Rev-1604/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1604/1990-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. Hrvoja Momčinovića kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Miroslave Vekić, Vesne Milošević i Ivice Crnića, kao članova vijeća u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja H. I. i H. A. oboje iz K., koje zastupaju punomoćnici dr. A. M. i Z. G., odvjetnici iz K., protiv tuženice K. Š. iz R., koju zastupa punomoćnik I. K., odvjetnik iz K., radi isplate, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 19. prosinca 1989. br. Gž 7226/89-2, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Krapini od 9. svibnja 1989. br. P 149/89, u sjednici održanoj dana 14. studenog 1990.,

r i j e š i o j e :

I. Prihvaća se revizija tužitelja te se ukida presuda Okružnog suda u Zagrebu od 19. prosinca 1989. god. posl. br. Gž 7226/89-2 i predmet se vraća istom drugostepenom sudu na ponovno sudjenje.

II. Odluka o parničnom trošku u postupku revizije ostavlja se za novu odluku o glavnoj stvari.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom Općinskog suda Krapina od 9. svibnja 1989. djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tako da je tuženici naloženo da plati tužiteljima iznos od 2,770.501 dinar zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 14.III 1987. godine do isplate te da naknadi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 1,399.083 dinara.

Istom presudom odbijen je dio tužbenog zahtjeva u visini od 31.900 dinara kao neosnovan.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Zagrebu od 19. prosinca 1989. godine posl. br. Gž 7226/89-2 uvažena je žalba tuženice, preinačena prvostepena presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja i odlučeno o trošku te sudjeno da se tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 2,770.501 dinar zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 14.III 1987. godine odbija kao neosnovan time da su tužitelji obvezani naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 1,910.000 dinara u roku od 15 dana.

Protiv ove pravomoćne drugostepene presude reviziju su izjavili tužitelji zbog pogrešne primjene materijalnog prava time da predlažu da sud reviziju prihvati, ukine drugostepenu presudu i osnaži prvostepenu presudu, odnosno da drugostepenu presudu ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno raspravljanje.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja prvostepeni je sud temeljem odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90 i 27/90 - u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio na odgovor tuženici i na izjašnjenje nadležnom javnom tužiocu.

U odgovoru na reviziju tuženica pobija osnovanost navoda revizije i predlaže da sud reviziju odbije kao neosnovanu a tuženici dosudi trošak odgovora na reviziju i takse na reviziju.

Javni tužilac Hrvatske nije se izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njenom donošenju ovaj sud ocjenjuje da nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana odredbom čl. 354. st. 2. t. 10. ZPP na koju ovaj sud temeljem odredbe čl. 386. ZPP pazi po službenoj dužnosti. O svim ostalim procesnim povredama, bez obzira da li je riječ o onima apsolutno ili relativno bitnim, revizijski je sud ovlašten voditi računa jedino onda kada se revident na takve povrede odredjeno i konkretno poziva. Tužitelji kao revidenti ne obrazlažu niti jednu od takvih povreda, dakle, nije ostvarena bitna povreda ZPP.

Medjutim, revident osnovano ističe da se pobijana presuda temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava pa da je time ostvaren revizioni razlog iz odredbe čl. 385. st.

1. t. 3. ZPP.

Naime, drugostepeni sud iz nespornih činjenica da su tužitelji ulaganja u nekretninu tuženice izvršili 1959. godine i da tužitelji sporni iznos od tuženice potražuju s osnova stjecanja bez osnova ocjenjuje da ima mjesta primjeni odredbe čl. 14. Zakona o zastari potraživanja ("Službeni list FNRJ" br. 40/53 i 57/54) pri čemu početak toka zastarnog roka utvrdjuje u skladu s odredbom čl. 2. spomenutog zakona, tj. od dana kada je imovina tužitelja prešla imovinu druge osobe (1959. godine).

Takav pravni stav drugostepenog suda nije pravilan.

