Pž-5649/2010-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

47. Pž-5649/10-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Kristini Saganić, u pravnoj stvari tužitelja K. S. G. d.o.o., OIB …, S. G., kojeg zastupa punomoćnica J. D., odvjetnica u H., protiv tuženika T. d.d., OIB …, S., radi isplate iznosa od 13.298,00 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-80/08 od 25. ožujka 2010., 11. travnja 2014.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-80/08 od 25. ožujka 2010. kojom je odbijen tužbeni zahtjev i ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika J. P. iz S. G. poslovni broj Ovrv-6/07 od 15. listopada 2007. za glavnicu u iznosu od 11.468,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-80/08 od 25. ožujka 2010. kojom je odbijen tužbeni zahtjev i ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika J. P. iz S. G. poslovni broj Ovrv-6/07 od 15. listopada 2007. za troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.781,20 kn s kamatama i sudi:

Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika J. P. iz S. G. poslovni broj Ovrv-6/07 od 15. listopada 2007. za troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.781,20 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 15. listopada 2007. do isplate.

III. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.937,50 kn.

r i j e š i o j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-80/08 od 25. ožujka 2010.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Splitu odbijen je tužbeni zahtjev i ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika J. P. iz S. G. poslovni broj Ovrv-6/07 od 15. listopada 2007. kojim je tuženiku naloženo tužitelju platiti iznos od 11.468,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama na više pojedinačnih iznosa od dospijeća do plaćanja, kao i za troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.781,20 kn.

Uslijed djelomičnog povlačenja tužbe, taj je platni nalog rješenjem u točki I. izreke ukinut za iznos od 1.830,00 kn s kamatama, a tužiteljev je zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 12.300,00 kn odbijen (točka II. izreke rješenja).

U obrazloženju pobijane odluke prvostupanjski sud je naveo da se tužbeni zahtjev odnosi na tužiteljeve račune ispostavljene tuženiku, za privez i odvez tuženikovih brodova. Tuženik je osporio utuženu tražbinu tvrdnjom da je taj dug platio. Tužitelj je prihvatio tuženikove uplate, ali s obzirom na to da tuženik prilikom plaćanja nije označio koju novčanu obvezu podmiruje, tužitelj je sam zatvarao druge tražbine prema tuženiku, ne one koje su predmet ovog spora. Naime, stranke su bile u kontinuiranom poslovnom odnosu pa je tuženik tužitelju dugovao i s osnove drugih računa.

Prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj nije pravilno primijenio odredbu čl. 171. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO), jer nije poštivao zakonom propisani redoslijed uračunavanja. Tuženik nije prilikom plaćanja označio koju obvezu plaća, a među strankama o tome nije postignut drugačiji sporazum pa je tužitelj trebao uračunavati primljene uplate redoslijedom dospijeća tražbina. Tužitelj je dakle, trebao uračunati primljene uplate za tuženikovo ispunjenje ranijih tražbina; umjesto toga, on je primljenim uplatama zatvarao tražbine koje su dospijevale nakon utuženih tražbina.

Protiv navedene odluke žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da je ovaj sud preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U obrazloženju žalbe tužitelj u bitnome tvrdi da pobijana odluka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, ne sadrži valjane razloge i proturječna je izvedenim dokazima. Prije svega, tužitelj je podneskom od 30. studenoga 2009. povukao tužbu s osnove računa broj 900/06 za iznos od 1.830,00 kn čemu se tuženik nije protivio, pa je sud trebao donijeti rješenje kojim se utvrđuje da je tužbeni zahtjev za taj iznos povučen, a ne ukinuti platni nalog. Nadalje, tuženik mu je zaključno do 1. svibnja 2007. dugovao iznos od 13.298,00 kn na koji je iznos izdan platni nalog. U međuvremenu se poslovni odnos među strankama nastavio i tuženik nije plaćao tužiteljeve račune, tako da je ukupno tuženikovo dugovanje na dan 31. prosinca 2007. iznosilo 20.610,94 kn, a na dan 31. prosinca 2008. je iznosilo 26.858,00 kn. Kako tuženik prilikom plaćanja nije naznačio koje tražbine tužitelja time namiruje, tužitelj je zatvarao tražbine koje nisu predmet ovog spora. Odredba čl. 171. ZOO-a nije kogentne naravi pa sud kažnjava tužitelja i prihvaća mišljenje sudskog vještaka. Tužitelj se pita u kojem pravnom propisu sud nalazi tužiteljevu obvezu da postupi po mišljenju vještaka, ako je tužitelj već ranije zatvorio račune prema tuženiku nastale s osnove usluga obavljenih nakon pokretanja ove parnice. Ako bi vještak njegovu verziju „što bi bilo kad bi bilo“ tvrdio sa sigurnošću, onda je dug po glavnici s kamatama i troškovima, trebao umanjiti za tuženikove uplate.

