Rev-2982/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2982/1990-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Radomire Felicijan-Maoduš kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Stanka Jesenkovića, Stanislava Plazonića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužitelja L. V., Z., zastupan po dr Z. i Z. Z., odvjetnicima iz Z., protiv tužene S. Z. N. D. Z., zastupana po P. L., odvjetniku iz Z., radi ispunjenja ugovora i isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 5. lipnja 1990. br. Gž- 3498/90, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 30. listopada 1989. br. P-8992/84, u sjednici održanoj dana 16. svibnja 1991.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e :

Prvostepenom presudom tužena stambena zadruga obvezana je predati tužitelju jednosobni komforni stan od 35 m2 na području grada Zagreba uz cijenu od 70,00 (700.000 prijašnjih) dinara sa primjenom klizne skale na dan 31. ožujka 1983. godine u roku od tri mjeseca (točka I izreke); nadalje tuženica je obvezana plaćati tužitelju iznos od 0,50 (5.000 prijašnjih) dinara mjesečno počev od 1. travnja 1983. do 30. lipnja 1985, a od 1. srpnja 1985. do predaje stana navedenog u točki I izreke iznos od 20,00 (200.000 prijašnjih) dinara mjesečno sa zakonskim zateznim kamatama počev od dospijeća svakog pojedinog obroka do isplate (točka II izreke); tuženica je obvezana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 422,00 (4,220,000 prijašnjih) dinara; (točka III izreke), dok je tužitelj odbijen sa zahtjevom radi predaje jednosobnog komfornog stana u površini od 35 m2 na lokaciji S. uz cijenu od 70,00 (700.000 prijašnjih) dinara sa primjenom klizne skale na dan 31.III.1983.

Drugostepenom presudom odbijene su kao neosnovane žalbe obje stranke i prvostepena presuda potvrđena.

Protiv navedene pravomoćne drugostepene presude u dijelu u kojem je udovoljeno tužbenom zahtjevu, pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju izjavila je tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači onamo, da se tužitelja odbije s tužbenim zahtjevom u cijelosti uz obvezu naknade troškova revidentu, dok podredno predlaže da se obje nižestepene presude ukinu u pobijanom dijelu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Protivna strana nije odgovorila na reviziju niti se javni tužilac nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Nije se ostvario istaknuti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju revizija ukazuje pozivajući se na odredbu člana 354. st. 1. u vezi člana 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku (ZPP), jer smatra da je prvostepeni sud svojom odlukom prekoračio tužbeni zahtjev, a zbog takve bitne povrede protiv odluke donesene prekoračenjem tužbenog zahtjeva revizija se može izjaviti samo, ako je ta povreda učinjena tek u postupku pred drugostepenim sudom (član 385. st. 2. ZPP) pa kako sam revident ističe da je takva povreda navodno počinjena pred prvostepenim sudom ne može ju više u reviziji s uspjehom isticati.

No, pored izloženog treba revidentu odgovoriti iako nije odlučno za rezultat revizijskog postupka s obzirom na naprijed iznijeto - da prvostepenom odlukom nije prekoračen tužbeni zahtjev a ni drugostepenom odlukom kojom je potvrđena takva prvostepena presuda, jer su nižestepene odluke po nalaženju ovog suda donesene u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (član 2. st. 1. ZPP) a koji su upravljeni na predaju tužitelju stana koji odgovara po kvaliteti i veličini ugovorom određenom stanu kao na isplatu određenih novčanih iznosa u mjesečnim obrocima, pa prema tome sve kad bi revident mogao isticati u reviziji označenu bitnu povredu proizlazi, da takva bitna povreda nije počinjena u postupku pred nižim sudovima. Nije počinjena niti ona iz čl. 354. st. 2. t. 13. ZPP na koju revizija samo sadržajno upućuje tvrdnjama, da nižestepene presude ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama, koje tvrdnje međutim nisu utemeljene s obzirom na stanje spisa predmeta, jer. protivno revizijskim navodima ovaj sud nalazi da nižestepene odluke sadrže potrebne određene razloge u pogledu svih odlučnih činjenica.

Nije se ostvario ni istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja upravljen na ispunjenje ugovorne obveze tužene stambene zadruge u smislu predaje tužitelju stana određenog zaključenim ugovorom stranaka, a podredno drugog odgovarajućeg stana te uz to zahtjev na ime isplate određenih novčanih iznosa u mjesečnim obrocima zbog zakašnjenja revidenta sa ispunjenjem njegove obveze u pogledu predaje stana.

