Gzz-346/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz 346/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Ivke Zlokić, Nenada Perina i mr. sc. Olge Jelčić, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja Š. K. iz Š., koga zastupa punomoćnik B. J., odvjetnik u S., protiv tuženice M. K., iz W., koju zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u O., radi utvrđenja ništavosti oporuka, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 3. rujna 2001. godine br. G-DO-877/01 protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 17. svibnja 2001. godine, br. Gž- 386/01-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Orahovici od 24. studenog 2000. godine, br. P-38/00-40, u sjednici održanoj dana 23. rujna 2003. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev kojim je predloženo da se utvrdi da su ništave oporuke napisane 18. prosinca 1979. godine i 20. prosinca 1979. godine, a proglašene u ostavinskom postupku u predmetu br. O-133/95, dana 27. ožujka 1997. godine, kojima bi pokretna i nepokretna imovina iza pok. J. K. u O., umrlog 1995. godine, ostala u nasljeđe tuženici. Tužitelj je dužan tuženici naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.600,00 kn.

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda prvostupanjskog suda.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podiglo je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primijene materijalnog prava i predložilo je da se nižestupanjske presude preinače i u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev.

Na zahtjev za zaštitu zakonitosti nije odgovoreno.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

Predmet spora u ovom postupku je pitanje valjanosti vlastoručne oporuka sad pok. J. K. od 18. i 20. prosinca 1979. godine napisanih u bilježnici u kojoj je on opisao i svoj životopis, a kojim oporukama je oporučitelj odredio da njegovim nasljednikom ima biti onaj tko tu «knjigu» dobije u ruku. U postupku je utvrđeno da je navedenu bilježnicu oporučitelj ostavio na tavanu zajedničke kuće tuženice i njegove u N., te da ju je pronašla tuženica, koja u toj kući živi.

Prema pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova, iz navedenih oporuka može se sa sigurnošću utvrditi oporučiteljeva volja glede njegova nasljednika u smislu odredbe čl. 89. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine 52/71, 47/78; dalje ZN), zbog čega osporene oporuke nisu ništave.

U zahtjevu za zaštitu zakonitosti je istaknuto, da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, jer da osporena pismena ne mogu predstavljati oporuku, jer u istima uopće nije navedena osoba koja bi oporučitelja naslijedila, a niti se iz tih pismena može zaključiti koja bi osoba trebala ili ga mogla naslijediti.

Odredbom čl. 84. st. 2. ZN propisano je, da je nasljednik na temelju oporuke osoba koju je oporučitelj odredio da naslijedi cjelokupnu njegovu imovinu, ili dio imovine određen prema cijeloj imovini. Prema odredbi čl. 89. ZN nasljednici i druge osobe kojima su oporukom ostavljene neke koristi, dovoljno su određeni ako oporuka sadrži podatke na temelju kojih se može utvrditi tko su oni.

Iz okolnosti da je u oporuci oporučitelj na nedvojben način odredio da će njegov nasljednik biti osoba koja dođe u posjed knjige koja sadrži oporuke, da je tu knjigu pohranio na tavanu zajedničke kući njega i tuženice u N., koja mu je bila supruga, da prilikom predaje određene osobne dokumentacije, kratko vrijeme prije svoje smrt, svjedokinji N. M., oporučitelj joj nije predao i knjigu sa spornim oporukama iako je tuženica nastavila živjeti u zajedničkoj kući, te da je ugovorom sklopljenim 1990. godine tužitelju darovao svoj suvlasnički dio nekretnina u k.o. D., kako je bilo određeno oporukom od 18. prosinca 1979. godine, stajalište je ovoga suda da je u osporenim oporukama jasno izražena volja oporučitelja, da ga naslijedi osoba koja bude poslije njegove smrti posjedovala navedenu kuću i tako došla u posjed osporenih oporuka i da su postupci oporučitelja nakon sastavljanja oporuka bili u skladu s tako izraženom voljom..

Stoga po ocjeni ovoga suda, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, zbog čega je zahtjev za zaštitu zakonitosti odbijen kao neosnovan na temelju čl. 408. st. 2. u svezi čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 23. rujna 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v. r.