III Kr-113/2010-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr 113/10-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđ. F. J. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 292. st. 2. KZ, odlučujući o zahtjevu osuđ. F. J. i osuđ. V. Š. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 27. studenog 2008. broj KO-2038/01 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 29. rujna 2009. broj Kž-720/09, u sjednici održanoj dana 02. rujna 2010., saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Jasminu Dolmagić,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se zahtjevi os. F. J. i os. V. Š. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovani.

Obrazloženje

Presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 27. studenog 2008. broj KO- 2038/01 proglašeni su krivima opt. F. J. i opt. V. Š., zbog kaznenog djela iz čl. 292. st. 1. alineja 6. i st. 2. KZ, te su na temelju čl. 292. st. 2. KZ osuđeni, F. J. na kaznu zatvora u trajanju dvije godine, a V. Š. na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci. Ova je presuda preinačena u odluci o kazni presudom Županijskog suda u Zagrebu od 29. rujna 2009. broj Kž-720/09 na način da su za navedena kaznena djela osuđeni, F. J. na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i tri mjeseca, a V. Š. na kaznu zatvora u trajanju jedne godine.

Po pravomoćnosti navedene presude obojica su osuđenika pravodobno podnijela zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Os. F. J. zahtjev je podnio putem branitelja K. V., odvjetnika iz Z., naznačivši osnov iz čl. 427. toč. 1. u svezi s čl. 368. toč. 4. ZKP uz navod da postoji i ozbiljna sumnja u istinitost odlučnih činjenica na koje se poziva pravomoćna odluka. Predlaže pobijanu presudu ukinuti i obustaviti kazneni postupak, te odgoditi izvršenje pravomoćne presude.

III Kr 113/10-4

Os. V. Š. zahtjev je podnio putem branitelja V. B., odvjetnika iz V. G., zbog povrede kaznenog zakona, povrede odredaba kaznenog postupka i povreda prava okrivljenika na obranu na glavnoj raspravi. Predlaže pravomoćnu presudu ukinuti u cijelosti i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu pred drugim sucem.

U skladu s čl. 428. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 115/06; u nastavku; ZKP) dostavljen je primjerak zahtjeva sa spisima Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podneskom od 15. lipnja 2010. broj KR-DO-645/10 predložilo da se zahtjev os. V. Š. odbije kao neosnovan.

Zahtjevi os. F. J. i os. V. Š. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nisu osnovani.

Obojica osuđenika smatraju da je na njihovu štetu povrijeđen kazneni zakon u čl. 368. toč. 4. ZKP, s obzirom da je inkriminirano djelo počinjeno tijekom ožujka do rujna mjeseca 1995., dakle prije 1. siječnja 1998. kada je stupio na snagu Kazneni zakon objavljen u „Narodnim novinama“ broj 110/97. Osuđenici problematiziraju podvođenje inkriminirane djelatnosti pod odredbu čl. 292. KZ tvrdnjom da odredba čl. 102. KZRH, a koja je bila na snazi u vrijeme počinjenja terećenih djela, nije istovjetna sa primijenjenim odredbama Kaznenog zakona, štoviše da je odredba čl. 292. st. 1. alineja 6. KZ teža za počinitelja, bez obzira na zapriječenu kaznu zatvora, zbog šire kriminalne zone (os. F. J.), a problematizira se i primjena analogije, koja po mišljenju os. V. Š. nije dopuštena niti opravdana obrazloženjem suda o postojanju pravnog kontinuiteta kod izmjene materijalnog zakona.

Nisu osnovani istaknuti prigovori osuđenika iz oba zahtjeva o postojanju povrede kaznenog zakona na njihovu štetu. Pogrešno je stajalište iz oba zahtjeva da nema pravnog kontinuiteta između odredbe čl. 102. KZRH i čl. 292. KZ, jer je primjenom Zakona o pretvorbi privatizacije promijenjen titular vlasništva, a imovina na koju se vlasništvo odnosi ostaje identična i identičan je zaštitni objekt u ranijem i izmijenjenom Kaznenom zakonu koji se odnosi na poslovanje s tom imovinom. Premda je društvena imovina, dobivši pretvorbom titulara, izgubila svoje dotadašnje vlasničko svojstvo, nije izgubila kaznenopravnu zaštitu zakonitosti poslovanja s tom imovinom kao takvom. Ovo je stajalište sukladno vjerodostojnom tumačenju čl. 23. u vezi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Hrvatske koje je Sabor donio na sjednici 08. prosinca 2004. („Narodne novine“, broj: 175/04), a kojim se daje kaznenopravna zaštita društvene imovine i imovine dioničkih društava, društava s ograničenom odgovornošću državne imovine i jedinica lokalne i područne samouprave te drugih pravnih osoba. Stoga kod kaznenih djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju postoji pravni kontinuitet kroz sve izmjene ove kaznene norme, jer je zaštitni objekt ostao isti neovisno o promjeni titulara vlasništva, koji stav je izražen u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Stoga su neosnovani prigovori osuđenika o povredi kaznenog zakona na njihovu štetu, tim više što je odredba čl. 292. st. 2. KZ po zapriječenoj kazni blaža i povoljnija za počinitelje, pa je sud kod primjene materijalnih propisa upravo i postupio u skladu s odredbom čl. 3. KZ koju neosnovano problematizira u zahtjevu os. F. J..

