Rev-1306/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1306/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. S. iz S. bb, zastupanog po S. G.-G., odvjetnici u K., protiv tuženog C. o. d.d. Z. – Poslovna jedinica K., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 11. srpnja 1996., br. Gž-1047/96, kojom je djelomično potvrđena a djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Koprivnici od 14. studenog 1995., br. P-171/92, u sjednici održanoj 10. listopada 2002. godine

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Koprivnici od 14. studenog 1995., br. P-171/92 presuđen je tuženik naknaditi tužitelju štetu u iznosu od 18.900,00 kn, pripadajuću zakonsku zateznu kamatu na taj iznos, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 4.998,00 kn.

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Bjelovaru od 11. srpnja 1996., br. Gž-1047/96 navedena presuda je potvrđena u pogledu omjera odgovornosti za štetni događaj i dosuđenih naknade za pretrpljene fizičke bolove (3.600,oo kuna), za strah (1.000,00 kuna) i za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti (10.000,00 kuna), djelomično preinačena u pogledu naknade materijalne štete, a ukinuta u odbijajućem dijelu naknade za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti.

Protiv pravomoćnog dijela drugostupanjske presude tužitelj je uložio reviziju, ne navodeći zakonom propisane razloge, ali iz sadržaja revizije proizlazi da je podnijeta zbog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na utvrđene omjere odgovornosti za štetni događaj i visinu naknade za pojedine oblike nematerijalne štete. Revident opširno obrazlaže da je doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja manji od 80%, jer sve da se i prihvate utvrđenja nižestupanjskih sudova da je mopedom naglo skrenuo s desne strane ceste u lijevo i time došao ispred vozila osiguranika tuženog, koji ga je upravo pretjecao, ipak je osiguranik tuženog mogao pretpostaviti da bi tužitelj mogao iznenada skrenuti ulijevo, jer dobro poznaje cestu i zna da se s lijeve strane nalazi sporedna ulica, a osim toga da skretanje nikad nije nagla radnja, niti ju je moguće izvesti pod pravim kutom, pa bi osiguranik tužene, da se kritične zgode kretao manjom brzinom i bio oprezniji, izbjegao nalet na tužitelja. Posebno ukazuje na prenisko dosuđenu naknadu za pretrpljene fizičke bolove i strah.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Odgovor na reviziju nije podnijet, niti se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske izjasnilo o podnijetoj reviziji.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Predmet spora je naknada štete koju je pretrpio tužitelj u prometnoj nezgodi 09. svibnja 1990. u naletu osobnog automobila na njegov moped, u kojoj nezgodi je tužitelj zadobio prijelom IV-IX. lijevog rebra, trostruki i otvoreni prijelom lijeve potkoljenice s dislokacijom, prijelom lijeve lopatice i prijelom bazne lubanje s izljevom krvi u srednje uho. U postupku je utvrđeno uvidom u kazneni spis Općinskog suda Koprivnica br. K- 430/90. da je protiv okrivljenog M.M. – osiguranika tuženog, pravomoćnom presudom odbijena optužba, jer je prometno-tehničkim vještačenjem utvrđeno da je svojim vozilom pretjecao tužitelja i njegovog prijatelja, koji su se u istom pravcu mopedima vozili desnom polovicom ceste, da je osiguranik tuženika tijekom pretjecanja bio potpuno na lijevoj kolovoznoj traci, udaljen od tužitelja 18,80 m u trenutku kad je tužitelj iznenada i bez ikakvih radnji upozorenja na namjeravano skretanje, iznenada skrenuo u lijevo prema ulici koja se na tom mjestu odvaja od ceste kojom su se tužitelj i osiguranik tuženika kretali. Zbog tako male udaljenosti osiguranik tužene bi se – prema nalazu prometno-tehničkog vještaka - mogao zaustaviti, da se kretao brzinom od 40 km/h, što znači da bi do naleta došlo i da se kretao dopuštenom brzinom od 60 km/h. Njegova je odgovornost za nastanak štetnog događaja ipak ocijenjena s 20%, jer je vještačenjem utvrđeno da se kretao brzinom od 65-70 km/h, dakle iznad dopuštene, pa je nalet vozilom na tužitelja takvom brzinom svakako pridonio težini tužiteljevih ozljeda. Ovakva utvrđenja nižestupanjskih sudova nisu revizijskim navodima dovedena u sumnju, jer revident vlastitim preocjenjivanjem provedenih dokaza, a naročito ponašanja tužitelja, koje se ne temelji na objektivnim pokazateljima, već subjektivnim pretpostavkama revidenta, nastoji dokazati veći doprinos osiguranika tužene nastanku štetnog događaja. Međutim, po ocjeni ovog revizijskog suda, suodgovornost za nastanak štetnog događaja na strani tužitelja s 80% i na strani osiguranika tužene s 20% pravilno je ocijenjena na temelju objektivnih pokazatelja utvrđenih prometno-tehničkim vještačenjem, kako je gore iznijeto, pa utvrđenja nižestupanjskih sudova i njihovu pravnu ocjenu u cijelosti prihvaća i ovaj revizijski sud.

Kad je u postupku utvrđeno da je tužitelj zbog brojnih i teških ozljeda trpio fizičke bolove jakog intenziteta 10 dana, srednjeg 90 i slabijeg 180 dana, da je primarni strah trpio do dolaska u bolnicu, a sekundarni još godinu dana nakon događaja, onda utvrđene naknade za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 18.000,00 kn i za strah u iznosu od 5.000,00 kn, uz smanjenje za 80% , koliki je doprinos tužitelja štetnom događaju, nisu prenisko utvrđene, jer je kod takvog utvrđenja uzeto u obzir trajanje fizičkih bolova i straha, njihov intenzitet, dob tužitelja od 28 godina u trenutku prometne nezgode, kao i okolnosti cijelog slučaja, kako to propisuje odredba čl. 200. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – u daljnjem tekstu: ZOO). I ovaj revizijski sud utvrđene naknade ocjenjuje pravičnim i realnim, pa nižestupanjskim presudama u tom pogledu nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Kako nisu ostvareni revizijski razlozi na koje ukazuje revident, kao ni oni na koje sud primjenom odredbe čl. 386. ZPP-a glede bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a i glede pravilne primjene materijalnog prava pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

U Zagrebu, 10. listopada 2002.

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v. r.