Revr-1243/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1243/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića, predsjednika vijeća, Nenada Perina, Željka Glušića, Renate Šantek i Gordane Jalšovečki, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. S. iz R., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, isplate naknade plaće i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-407/10-2 od 2. ožujka 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-315/03 od 7. prosinca 2009., u sjednici održanoj 16. ožujka 2011.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da se utvrdi da je 1. svibnja 1996. zasnovan radni odnos na neodređeno vrijeme između tužitelja i tuženice u svojstvu djelatne vojne osobe – vojnika na radnom mjestu vozača dempera, da taj radni odnos nije raskinut te da se naloži tuženici da tužitelja vrati na radno mjesto ili drugo odgovarajuće radno mjesto.

Odbijen je i zahtjev tužitelja da mu tuženica naknadi štetu zbog povrede prava iz radnog odnosa te pretrpljenih duševnih bolova i straha u iznosu 50.000,00 kn sa zateznom kamatom od pravomoćnosti presude do isplate, kao i da se naloži tuženici isplatiti tužitelju naknadu mjesečnih plaća u ukupnom iznosu 100.800,00 kn sa zateznim kamatama na pojedine dijelove glavnice, a kako je to pobliže određeno u izreci.

Naloženo je tužitelju naknaditi tuženici troškove postupka u iznosu 11.250,00 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se reviziju prihvati te da se ukinu obje presude u postupku koji je prethodio reviziji i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP.

Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjski sud je ocijenio sve žalbene navode koji su bili od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovom predmetu glede zasnivanja radnog odnosa tužitelja s tuženicom pa ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP kojeg sadržajno ističe revident. Revizijski navod da prvostupanjski sud nije donio obrazložena rješenja iz kojih razloga je odbio provesti dokaze spomenute u reviziji te da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 300. st. 1. i 2. ZPP također nije osnovan.

Revizija se ne može izjaviti zbog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP učinjene u postupku pred prvostupanjskim sudom pa revizijski sud nije cijenio one navode koji ukazuju na spomenutu povredu odredaba parničnog postupka.

Tužitelj nadalje smatra da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP budući da prvostupanjski sud nije ocijenio čitav niz dokaza koji se nalaze u spisu, a koje posebno revident nabraja u reviziji te da mu je time onemogućeno raspravljanje pred sudom.

Iako nisu izvedeni svi dokazi koje je tužitelj predložio, on nije bio onemogućen u raspravljanju pred sudom, jer je prvostupanjski sud na temelju ovlaštenja iz čl. 220. st. 2. ZPP odlučio koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja činjenica koje su odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu.

U konkretnom slučaju da su spomenuti dokazi ocijenjeni ne bi došlo do povoljnije odluke za tužitelja. U nekim od tih dokaza se navodi da je 66. pukovnija bila u sastavu Hrvatske vojske, što međutim nije od odlučnog značaja za rješavanje predmetnog spora, jer pripadnost tužitelja 66. pukovniji ne znači da je on samim time zasnovao radni odnos sa tuženicom. Isto tako, mišljenja nekih svjedoka čiji iskazi nisu cijenjeni o tome da su pripadnici 66. pukovnije bili u radnom odnosu kod tuženice – Ministarstva obrane Republike Hrvatske, nije odlučno, jer niti oni ne tvrde da bi tuženica donijela akt o prijamu tužitelja u djelatnu vojnu službu ili da bi tužitelj sklopio s tuženicom ugovor o djelatnoj vojnoj službi, koje isprave bi bile valjani dokaz da je između stranaka nastao radnopravni odnos. Zbog toga činjenica da sudovi nisu ocijenili sve dokaze čije izvođenje je tužitelj predložio ne ukazuje da bi tužitelju bilo onemogućeno raspravljanje pred sudom pa ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP.

Nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi odredbe čl. 220. ZPP, jer činjenica da drugostupanjski sud nije ocijenio sve dokaze čije izvođenje je tužitelju predložio nije bilo od značaja za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu.