III Kr 113/10-4

Os. F. J. samo paušalno ističe da postoji ozbiljna sumnja u istinitost odlučnih činjenica „na koje se poziva odluka protiv koje se zahtjev podnosi“. Međutim propis na koji upire osuđenik (čl. 423. ZKP) primjenjuje se samo onda ako se radi o činjenicama o kojima direktno ovisi donošenje odluke o postojanju povrede zakona što ovdje nije slučaj, jer se zahtjevom za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ne ispituje pravilnost činjeničnih utvrđenja pravomoćne presude.

Dio prigovora iz zahtjeva os. V. Š. ima karakter pobijanja činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, a koje je pravilnim i potpunim prihvatio sud drugog stupnja. Nastavno na prigovor o povredi kaznenog zakona i tvrdnju da djelo za koje je osuđen nije kazneno djelo os. V. Š. navodi da nije kao direktor V. b. grubo vrijeđao zakon, propis ili pravila poslovanja, da nije bilo nikakvih bankarskih ili pravnih prepreka da se tvrtki „T.“ d.o.o. odobri kredit, odnosno izda bankovna garancija, da se sudovi i ne pozivaju na bilo koje zakonske odredbe koje su 16. ožujka 1995. bile povrijeđene, te da ne postoji namjera kod osuđenika za učin kaznenog djela. Tvrdi da je prvostupanjski sud nepravilno proveo dokazni postupak, jer je odredio knjigovodstveno vještačenje, a radi se o bankarskim poslovima i odobravanju kredita te izdavanju bankarske garancije i da je sudac prvostupanjsku presudu temeljio na iskazu knjigovotkinje V. b. koja nije sudjelovala u izdavanju bankarske garancije. Ističe da je nepravilan zaključak sudova o odgovornosti osuđenika za kasnija stanja u kojem se našla V. b., odnosno tvrtka „T.“ d.o.o., dakle da zaključci u presudama nisu pravilni, uključujući nepravilno utvrđenu visinu štete za tvrtku „B.“ d.d. Nadalje se tvrdi da ne postoji subjektivni element krivnje, jer nije valjanim dokazom utvrđena izravna namjera osuđenika za počinjenje bilo kojeg kaznenog djela kada je potpisao bankovnu garanciju čije izdavanje je provjerilo i utvrdilo bančino tijelo, kreditni odbor koje sud nije ispitao na te okolnosti, te da su odbijeni dokazni prijedlozi za ispitivanjem svjedoka i vještaka o činjenicama koje bi osuđeniku išle u prilog, jer sud nije htio „riskirati sa istinom“.

Svi tako naznačeni prigovori os. V. Š. činjeničnog su karaktera, polemizira se sa utvrđenim činjenicama u pravomoćnoj presudi kojima osuđenik nije zadovoljan i iznosi svoje viđenje o terećenim radnjama. Međutim, ovaj se izvanredni pravni lijek ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer se i prigovorima o odbijanju dokaznih prijedloga obrane smjera na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje što je sve bilo predmetom ocjene drugostupanjskog suda u žalbenom postupku.

Osuđenik drži i da mu je povrijeđeno pravo obrane na glavnoj raspravi. Obrazlaže isto navodom da nakon dovršetka dokaznog postupka 25. studenog 2008., „rasprave više nije bilo izuzev završne riječi branitelja, koja i nije prenesena u zapisnik o glavnoj raspravi pa proizlazi da se „okrivljenici nisu niti branili“. Nadalje se tvrdi da je dokazni postupak završio 25. studenog 2008. i da je tada presuda donesena, a ne dva dana kasnije, tj. 27. studenog 2008., kada je proglašena, što vodi zaključku da je prvostupanjska presuda donesena prije zaključenja glavne rasprave i dokaznog postupka, prije nego je sud izvršio „brižljivu ocjenu svih dokaza“, dok je branitelj primio pisani otpravak prvostupanjske presude nakon četveromjesečne potrage i dopisivanja sa sudom. Vezano uz osnov iz čl. 427. toč. 3. ZKP osuđenik navodi da su pročitani dokazi (iskazi svjedoka), a odbijeni prigovori o potrebi obnavljanja ispitivanja određenih svjedoka pa je izostala neposrednost i objektivnost kod ivanja dokaza i njihove ocjene, a da je žalbeno vijeće zanemarilo prigovor osuđenika o utvrđ

nepravilno izvedenim dokazima glede izdavanja bankarske garancije, jer u prvostupanjskom

III Kr 113/10-4

postupku nije prihvaćen prijedlog obrane da se ponovno ispitaju članovi kreditnog odbora V. b. koju su garanciju odobrili i izdali.

