Revr-381/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 381/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Vlatke Potočnjak Radej, Gordane Gasparini i Aleksandra Peruzovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. K. iz L. R., kojeg zastupa N. M., odvjetnik iz O., protiv tuženika INA Industrija nafte d.d., Zagreb, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 18. siječnja 2007. br. Gž-3164/05, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 31. ožujka 2005. br. P-2299/95, u sjednici održanoj dana 11. srpnja 2007.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gž-3164/05 od 18. siječnja 2007. odbija se u dijelu u kojem je žalba tužitelja odbijena i presuda Općinskog suda u Splitu br. P-2299/95 od 31. ožujka 2005. potvrđena u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je nedopuštena odluka tuženika br. D-2805/95 od 3. svibnja 1995. i br. II-MC-D3/95 od 29. svibnja 1995.

r i j e š i o j e:

I. Revizija tužitelja djelomično se prihvaća, te se presuda Županijskog suda u Splitu br. Gž-3164/05 od 18. siječnja 2007. i presuda Općinskog suda u Splitu br. P-2299/95 od 31. ožujka 2005. ukidaju u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 100.240,81 spp i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Pravomoćnom drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu br. Gž-3164/05 od 18. siječnja 2007. odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda Općinskog suda u Splitu br. P-2299/95 od 31. ožujka 2005, kojom je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je nedopuštena odluka tuženika br. D-2805/95 od 3. svibnja 1995. i br. II-MC- D3/95 od 29. svibnja 1995. i za isplatu iznosa od 100.240,81 kn.

Protiv te pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03; dalje: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se prvostupanjska i drugostupanjska presuda ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da se osporena presuda preinači i tužbeni zahtjevi prihvate.

U reviziji, u bitnom, navodi da nije utvrđena njegova odgovornost za manjak od 100.240,81 kn, da je i u odluci Komisije za žalbe, br. II-MC-D-9/95 navedeno da nije utvrđena pojedinačna subjektivna odgovornost za nastali manjak, a da povrede radne obveze postoje, te da je iznos od 100.240,81 kn platio ne zato što bi bio odgovoran za manjak, već da bi izbjegao prinudu, pa da ima pravo na vraćanje tog iznosa prema odredbi čl. 211. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 91/96, 112/98 i 88/01; dalje: ZOO).

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija je djelomično osnovana.

Osporena presuda ispitana je u granicama iz čl. 392. a. ZPP.

Revizija nije osnovana u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da su osporene odluke tuženika o disciplinskoj odgovornosti tužitelja nedopuštene.

Citiranim odlukama tuženika tužitelj je utvrđen odgovornim što kao prodavač u prodavaonici dopunskog asortimana na BP „O.“ nije uredno i redovito polagao utržak od prodaje dopunskog asortimana u prodavaonici u periodu od 25. listopada 1994. do 4. studenog 1994., čime je počinio teže povrede radne obveze „neizvršavanje ili nesavjesno, nepravovremeno izvršavanje radnih i drugih obveza“, „nepolaganje dnevnog utrška“ i „nepridržavanje propisanih uvjeta i rokova za predaju utrška maloprodajnog mjesta“ iz čl. 5. toč. 1., 55. i 64. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika INA – trgovina Zagreb (dalje: Pravilnika), te mu je izrečena disciplinska mjera novčane kazne u visini 15 % akontacije mjesečnog osobnog dohotka u trajanju od šest mjeseci.

Odlučujući o osnovanosti ovog dijela tužbenog zahtjeva, sudovi su utvrdili da je u disciplinskom postupku protiv tužitelja pravilno utvrđeno da tužitelj kao prodavač u prodavaonici dopunskom asortimana na BP „O.“ nije uredno ni redovito polagao utržak od prodaje dopunskog asortimana u prodavaonici u periodu od 25. listopada do 4. studenog 1994., kako je to propisano uvjetima i rokovima za predaju utrška maloprodajnog mjesta. Takvo ponašanje tužitelja Pravilnikom je kvalificirano kao teža povreda radne obveze iz čl. 5. toč. 1., 55. i 64. Pravilnika.

Disciplinska mjera novčane kazne propisana je odredbom čl. 6. st. 1. toč. 2. Pravilnika, dok je odredbom čl. 8. st. 2. Pravilnika propisano da se novčana kazna može izreći najviše u visini od 15% akontacije mjesečnog osobnog dohotka radnika u trajanju od jedan do šest mjeseci.

Pravilnik je u skladu s odredbama tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Narodne novine“, broj 34/91, 26/93 i 29/94; dalje: ZOPRO) kojima je uređena disciplinska odgovornost radnika.

Nastavno izloženom, proizlazi da su osporene odluke tuženika zakonite, te da su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev za utvrđenje da su iste nedopuštene.

Osnovana je revizija u djelu u kojem je odlučeno o tužbenom zahtjevu za isplatu (povrat) iznosa od 100.240,81 kn i to zbog postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na kojoj se u reviziji ukazuje.

Bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito, između ostalog, ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Iznos od 100.240,81 kn prema utvrđenju sudova predstavlja „manjak“, odnosno štetu nastalu tuženiku nepolaganjem utrška od prodaje dopunskog asortimana u prodavaonici na BP „O.“ i za odluku o sporu odlučno je, je li utvrđeni manjak uzrokovao sam tužitelj ili i radnik V. P., jer o tome ovisi da li je manjak dužan naknaditi sam tužitelj, ili i V. P. (čl. 70. st. 1., 2. i 3. ZOPRO).

O toj odlučnoj činjenici postoji proturječi između onog što se u presudi navodi o istoj i sadržaja osporenih disciplinskih odluka.

U osporenoj, kao i prvostupanjskog presudi navedeno je da je u disciplinskom postupku utvrđeno da je tužitelj odgovoran za nastali manjak od 100.240,81 kn. Međutim, prema utvrđenjima tuženika u disciplinskom postupku (osporenim disciplinskim odlukama tuženika) nastali manjak uzrokovali su tužitelj i V. P., s tim što nije utvrđena pojedinačna odgovornost.

Navedena proturječnost predstavlja nedostatak zbog kojeg se presude ne mogu ispitati (ne može se ispitati da li sa stajališta primjene odredbe čl. 70. ZOPRO za štetu odgovara sam tužitelj ili za istu odgovaraju tužitelj i radnik V. P. svaki za dio štete koji je uzrokovao ili za štetu podjednako odgovaraju i u obvezi su je naknaditi u jednakim dijelovima), tako da je iste, na temelju odredbe iz čl. 394. st. 1. ZPP, u navedenom djelu valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Presuda se temelji na odredbi čl. 393. ZPP, a odluka o trošku na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 11. srpnja 2007.

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v. r.