Tužitelj je po nižestepenim sudovima pravomoćno odbijen sa zahtjevom za predaju stana određenog zaključenim ugovorom, dok revident smatra da su niži sudovi neosnovano temeljem pogrešne primjene materijalnog prava udovoljili zahtjevu kojim su ga obvezali na predaju tužitelju drugog odgovarajućeg stana, jer smatra da se radi o zahtjevu za naknadu štete zbog neispunjenja ugovorne obveze, a da takav oblik naknade štete davanjem druge odgovarajuće stvari umjesto one individualno određene ugovorom nije predviđen odredbama Zakona o obveznim odnosima (ZOO), a sve kad bi bilo dopušteno revidenta obvezati na takvu činidbu to da je trebalo uvjetovati istovremenom obvezom tužitelja na plaćanje cijene utvrđene primjenom klizne skale na dan predaje stana, a ne isplatom cijene utvrđene primjenom klizne skale prema danu kad je po ugovoru revident bio dužan tužitelju predati stan - kako je to određeno nižestepenim odlukama. To stoga, jer revident osporava da bi bio odgovoran za neispunjenje odnosno zbog zakašnjenja s ispunjenjem svoje ugovorne obveze na predaju stana. Iz navedenih razloga on smatra da nije bilo mjesta ni prihvaćanju zahtjeva radi isplate novčanih iznosa određenih u mjesečnim obrocima, jer tvrdi da na njegovoj strani nema odgovornosti za neispunjenje odnosno za zakašnjenje sa izvršenjem ugovorne obveze. Ističe da postoje razlozi koji ga oslobađaju od odgovornosti za štetu (ili isplatu ugovornih penala) nastalu povredom ugovora pozivajući se prvenstveno na okolnost da nije ispunio svoju ugovornu obvezu, jer mu (bivši) USIZ stanovanja i komunalnih djelatnosti grada Zagreba nije predao prema ugovoru određeno uređeno zemljište za izgradnju zgrade u kojoj je trebao biti i ugovoreni stan tužitelja koje zemljište da je spomenuti USIZ dao trećoj osobi koja je tamo izgradila zgradu. Revident naime smatra da postojanje ugovora koji je on sklopio sa spomenutim USIZ-om - koji da nije izvršio svoju obvezu - ukazuje da revident nije mogao ispuniti svoju obvezu prema tužitelju upravo zbog okolnosti nastalih poslije sklapanja ugovora sa tužiocem koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći (čl. 263. ZOO).

Ovaj revizijski sud smatra da tužbeni zahtjev upravljen na predaju drugog odgovarajućeg stana umjesto onog koji je po osnovu ugovora o međusobnim pravima i obvezama zaključenom između tužitelja kao člana i revidenta kao stambene zadruge - tužena zadruga bila dužna izgraditi i predati tužitelju - predstavlja zahtjev za ispunjenje ugovorne obveze iako se traži nešto drugo od onog što je predmet ugovorne obveze (predaja generične umjesto individualno određene stvari). Naime, imajući u vidu da je tuženik pravna osoba koja se bavi izgradnjom stanova svojim članovima zadrugarima, a osnovni cilj tužitelja kao zadrugara je da pribavi stan to pod pretpostavkom da je takav dužnik (osoba koja se bavi prodajom odnosno proizvodnjom stanova) odgovoran za nemogućnost predaje stana označenog u ugovoru postoji obveza dužnika u smislu predaje drugog odgovarajućeg stana, ako to zahtjeva vjerovnik. Prema tome u konkretnom slučaju zahtjev za predaju drugog odgovarajućeg stana treba uzeti kao zahtjev radi ispunjenja ugovorne obveze revidenta. Ovaj sud na temelju utvrđenja nižih sudova nalazi, da je pravilan njihov zaključak o tome kako je upravo revident odgovoran za nemogućnost predaje stana označenog u ugovoru stranaka te je neosnovano pozivanje revidenta na pretpostavke iz člana 263. ZOO o postojanju takvih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora stranaka koje on nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći a zbog kojih da nije mogao izvršiti svoju ugovornu obvezu.

Kako je već navedeno takve okolnosti revident nalazi u tvrdnji da mu USIZ s kojim je zaključio ugovor o predaji uređenog zemljišta nije nikad predao ugovoreno zemljište jer je to zemljište dato trećoj osobi.