Odgovarajući na tužiteljevu žalbu tuženik je u bitnome osporio osnovanost žalbenih navoda, ističući kako je tužiteljev zastupnik po zakonu izjavio da tužitelj više nema potraživanja prema tuženiku niti interesa za vođenje ovog postupka. Zato su stranke dogovorile da će biti obustavljen postupak od strane tužitelja, jer duga više nema. Pritom se poziva na tužiteljev dopis od 17. lipnja 2010. upućen tužiteljevoj odvjetnici o tome da je naplata realizirana i da povlače tužbu, uslijed čega je odvjetnici punomoć i otkazana.

Tužiteljeva žalba nije osnovana, osim u dijelu odluke o troškovima ovrhe.

Ispitavši pobijanu odluku na temelju odredbe čl. 365. st. 2. i čl. 467. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud utvrđuje da je ona pravilna i zakonita, osim u dijelu odluke o troškovima ovrhe.

Suprotno tužiteljevim žalbenim navodima, ovaj sud zaključuje kako prilikom donošenja pobijane odluke prvostupanjski sud nije počinio apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka, pa tako ni onu povredu na koju tužitelj žalbom posebno ukazuje (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a). Prvostupanjski sud je dao valjane razloge za donošenje pobijane odluke. Obrazloženje te odluke je jasno i utemeljeno na valjanoj ocjeni izvedenih dokaza. Za zaključke prvostupanjskog suda ima uporišta u rezultatima dokaznog postupka.

Tužbeni zahtjev se odnosi na plaćanje duga na ime usluge koju je tužitelj nesporno pružio tuženiku. Tuženik je osporio tužbeni zahtjev prigovorom plaćanja utuženog duga.

Nema dvojbe da je tuženik tužitelju platio iznos od 5.000,00 kn, 9. siječnja 2008., te iznos od 10.126,00 kn, 20. siječnja 2009., i da pritom nije odredio koji dug plaća. Tužitelj je evidentirao predmetne tuženikove uplate i njima zatvarao račune koji nisu predmet ovog spora, smatrajući da mu to pravo pripada baš zato što tuženik nije označio što plaća, a ostao mu je dužan i za račune ispostavljene nakon utuženih. Tužitelj je tvrdio kako je jedina njegova obveza, u takvoj situaciji kada dužnik nije prilikom plaćanja označio koje obveze namiruje, dokazati u koju je svrhu upotrijebio navedene uplate. Međutim, tuženik se opravdano protivio takvom tužiteljevom postupanju, jer ono nije u skladu s pravilima obveznog prava o redoslijedu uračunavanja.

Prvostupanjski sud je pravilno zaključio o neosnovanosti sniženog tužbenog zahtjeva prihvaćanjem tuženikovog prigovora plaćanja, uzimajući u obzir tužiteljev propust koristiti se pravilima uračunavanja kako to propisuje odredba čl. 171. ZOO-a.

Ovaj sud u cijelosti prihvaća sva utvrđenja iznijeta u obrazloženju pobijane presude, kao i pravilnu primjenu odgovarajućih odredaba materijalnog prava (čl. 375. st. 5. ZPP-a).

