Rev-895/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-895/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i mr. Jasne Brežanski, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.V. iz K., K. …, kojega zastupa punomoćnik I.J., odvjetnik iz Z., protiv tuženika GP H. iz Z., D. trg …, radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 6. rujna 1994. godine, br. II Gž-3237/94., kojom je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 5. studenog 1993. godine, br. Pn-1185/91., u sjednici održanoj dana 10. prosinca 1997. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja M.V. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 5. studenog 1993. godine, br. Pn-1185/91 suđeno je:

"Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

Tuženik GP H. dužan je tužitelju M.V., iz K., k. …, isplatiti iznos od 46.432.000 HRD, sa kamatom od presuđenja do isplate, u visini kamate koju utvrđuje Zakon, uz naknadu parničnog troška, sveu u roku od 15 dana."

Presudom Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 6. rujna 1994. godine, br. II Gž-3237/94. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i navedena prvostupanjska presuda potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predložio da sud reviziju prihvati.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja, sud prvog stupnja dostavio je primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91. i 91/92. - dalje ZPP), na odgovor tuženiku i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

Tuženik nije odgovorio na izjavljenu reviziju tužitelja, niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, pozivom na odredbu čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

O svim ostalim procesnim povredama, zbog koje se može izjaviti revizija, bez obzira da li je riječ o povredama apsolutne ili relativno bitnog značenja, revizijski je sud ovlašten voditi računa jednio onada kada se revident na postojanje takvih bitnih povreda odredaba parničnog postupka u reviziji određeno i konkretno poziva.

U ovoj pravnoj stvatri revident u navodima revizije ne upućuje na postojanje takvih bitnih povreda odredaba parničnog postupka te ovaj sud cijeni da revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije ostvaren.

Neosnovana je tvrdnja revidenta da su pobijane presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da se zbog toga ostvario revizijski razlog propisan čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da se štetni događaj dogodio u kantini tuženika tijekom trajanja radnog vremena, kada se zaposlenik tuženika I.J. fizički sukobio sa tužiteljem (koji je isto s tuženikom zaposlenik),

- da nije sporno među strankama da je štetni događaj nastao 29. listopada 1990. godine,

- da je štetni događaj nastao nakon međusobne prepirke tužitelja i I.J. i to tako da je tužitelj opsovao I.J. koji se nakon toga ustao od stola (u kantini tuženika) i udario tužitelja koji je zbog udarca zadobio tjelesne povrede,

- da se sukob između tužitelja i I.J. nije dogodio u svezi s radom niti je u bilo kakvoj vezi s radnim procesom već da se radi o osobnom sukobu dva tuženikova zaposlenika.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primjenili materijalno pravo kad su ocijenili tužebni zahtjev tužitelja neosnovanim.

Ovo iz razloga što je odredbom čl. 170. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94. i 7/96. - dalje ZOO), propisano da za štetu koju radnik u radu ili u svezi s radom uzrokuje trećoj osobi odgovara poduzeće - poslodavac u kojem je radnik radio u trenutku uzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u daljnjim okolnostima postupao onako kako je trebalo. Pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da se radi o šteti koju je radnik tuženika počinio trećoj osobi (isto zaposleniku tuženika) jer se trećom osobom smatra svaki drugi radnik iste organizacije (poslodavca) osim štetnika (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2273/91. od 23. rujna 1992. godine).

Da bi postojala odgovornost poslodavca za štetu koji je trećoj osobi uzrokovao njen zaposlenik bilo bi potrebno da se ispune pretpostavke:

- da je zaposlenik trećoj osobi počinio štetu na radu ili u svezi s radom, te

- da zaposlenik prilikom počinjenja štete nije u danim okolnostima postupao onako kako je trebalo postupati.

U ovoj pravnoj stvari nižestupanjski su sudovi pravilno ocijenili da ne postoji odgovornost tuženika jer da se radi o šteti koju zaposlenik tuženika nije počinio na radu ili u svezi s radom.

To iz razloga što se smatra da je šteta nastala na radu ako ju je zaposlenik pretrpio tijekom obavljanja radnih zadataka, zbog kojih je i zasnovao radni odnos, odnosno u obavljanju funkcija ili po posebnom nalogu poslodavca u okviru propisa poslova koje je dužan obavljati u okviru svoje funkcije odnosno radnih zadataka. Štetom nastalom u svezi s radom smatra se, pak, ona šteta koja je nastala kada je zaposlenik obavljao neku djelatnost koja ne predstavlja direktno obavljanje zadataka zbog kojih je zasnovan radni odnos, ali je takva djelatnost odnosno takvo ponašanje zaposlenika bilo potrebno da se obave radnje vezane za djelatnost zaposlenika zbog kojih je i zasnovao radni odnos.

Fizički sukob tužitelja kao tuženikovog zaposlenika s drugim zaposlenikom nije nastao u svezi s radom već je iniciran njihovim osobnim razlozima, pa ne postoji odogovornost tuženika za štetu proizašlu iz tog sukoba prema čl. 170. st. 1. ZOO, unatoč činjenici da je fizički sukob nastao u tuženikovoj kantini tijekom radnog vremena.

Zbog navedenih je razloga ovaj sud ocijenio da se u ovoj pravnoj stvari nije ostvario niti jedan od revizijskih razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti i koje revident navodi u reviziji, te je revizija tužitelja primjenom čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 10. prosinca 1997.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.