Niži sudovi pravilno su navedenu okolnost otklonili kao opravdani razlog za neispunjenje (odnosno zakašnjenje s ispunjenjem) obveze revidenta, jer su utvrdili u postupku da je revident zaključio sa tužiteljem ugovor o međusobnim pravima i obvezama (u vezi izgradnje i predaje tužitelju određenog stana) dana 1.IX.1980. godine, a da u to vrijeme još nije osigurao zemljište za izgradnju zgrade u kojoj je trebao biti i ugovoreni stan, nego je takav ugovor naknadno zaključio sa već spomenutim USIZ-om, da bi tek nakon proteka roka u kojem je trebao predati tužitelju izgrađeni stan (31.III.1983.) ustao s tužbom dana 13.X.1983. protiv navedenog USIZ-a (i Općine T.) zbog neispunjenja ugovora o predaji uređenog zemljišta kod Okružnog privrednog suda u Zagrebu u predmetu P-6119/83. Sadržaj i rezultat tog postupka su niži sudovi razmatrali i cijenili u dokazne svrhe a iz sadržaja kojeg predmeta proizlazi da je revident povukao tužbu protiv spomenutog USIZ-a nakon što je temeljem vansudske nagodbe od Općine T., dobio drugo uređeno zemljište umjesto onog određenog ugovorom sa USIZ-om.

Takve okolnosti koje nisu bile sporne među strankama, a proizlaze iz utvrđenja nižih sudova i rezultata postupka (napose na temelju uvida u spis P-6119/83) ukazuju, da se revident u pogledu /ne/ispunjenja odnosno zakašnjenja sa ispunjenjem svoje ugovorne obveze neosnovano poziva na odredbu člana 263. ZOO, a istovremeno ukazuju da revident ima mogućnosti isporučiti tužitelju drugi odgovarajući stan. Kod toga su niži sudovi po ocjeni ovog Vrhovnog suda pravilno uvjetovali ispunjenje tako utvrđene obveze revidenta s istovremenim ispunjenjem obveze tužitelja u pogledu isplate ugovorene cijene (u smislu člana 122. st. 2. ZOO) koja je utvrđena u preostalom dijelu (iznad već uplaćenog iznosa) u skladu sa primjenom klizne skale prema danu kad je revident trebao ispuniti svoju obvezu (31.III.1983.) što je pak u skladu s ugovorom stranaka (čl. 3. i čl. 11.), jer do produljenja roka predaje stana nije došlo iz razloga predviđenih ugovorom (čl. 15.) a oni razlozi na koje se revident poziva ne opravdavaju njegovo zakašnjenje pozivom na odredbu čl. 263. ZOO.

Ako revident smatra unatoč svega izloženog da ima neko potraživanje prema tužitelju po osnovu cijene stana, ono i prema nalaženju ovog suda očigledno nema temelja u zaključenom ugovoru stranaka, pa stoga revident ne može predaju stana u smislu ispunjenja ugovorne obveze uvjetovati isplatom svojeg spornog potraživanja pri čemu valja istaknuti da revident u ovoj parnici u tom pravcu nije ni postavio neki određeni zahtjev o kojem bi se moglo odlučivati nego se isključivo protivio istaknutom tužbenom zahtjevu tužitelja.

Imajući u vidu da je u postupku utvrđeno kako je revident odgovoran za zakašnjenje u pogledu ispunjenja svoje ugovorne obveze na predaju stana to su niži sudovi pravilno udovoljili i zahtjevu u pogledu isplate utvrđenih novčanih iznosa u mjesečnim obrocima počev od dana docnje revidenta kao dužnika pa do dana ispunjenja njegove obveze glede predaje stana koju naknadu su stranke i ugovorom utanačile, u smislu isplate penala u visini mjesečne stanarine ugovorenog stana za svaki mjesec zakašnjenja (čl. 5. ugovora) pri čemu revident ne tvrdi da bi utvrđeni iznosi prelazili ugovorenu visinu penala predviđenih ugovorom.

Na temelju svega navedenog ovaj revizijski sud smatra da niži sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo u sporu pa stoga jer se nisu ostvarili istaknuti revizijski razlozi, a ne postoje ni oni razlozi na koje revizijski sud mora paziti po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393.

ZPP).

U Zagrebu, 16. svibnja 1991.

Predsjednik vijeća:

Radomira Felicijan-Maoduš, v.r.