Odredbom čl. 171. ZOO-a propisano je da kad između istih osoba postoji više istorodnih obveza pa ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se mogle namiriti sve, onda će se, ako o tome ne postoji sporazum vjerovnika i dužnika, uračunavanje obaviti onim redom kojeg odredi dužnik, najkasnije prilikom ispunjenja (st. 1.). U nedostatku takve dužnikove izjave o uračunavanju, obveze se namiruju redom kako je koja dospjela na ispunjenje (st. 2.).

Tuženik prilikom plaćanja nije označio koju obvezu time namiruje, odnosno nije se izjasnio koji je dug time platio. On je tada bio slobodan odrediti da prestaju dugovi koji su kasnije nastali, ne i oni prethodni. Dakle u konkretnom slučaju nedostaje dužnikova izjava u smislu čl. 171. st. 1. i 2. ZOO-a. Uzimajući u obzir navedeno, pored činjenice da o tomu između vjerovnika i dužnika sporazum ne postoji, obveze se namiruju redom kako je koja dospjela za ispunjenje. Riječ je o pravilu koje jest dispozitivno u smislu mogućnosti vjerovnika i dužnika da svojim sporazumom odrede uračunavanje plaćenih iznosa, u situaciji kada ono što je plaćeno nije dostatno za namirenje cijelog duga. Međutim, kako tog sporazuma nema niti je u trenutku ispunjenja tuženik odredio kojim se redoslijedom ima uračunavati ispunjenje, redoslijed ispunjenja uračunava se prema pravilima iz citirane odredbe Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je protivno navedenome, primljenim uplatama nepravilno zatvarao tuženikov dug dospjeli kasnije od onog koji je predmet ovog spora. Odredba čl. 171. st. 2. ZOO-a sasvim jasno prihvaća redoslijed prvenstva dospjelosti obveza, odnosno ono što je za dužnika najpovoljnije, jer se na taj način smatraju ispunjenima one obveze čije bi se kamate najdulje trebale plaćati. Bitna je dospjelost, a ne nastanak obveze.

Nisu osnovani niti tužiteljevi žalbeni navodi usmjereni na zakonitost pobijanog rješenja.

Na osnovi tužiteljeve izjave o djelomičnom povlačenju tužbe (a ne tužbenog zahtjeva kako tužitelj to u žalbi ističe), prvostupanjski je sud pravilno postupio kada je donio rješenje o ukidanju platnog naloga u tom povučenom dijelu zahtjeva, jer ga na to obvezuje odredba čl. 456. st. 1. ZPP-a. Jednako tako, uzimajući u obzir neosnovanost tužbenog zahtjeva, tužitelj nema pravo niti na naknadu parničnih troškova.

Slijedom navedenog, pobijano je rješenje u cijelosti, te presuda u dijelu odbijanja tužbenog zahtjeva s kamatama te ukidanja platnog naloga, potvrđeni (čl. 368. st. 1. i čl. 380. t. 2. ZPP-a).

Međutim, tužitelju pripada pravo na naknadu troškova ovršnog postupka, pored nesporne činjenice da je utuženi dug tuženik platio tijekom parnice. Dakle, on jest tužitelju dao povoda za utuženje pa mu duguje naknaditi opravdano mu prouzročene troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.781,20 kn sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 91/04, 37/05 i 59/07) i Pravilniku o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku („Narodne novine“ broj 151/05). Zato je u tom dijelu pobijana presuda preinačena održavanjem platnog naloga na snazi za troškove ovršnog postupka (čl. 373. ZPP-a).

Tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.937,50 kn nije osnovan, uzimajući u obzir da on nije uspio s redovnim pravnim lijekom u odnosu na glavnu stvar, nego tek u dijelu odluke o troškovima postupka (čl. 154. i čl. 166. ZPP-a).

U Zagrebu 11. travnja 2014.

SUDAC

KRISTINA SAGANIĆ, v.r.