Nižestupanjske presude su jasne, razumljive i mogu se ispitati jer su u njima navedeni jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu međusobno proturječni pa ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je 1. svibnja 1996. zasnovan radni odnos na neodređeno vrijeme između tuženice i tužitelja u svojstvu djelatne vojne osobe – vojnika na radnom mjestu vozača dempera na neodređeno vrijeme koji nije raskinut uz vraćanje na to ili odgovarajuće radno mjesto, zatim zahtjev da mu tuženica na ime naknade štete zbog povrede prava iz radnog odnosa te pretrpljenih duševnih bolova i straha isplati 50.000,00 kn sa zateznim kamatama, kao i zahtjev za naknadu neisplaćenih plaća u ukupnom iznosu 100.800,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate.

Tužitelj naime tvrdi da je bio djelatnik 66. pukovnije što dokazuje vojnom iskaznicom te štednom knjižicom Hercegovačke banke d.d. putem koje tvrdi da je od tuženice primao plaću od zasnivanja radnog odnosa.

Tijekom postupka koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

- da je tuženica doista tužitelju izdala vojnu iskaznicu u kojoj se navodi da je djelatnik Ministarstva obrane, a što između stranaka i nije sporno,

- da je tužitelj bio pripadnik 66. pukovnije za izgradnju cesta,

- da je tužitelju plaća (za faktični rad) isplaćivana preko H. b. d.d., a po nalogu M. d.o.o. G.,

- da Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Uprava za financije i proračun nije obračunavala ni isplaćivala plaću tužitelju kao pripadniku 66. pukovnije,

- da 66. pukovnija nije bila u sastavu Hrvatske vojske,

- da stranke nisu sklopile ugovor o radu niti postoji akt o prijamu tužitelja u djelatnu vojnu službu Republike Hrvatske.

Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji odbili su tužbeni zahtjev kao neosnovan utvrdivši da tužitelj nije s tuženicom sklopio ugovor o djelatnoj vojnoj službi niti postoji akt o prijamu tužitelja u djelatnu vojnu službu te smatraju neosnovanim tužbeni zahtjev da se utvrdi da je tužitelj zasnovao radni odnos sa tuženicom Republikom Hrvatskom – Ministarstvom obrane 1. svibnja 1996. na neodređeno vrijeme, a da iz tog razloga nije osnovan ni zahtjev za isplatu naknada plaća za utuženo razdoblje, kao i zahtjev za naknadu štete, jer nisu ispunjene pretpostavke za postojanje odštetne odgovornosti na strani tuženice.

Odbijajući tužbeni zahtjev nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo.

Odredbom čl. 12. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 23/95 i 33/95) državljani Republike Hrvatske stupaju u oružane snage kao djelatne vojne osobe aktom o prijamu u djelatnu vojnu službu ili ugovorom o djelatnoj vojnoj službi.

Tijekom postupka je utvrđeno da ne postoji akt o prijamu tužitelja u djelatnu vojnu službu niti ugovor o djelatnoj vojnoj službi, a također tužitelj s tuženicom nije sklopio ugovor o radu, zbog čega je pravilno stajalište nižestupanjskih sudova da između stranaka nije nastao odnosno nije zasnovan radnopravni odnos.

Vojna iskaznica je javna isprava kojom se dokazuje pripadnost Hrvatskoj vojsci, kako to proizlazi iz odredbe čl. 1. Pravilnika o vojnoj iskaznici ("Narodne novine", broj 57/91) no međutim, pravilna je ocjena sudova o postupku koji je prethodio reviziji da pripadnost Hrvatskoj vojsci ne znači da je imatelj vojne iskaznice ujedno i u radnom odnosu s Republikom Hrvatskom.

Zbog svega rečenog pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da predmetni tužbeni zahtjevi nisu osnovani, radi čega nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Kako nije utvrđeno da je u postupku koji je prethodio reviziji učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP na koju povredu revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

U Zagrebu, 16. ožujka 2011.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivan Kaladić, v.r.