Rev-781/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 781/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. P., iz P., ... kojeg zastupa punomoćnica A. V., odvjetnica u Z., ... protiv tuženika C. o. d.d. Z., ... kojeg zastupa punomoćnik Š. S., odvjetnik u Z., ... radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Požegi poslovni broj Gž- 908/08-2 od 9. veljače 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Ivanić Gradu, poslovni broj P-668/04-66 od 2. listopada 2007., u sjednici održanoj 17. veljače 2015.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženiku da tužitelju isplati s naslova izmakle koristi iznos od 59.633,51 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom pobliže naznačenom u izreci te presude (toč. I. izreke). Tuženiku je nadalje naloženo da tužitelju s naslova rente zbog gubitka zarade, počevši od 16. rujna 2003. pa nadalje, isplaćuje iznos od 2.308,78 kuna mjesečno i to unaprijed, najkasnije do svakog 15. dana u mjesecu, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, time da je dospjele obroke dužan platiti odjednom u roku od 15 dana, a buduće po dospijeću (toč. II. izreke). Tuženiku je također naloženo s naslova rente zbog potrebe za tuđom pomoći i njegom isplaćivati tužitelju iznos od 350,00 kuna mjesečno, počevši od 28. kolovoza 2003., i to unaprijed, najkasnije do svakog 15. dana u mjesecu, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, time da je dospjele obroke dužan platiti odjednom u roku od 15 dana, a buduće po dospijeću (toč. III. izreke). Tuženiku je naloženo platiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 27.450,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate (toč. IV. izreke), dok je tuženik odbijen sa zahtjevom za isplatu parničnog troška u iznosu od 52.490,00 kuna kao neosnovanim (toč. V. izreke).

Drugostupanjskom presudom je žalba tuženika odbijena kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju (redovnu i izvanrednu) navodeći da je podnosi zbog svih razloga predviđenih odredbom čl. 382. Zakona o parničnom postupku, a ujedno je podnio i pravovremene dopune revizije (podnescima od 24. veljače i 8. ožujka 2010.). Predlaže da se nižestupanjske presude preinače ili ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP), a koja se primjenjuje na ovaj spor u smislu odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 84/08), stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn.

Vrijednost predmeta spora drugostupanjske presude u konkretnom slučaju iznosi 219.160,31 kn (čl. 35. st. 1. i 36. ZPP-a), pa je stoga tuženiku u ovoj pravnoj stvari dopušteno podnošenje tzv. redovne revizije propisane odredbom čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a. U takvoj situaciji, a kada je dakle dopušteno podnošenje tzv. redovne revizije, nema mogućnosti podnošenja revizije propisane odredbom čl. 382. st. 2. ZPP-a, tzv. izvanredne revizije. Zato je ovaj sud podnesenu reviziju tužitelja smatrao tzv. redovnom revizijom i u tom smislu ocjenjivao osnovanost njezinih navoda, te u tom smislu i ispitao zakonitost pobijane presude.

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. ZPP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, a za koju bitnu povredu nije našao da bi bila počinjena.

Suprotno tvrdnji tuženika, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o činjenicama relevantnima za odluku o predmetu spora, koji nisu međusobno proturječni, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječje između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženik opisno upućuje u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog izmakle koristi koju čini razlika između iznosa plaće koju bi primao da nije umirovljen i naknade za bolovanje, zatim zahtjev za isplatu rente zbog gubitka zarade koje iznose čini razlika između invalidske mirovine koju tužitelj prima te plaće koju bi primao da nije umirovljen, te zahtjev za isplatu rente zbog potrebe za tuđom pomoći i njegom.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima, između ostalog, utvrđeno je:

- da je tužitelj je nastradao u prometnoj nesreći kao putnik u vozilu na koje je naletjelo vozilo kojim je upravljao osiguranik tuženika,

- da je do prometne nesreće došlo isključivom krivnjom osiguranika tuženika,

- da je kod tužitelja zbog posljedica prometne nezgode nastupila profesionalna nesposobnost za rad, zbog čega mu je konačnim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje priznato pravo na invalidskog mirovinu,

- da je zbog posljedica prometne nezgode tužitelj bio na bolovanju od dana štetnog događaja pa do umirovljenja,

- da je tužitelju potrebna tuđa pomoć i njega do kraja života,

-da među strankama nije sporna činjenica tužiteljeve radne nesposobnosti u visini 70%, odnosno postojanje njegove preostale radne sposobnosti,

- da je tužitelj do umirovljenja bio profesionalni vojnik (djelatna vojna osoba).