Nije u pravu os. V. Š. da mu je povrijeđeno pravo obrane na glavnoj raspravi ni da je ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku koja je od utjecaja na presudu.

Prije svega, iz sadržaja spisa proizlazi da je glavna rasprava započela iznova dana 25. studenog 2008. (list 1175 do 1178). Na toj glavnoj raspravi izvedeni su svi oni dokazi na kojima je sud temeljio presudu, u skladu s čl. 351. ZKP. Prema sadržaju zapisnika o glavnoj raspravi proizlazi da je sud bez protivljenja stranaka pročitao dokaze, potom je ispitao osuđenike pri čemu je os. F. J. iznosio obranu, odnosno iskaz, dok je os. V. Š. izjavio da će i nadalje koristiti zakonsko pravo i braniti se šutnjom, sve u skladu s čl. 4. st. 3. ZKP. Nakon što je državni odvjetnik izmijenio činjenični opis optužnog akta, o kojem su se obojica osuđenika očitovali i završenog dokaznog postupka, pri čemu valja ustvrditi da na ovoj glavnoj raspravi stranke nisu stavljale nikakve druge dokazne prijedloge, dakle niti one na koje se upire u zahtjevu, sudac pojedinac je dao riječ strankama. Državni odvjetnik i obojica branitelja sačinili su svoju završne riječi u pisanom obliku, iste su pročitane i predane u sudski spis. Premda odredbe čl. 343., 344. i 346. ZKP propisuju da stranke usmeno iznesu završne govore na glavnoj raspravi, opisano postupanje državnog odvjetnika i branitelja ne predstavlja povredu prava obrane na glavnoj raspravi, jer osuđeniku nije bila uskraćena mogućnost da se usmeno očituje i iznese svoj završni govor.

Nadalje, po pitanju izricanja i objave presude prvostupanjski je sud postupio u skladu s ovlaštenjem iz čl. 356. ZKP, a kada bi sud i povrijedio spomenuti propis isto ne bi predstavljalo povredu prava obrane okrivljenika na glavnoj raspravi, jer glavna rasprava završava nakon govora stranaka, dakle prije izricanja presude, dok je pisani otpravak presude upućen strankama i braniteljima 14. siječnja 2009. (list 1023 spisa). Zaključno je za ustvrditi da na glavnoj raspravi, koja je počela iznova i na kojoj su iznova izvedeni dokazi, nije bilo drugih dokaznih prijedloga obrane (na koje se upire u zahtjevu), shodno tome ni potrebe odlučivanja o njihovom prihvaćanju ili odbijanju, niti je prigovoreno o nedostacima zapisnika o ispitivanju svjedoka odnosno isticanja potrebe za dodatno, ponovno ispitivanje svjedoka.

Na povredu odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku os. V. Š. smjera prigovorom da je prvostupanjska presuda temeljena na iskazu knjigovotkinje V. b. koja nije po vlastitom iskazu sudjelovala u izdavanju bankarske garancije, a da se na taj žalbeni prigovor drugostupanjski sud nije očitovao.

Međutim, drugostupanjski sud nije dužan odgovarati na svaki pojedini žalbeni navod već treba ocijeniti žalbene osnove i ključne, bitne žalbene prigovore. Osim toga, drugostupanjski je sud jasno naznačio da je os. V. Š. odgovoran za terećenu djelatnost i da to utvrđenje proizlazi prije svega iz materijalne dokumentacije, njegovom saznanju i svijesti o financijskim problemima trgovačkog društva „T.“ d.o.o., činjenici da bez obzira na posebne uvjete u kojima je V. b. d.d. poslovala, to je činila uz odobrenje N. i stoga se morala se pridržavati i osnovnih principa u bankarskom poslovanju koji su grubo prekršeni postupanjem protivno zakonskim odredbama naznačenim u činjeničnom opisu presude i temelj su bančinog funkcioniranja, uz ključno utvrđenje suda da je odluke o odobrenju kredita i izdavanju garancija faktično i formalno donosio upravo os. V. Š. kao direktor banke.

III Kr 113/10-4

Tvrdnje da prvostupanjski sud nije dao razloga za primjenu materijalnih propisa, i da stoga se radi o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka, te tvrdnja da je izreka presude u suprotnosti s obrazloženjem iz kojeg se ne vidi gruba povreda zakona ili drugih propisa predstavlja upiranje na povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, koja povreda se ne ispituje ovim pravnim lijekom (čl. 427. toč. 2. ZKP).

Slijedom svega navedenog zahtjevi os. F. J. i os. V. Š. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nisu osnovani, te ih je trebalo na temelju čl. 421. ZKP u svezi s čl. 429. ZKP odbiti i odlučiti kao u izreci, a shodno tome nije bilo mjesta niti odgodi izvršenja pravomoćne presude.

U Zagrebu, 02. rujna 2010.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.