Ovo iz razloga što u konkretnom slučaju tužitelji kao posjednici traže od tuženice kao vlasnice naknadu troškova učinjenih za stvar vlasništvo tuženice. Tužitelji su, što je medju strankama nesporno, imali troškove ulaganja u stambeni objekt tuženice radi osposobljavanja dijela tog stambenog objekta za stanovanje odnosno korištenje na drugi način. Tužitelji su korištenjem dijela stambenog objekta sami koristili rezultat vlastitih ulaganja (investicija) u objekt tuženice. Zahtjev posjednika za naknadu troškova ulaganja u stvar vlasnika dospijeva prema vlasniku u momentu kad posjednik takav zahtjev suprotstavi vlasniku koji je od njega zahtijevao povrat svoje stvari. Ukoliko posjednik ne bi istaknuo takav protuzahtjev - njegov zahtjev za naknadu troškova bi dospijevao u trenutku kad preda stvar vlasniku.

Prema utvrdjenju prvostepenog suda tuženica je kao tužiteljica u predmetu istog prvostepenog suda tražila od tuženika H. I. (u ovoj pravnoj stvari tužitelja) predaju ispražnjene sobe i ključa u objektu R. te je pravomoćnom presudom poslovni broj P 575/84 od 8. travnja 1986. godine (koja je postala pravomoćna 16. rujna 1986. godine) prihvaćen njen tužbeni zahtjev. Dakle o zahtjevu vlasnika na predaju posjeda stvari raspravljano je u vrijeme kada je već bio na snazi Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 izmijenjen i dopunjen "Službeni list SFRJ" br. 36/90 - u daljnjem tekstu: ZOVO) pa je zahtjev tužitelja za naknadu troškova ulaganja tek tada dospio i mogao biti suprotstavljen zahtjevu vlasnika u tom postupku, obzirom da predaja stvari vlasniku i to vrijeme još nije izvršena. Iz izloženih razloga proizlazi da je zahtjev tužitelja kao posjednika za povrat naknade troškova koje ima (savjesni odnosno nesavjesni) posjednik prema vlasniku stvari dospio tek nakon postavljanja zahtjeva vlasnika da mu posjednici izvrše predaju stvari.

Dakle, tužiteljima kao posjednicima koji su izvršili ulaganje svojih sredstava u stambeni objekt tuženice kao vlasnice (obzirom da ulaganje nije izvršeno u ispunjenju zakonske ili ugovorne obveze), pripada pravo na naknadu troškova ulaganja tek od trenutka kada vlasnik zatraži povrat stvari ili kad posjednici predaju vlasniku stvar (bez obzira da li je predaja dobrovoljna ili rezultat provedenog izvršenja).

Kako zahtjev tužitelja nije dospio sve dok nije izvršena predja stvari ili dok posjednik ne suprotstavi svoj protuzahtjev za naknadu troška, zahtjev vlasnika za povrat stvari, to za zahtjev tužitelja nije ni mogla nastupiti zastara potraživanja koje još nije bilo ni dospjelo (čl. 2. st. 1. Zakona o zastari potraživanja i čl. 361. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89 - u daljnjem tekstu: ZOO). Pri tome valja istaći da bez obzira na dospjelost zastarni rok posjednikova potraživanja naknade troškova što ih je napravio za vlasnikovu stvar ne počinje teci tako dugo dok stvar nije predana vlasniku.

Prema izloženom proizlazi zaključak ovog suda da je do stjecanja prava tužitelja na ostvarivanje naknade troškova nastalih ulaganjem sredstava u stvar tuženice kao vlasnice, došlo u vrijeme važenja ZOVO, pa ima mjesta primjeni odredbe čl. 38. st. 8. odnosno čl. 40. st. 2. spomenutog Zakona, ovisno o utvrdjenjima da li su tužitelji u momentu izvršenih ulaganja bili savjesni ili nesavjesni posjednici. Navedenim je odredbama naime propisano da potraživanje naknade nužnih i korisnih troškova koje ima (savjesni odnosno nesavjesni) posjednik protiv vlasnika stvari zastarijeva tri godine od dana predaje stvari.

Zbog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na ocjenu osnovanosti prigovora zastare potraživanja drugostepeni je sud propustio cijeniti osnovanost ostalih žalbenih razloga pa je revizija tužitelja prihvaćena i temeljem čl. 395. st. 2. ZPP ukinuta samo presuda drugostepenog suda.

U nastavku postupka drugostepeni će sud imajući u vidu naprijed navedeno ponovno odlučiti o osnovanosti žalbe tuženice protiv prvostepene presude.

O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).

Na temelju izloženog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 14. studenog 1990.

Predsjednik vijeća:

mr. Hrvoje Momčinović, v.r.