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev, temeljeći svoju odluku na odredbama čl. 188., 190. i 195. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO).

Revidentovi prigovori svode se na sljedeće:

- da je tužitelj doprinio nastanku štetnog događaja a time i visini štete, jer je pristao na vožnju s alkoholiziranim vozačem,

- da je kod tužitelja utvrđena profesionalna nesposobnost za rad, a ne opća nesposobnost za rad, slijedom čega postoji tužiteljeva obveza zapošljavanja s preostalom radnom sposobnošću,

- da je pogrešno utvrđena visina naknade za trajnu pomoć i njegu jer je sud trebao uzeti u obzir iznose koje tužitelj prima, ili ima pravo primati, s osnova naknade za tuđu pomoć i njegu od Centra za socijalnu skrb,

- da je pri utvrđivanju visine potraživanja tužitelja sud pogrešno utvrdio visinu plaće tužitelja jer nije uzeo u obzir da je dio tog iznosa činio gardijski dodatak koji je ukinut, slijedom čega je trebalo visinu tužbenog zahtjeva utvrđivati prema plaći usporednog vojnika, provođenjem financijskog vještačenja.

Po provedenom kombiniranom sudsko-medicinskom i prometnom vještačenju, kao i uvidom u parnični spis P-432/01 u kojem se je postupak vodio između istih stranaka povodom istog štetnog događaja, utvrđeno je da je osiguranik tužene isključivo odgovoran za nastanak prometne nezgode u kojoj je nastradao tužitelj, pa da stoga alkoholiziranost vozača vozila u kojem je tužitelj bio putnik nije u uzročnoj vezi s predmetnom nezgodom. Stoga prigovori tuženika kojima ističe postojanje sudogovornosti tužitelja za nastanak štetnog događaja ne mogu dovesti u sumnju, navedeni pravni zaključak nižestupanjskih sudova.

Nadalje, prema odredbi čl. 195. st. 2. ZOO-a, ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, odgovorna osoba dužna mu je plaćati određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu. Pod izgubljenom zaradom shvaća se gubitak imovinske koristi koju bi oštećenik mogao ostvariti radom prema redovnom tijeku stvari da nije došlo do štetnog događaja i njegovih posljedica (čl. 189. st. 3. ZOO-a).

Iz činjenica da je u vrijeme štetnog događaja tužitelj bio profesionalni vojnik, pravilno su i po ocjeni ovoga suda nižestupanjski sudovi zaključili da je po redovnom tijeku stvari bilo osnovano očekivati da bi tužitelj ostvarivao svojim radom zaradu na svojem dosadašnjem mjestu.

Zbog stupnja trajne invalidnosti, kao isključive posljedice ozljeđivanja u štetnom događaju tužitelj je ostvario pravo na invalidsku mirovinu.

Odlazak u invalidsku mirovinu je zakonsko pravo tužitelja koje je on iskoristio, no time se ne dovodi u pitanje njegovo pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade (razlike između onog što bi tužitelj ostvario kao radno sposobna osoba i prihoda s osnove mirovine), pa okolnost je li tužitelj trebao naći posao s preostalom radnom sposobnošću za ovaj spor nije relevantan (tako i ovaj sud u odluci Rev 685/08).

Što se tiče prigovora da je dosuđeni iznos rente na ime naknade za trajnu pomoć i njegu trebalo umanjiti s obzirom na primanja tužitelja po toj osnovi od Centra za socijalnu skrb, odnosno da je pri utvrđivanju visine tužiteljeve plaće trebalo uzeti u obzir okolnost da je dio tog iznosa činio gardijski dodatak, treba reći da je tuženik te prigovore po prvi put istaknuo tek u reviziji. Prema odredbi čl. 387. ZPP-a stranke u reviziji iz čl. 382. st. 1. ZPP-a mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može izjaviti – što u konkretnom predmetu nije slučaj.

Tuženik ističe da je neosnovano odbijen njegov prijedlog za izvođenje dokaza financijskim vještačenjem. Tuženiku valja odgovoriti da je drugostupanjski sud sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a obrazložio žalbene navode od odlučnog značenja, pa tako i navedeni prigovor.

Slijedom izloženog, budući da postupanjem nižestupanjskih sudova nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje tuženik upućuje (kao ni one na koje sud pazi po službenoj dužnosti), a niti je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 17. veljače 2015.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.