Rev-449/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 449/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Ivice Crnića, Damira Mratovića i Ljubice Munić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. S. iz G. G., kojeg zastupa punomoćnik B. K., odvjetnik u K., protiv tuženika S. o. d.d. R., P. Z., kojeg zastupa direktor V. Z., dipl. oecc., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž 1780/02-3 od 15. prosinca 2003., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Kutini posl. br. P 189/96 od 28. svibnja 2002., u sjednici vijeća održanoj dana 17. studenoga 2005.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja I. S. kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev i tuženiku je naloženo da tužitelju plati 4.400,00 kn sa zateznim kamatama počev od 28. svibnja 2002. do isplate, te da mu naknadi parnični trošak odmjeren u iznosu od 6.632,00 kn. Ostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 220.600,00 kn, te zahtjev tužitelja kojim traži mjesečnu rentu u iznosu protuvrijednosti od 350,00 DEM, računajući po srednjem tečaju NBH s kamatom od dospjelosti svakog mjesečnog obroka do isplate u visini stope kamate koje se priznaju deviznim štedišama na sredstva oročena preko godinu dana bez posebne namjene je odbijen. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev tog tužitelja odbijen. Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj iz svih razloga navedenih u čl. 385. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP). Tužitelj predlaže da revizijski sud ukine pobijanu i

đenje, uz

prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno su naknadu troškova revizije.

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužitelja.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji tužitelja.

Revizija nije osnovana.

Sudovi su utvrdili da na temelju medicinske dokumentacije koju je predočio tužitelj, sudski medicinski vještaci nisu mogli dati mišljenje da postoji uzročno-posljedična veza između štetnog događaja koji se zbio 7. svibnja 1993. i nastanka epiduralnog hematoma koji je rezultirao operacijom glave tužitelja u kolovozu 1993.

Suprotno tvrdnji revidenta sudovi su, nakon provedena tri sudsko-medicinska vještačenja omogućili tužitelju da dostavi dodatnu medicinsku dokumentaciju. To tužitelj nije učinio, a nije ni uplatio predujam za dodatno medicinsko vještačenje iako je za uplatu tog predujma tužitelj imao dovoljno vremena. Prema utvrđenjima sudova tužitelj je na ročištu za glavnu raspravu 28. veljače 2002. pozvan na uplatu predujma. Nakon toga prvostupanjski sud je još jednom pozvao tužitelja na dostavu dokaza o uplaćenom predujmu, te je upozorio tužitelja da će zaključiti raspravu na temelju stana u spisu. Međutim, tužitelj ni do zaključenja glavne rasprave 28. svibnja 2002., dakle, kroz tri mjeseca nije uplatio taj predujam i dostavio dodatnu medicinsku dokumentaciju. S obzirom na rečeni rok nije osnovana tvrdnja revidenta da mu je u ovom predmetu onemogućeno ostvarenje njegovih prava, jer je riječ o primjerenom roku, u kojem je tužitelj mogao sudu barem dostaviti dodatnu medicinsku dokumentaciju ako već nije uplatio predujam kojeg prema vlastitim navodima nije mogao uplatiti zbog lošeg imovinskog stanja. Nije zato osnovana tvrdnja revidenta da su ga sudovi kaznili zbog slabog imovnog stanja, niti je konkretnim postupanjem prvostupanjskog suda tužitelj onemogućen raspravljati pred sudom.

Nije osnovana ni tvrdnja revidenta da pobijana i prvostupanjska presuda nemaju razloga o odlučnim činjenicama. Naprotiv, oba suda su ocijenila sva tri nalaza i mišljenja sudskih medicinskih vještaka te su na tom osnovu zaključili da nema uzročno-posljedične veze između prometne nesreće u kojoj je stradao tužitelj i operacije kojoj je bio podvrgnut nakon proteka gotovo tri mjeseca.

Nisu dakle osnovani revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP na koje izričito ukazuje revident.

Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno. Naime, sudovi su s pravom ocijenili da eventualna, praktički samo teoretska mogućnost uzročne veze između ta dva događaja, nema značaj pravno odgovarajuće uzročne veze, pa prema tome tuženik nije u obvezi odgovarati za štetu koja nije posljedica štetnog događaja od 7. svibnja 1993., već je riječ o potpuno drugom, nezavisnom događaju.

Prema čl. 219. st. 1. ZPP svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Nadalje, prema čl. 221. a) ZPP ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja. U konkretnoj situaciji teret dokaza je bio na tužitelju koji je trebao predočiti medicinsku dokumentaciju iz koje bi se moglo pouzdano utvrditi postojanje uzročne veze između dva spomenuta događaja. Budući da to tužitelj nije učinio sud prvog stupnja je s pravom ocijenio da nije dokazano postojanje uzročne veze, a sud drugog stupnja je s pravom potvrdio takvo stajalište prvostupanjskog suda.

Nije, dakle, osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP, kojeg također ističe revident.

S obzirom na to a na temelju čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 17. studenoga 2005.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Ivo Grbin, v.r.