Rev-x-855/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 855/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đure Sesse predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. R. iz S., zastupanog po punomoćnicima P. J. i J. P., odvjetnicima iz S., protiv tuženika Grada Splita, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžp-536/13 od 18. travnja 2013., kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P1-4714/10 od 11. prosinca 2012., u sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2014.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 143.428,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. prosinca 2012. pa do isplate. U toč. I. izreke prvostupanjske presude tužitelj je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 561.164,28 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je u toč. II. izreke prvostupanjske presude tuženiku naloženo da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 74.571,87 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane te je potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijena žalba tužitelja reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te ukoliko se utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno da se preinači pobijana presuda i prihvati tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a ukoliko revizijski sud utvrdi da postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka da ukine pobijanu presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno da ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati u pobijanom dijelu prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tuženik nije podnio odgovor na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Sukladno odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 – dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi štetu koja mu je nastupila uslijed nemogućnosti zamjene dva stana za jedan veći, koji stanovi su mu dodijeljeni od strane prednika tuženika u smislu odredbe čl. 60. st. 3. Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine“, broj: 51/85, 42/86, 37/88, 47/88, 22/90, 22/92, 58/93 i 170/93 – dalje: ZSO). U revizijskoj fazi postupka nije sporno da je tuženik odgovoran za nemogućnost navedene zamjene te je sporna visina zahtjeva tužitelja.

U postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj bio nositelj stanarskog prava na stanu u S., … (…) površine 49 m[2] ,

- da je tužitelj pokrenuo postupak za dobivanje na korištenje odgovarajućeg većeg stana nakon čega je od prednika tuženika dobio na korištenje stan u S., …, površine 76 m[2] ,

- da je tužitelj zajedno sa članovima svog obiteljskog domaćinstva 1987. iselio iz stana u S., … i uselio se u veći stan u …,

- da se na temelju odluke prednika tuženika u stan u S., … uselila I. Z., te je isti otkupila temeljem ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo dana 20. svibnja 1997.,

- da je rješenjem prednika tuženika od 6. svibnja 1993. tužitelju dodijeljen rok od šest mjeseci sukladno odredbi čl. 60. st. 3. ZSO za zamjenu stanova u S., … i … za veći odgovarajući stan,

- da tužitelj u roku od šest mjeseci od takve odluke nije uspio izvršiti navedenu zamjenu stanova, a za što je odgovoran tuženik,

- da je tržna vrijednost stana u … ulici, površine 49 m[2] 732.350,00 kn ili 1.980,00 EUR-a po m[2] , a da je cijena otkupa tog stana iznosila 27.757,72 kn,

- da je tržna cijena 10 m[2] tog stana 149.094,00 kn, a da je otkupna cijena te kvadrature 5.666,00 kn.

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi prihvatili su tužbeni zahtjev tužitelja do iznosa od 143.428,00 kn koji iznos predstavlja površinu od 10 m[2] stana u … ulici površine 49 m[2] umanjene za otkupnu cijenu te površine sukladno posebnom zakonu temeljem kojeg su se otkupljivali stanovi na kojima postoji stanarsko pravo. Nižestupanjski sudovi u preostalom dijelu odbili su tužbeni zahtjev tužitelja smatrajući u bitnom da se ne može prihvatiti kako bi tužitelj zamijenio dva stana na kojima je imao stanarsko pravo za veći stan koji bi predstavljao zbroj kvadrature ta dva manja stana, već da bi u svakom slučaju obzirom na konkretne okolnosti zamijenio ta dva stana za jedan veći od 10 m[2] površine što odgovara njegovim potrebama za jednu dodatnu sobu.

Tužitelj u reviziji kao revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka navodi da su nižestupanjski sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a koja se prije svega odnosi na to da obje nižestupanjske presude nemaju razloge o odlučnim činjenicama i da postoji proturječnost između stanja spisa i dokaza u postupku te obrazloženja tih presuda. Pri tome tužitelj smatra kako iz nalaza i mišljenja vještaka za graditeljstvo jasno proizlazi da je vještak naveo kako bi tužitelj mogao u sporno vrijeme zamijeniti dva stana za jedan veći koji bi predstavljao minimalno zbroj površina ta dva manja stana, odnosno ukupno 125 m[2] . Stoga tužitelj smatra da sudovi uopće nisu obrazložili zbog čega ne prihvaćaju nalaz i mišljenje vještaka. U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj smatra da prema čl. 60. st. 3. ZSO se ne može ulaziti u razloge odluke zbog čega mu je dodijeljeno pravo na zamjenu dva stana na kojima postoji stanarsko pravo za jedan veći, što je sud trebao prihvatiti bez ulaženja u ocjenu zbog čega je takva odluka donesena, odnosno da tužitelju u svakom slučaju pripada naknada štete u visini tržne vrijednosti stana od 49 m[2] umanjene za cijenu otkupa tog stana.

Suprotno navodima tužitelja u reviziji nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer obje nižestupanjske odluke sadrže jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama, nema suprotnosti između stanja spisa i obrazloženja tih odluka, te se obje nižestupanjske presude mogu valjano ispitati. Nije osnovan prigovor da nižestupanjski sudovi nisu naveli razloge o odlučnim činjenicama, a posebno u svezi toga zbog čega ne prihvaćaju da bi tužitelj dva manja stana zamijenio za veći stan koji bi imao površinu najmanje u zbroju površina manjih stanova. Obje nižestupanjske presude sadrže valjane razloge o tome zbog čega se ne prihvaća da bi tužitelj zamijenio dva manja stana upravo za veći stan u površini koji bi predstavljao zbroj površina manjih stanova. Iako prvostupanjski sud i drugostupanjski sud ne navode izričito da ne prihvaćaju u tom dijelu nalaz i mišljenje građevinskog vještaka, to proizlazi iz navoda u obrazloženjima nižestupanjskih odluka. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Ovaj sud prihvaća pravno stajalište nižestupanjskih sudova da tužitelj nije dokazao da bi dva manja stana zamijenio za veći stan koji bi imao površinu od najmanje 125 m[2] , što je zbroj površina manjih stanova. U spornom razdoblju radilo se o zamjeni stanova temeljem odredbe čl. 60. st. 3. ZSO na kojima je postojalo stanarsko pravo. Osnovni razlog zbog čega je tužitelj ostvario to pravo je potreba za većim stanom. Međutim, iz provedenog dokaznog postupka ne može se sa sigurnošću zaključiti da bi tužitelj potrebu za još jednom sobom ostvario na način da bi izvršio zamjenu upravo za zbroj površina manjih stanova. Po pravnom shvaćanju i ovoga suda navode u nalazu i mišljenju građevinskog vještaka sudovi pravilno nisu prihvatili, jer zamjena dva manja stana za jedan veći ovisi o čitavom nizu konkretnih okolnosti kao što su lokacija zgrade i lokacija stana u zgradi, starost zgrade i stanje zgrade i stana, raspored prostorija u stanu, orijentacija stana, kat na kojem se nalazi stan i sl..

Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 154. st. 1. u svezi čl. 175. st. 2. i čl. 189. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 58/93 i 111/93 – dalje: ZOO) kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja preko dosuđenog iznosa koji predstavlja tržnu vrijednost daljnjih 10 m[2] umanjenu za cijenu otkupa te površine i što bi po redovnom tijeku stvari predstavljalo razliku između vrijednosti stana koju je tužitelj otkupio i onog kojeg bi otkupio nakon zamjene.

Stoga je temeljem čl. 393. ZPP reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu obzirom da nisu ostvareni revizijski razlozi i presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 28. svibnja 2014.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.