Supreme Court dismisses appeal as claim is time-barred and lacks legal basis for state compensation.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against a lower court judgment ordering the state to compensate for destroyed property. The plaintiff argued for damages based on the Law on State Liability for War Damage, but the court found the claim time-barred under the general five-year limitation period. Since the damage occurred in 1995 and the lawsuit was filed in 2004, the statute of limitations had expired before the specific war damage law took effect, rendering the request inadmissible.
Legislator headnote
AI generatedčl. 2. st. 1. ZPP; čl. 5. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske; čl. 371. ZOO: The court is bound by the scope of the claim and must apply the general statute of limitations; if a claim is time-barred under general law, it cannot be revived by a special law unless specific conditions are met, and the claim must be dismissed as inadmissible.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Rev 1633/09-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Matasić-Špoljarić, predsjednice vijeća, te Katarine Buljan, mr. sc. Lucije Čimić, Viktorije Lovrić i Branka Medančića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. R. iz P., zastupane po punomoćniku Đ. R., odvjetniku u B., protiv tužene Republika Hrvatska, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Gospiću, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Gospiću broj Gž-304/09 od 13. listopada 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću broj P-187/09 od 3. travnja 2009., u sjednici održanoj 9. prosinca 2009.,
p r e s u d i o j e:
Revizija se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom Županijskog suda u Gospiću broj Gž-304/09 od 13. listopada 2009. potvrđena je presuda Općinskog suda u Gospiću broj P-187/09 od 3. travnja 2009. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je traženo da se tuženoj naloži naknaditi štetu tužiteljici vezano za uništenu kuću u P. selo u iznosu 664.793,80 kn uvećanu za prometnu građevinsku vrijednost objekta u iznosu 572.390,00 kn te izmakle dobiti u iznosu 118.650,00 kn godišnje u razdoblju 1999.-2008., sve sa zateznim kamatama te ujedno naloženo tužiteljici naknaditi tuženoj trošak parničnog postupka u iznosu 164.200,00 kn. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz razloga bitne
l. 2., 7. i 8. ZPP, te u vezi s povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s č
odredbom čl. 221. toč. 4. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, odnosno ukidanje nižestupanjski presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
Tužena nije odgovorila na reviziju.
Revizija nije osnovana.
Prema odredbi čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP) u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Kako su u ovom postupku nižestupanjski sudovi postupajući u skladu s citiranom odredbom odlučivali upravo u granicama zahtjeva tužiteljice (tužbeni zahtjev postavljen u podnesku od 3. veljače 2009. – list 145-149 spisa), to nema govora da bi bila povrijeđena odredba čl. 2. st. 1. ZPP a kako to revidentica pogrešno smatra.
Stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 117/03) u našem pravnom sustavu napušteno je načelo materijalne istine, te utvrđeno načelo stranačke istine, načelo općevažeće u građanskim društvima kao što je ovo sadašnje u Republici Hrvatskoj. Odredbom čl. 7. st. 1. određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a što znači da sud utvrđuje samo one činjenice za koje stranke u postupku drže da su odlučne za njihov pravni odnos. Samo iznimno, a kako je to propisano u st. 2. tog članka sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (čl. 3. st. 3. ZPP), ako zakonom nije drukčije određeno.
Kako u konkretnom slučaju nije bilo riječi o nedopuštenim raspolaganjima stranaka, sud je mogao kod utvrđivanja činjenica i izvođenja dokaza kretati se samo u okviru onih predloženih po strankama, a kako je to učinio pridržavajući se pri tome odredbe čl. 8. ZPP u smislu dokazivanja činjenica ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Zato se neosnovano prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 7. i 8. ZPP.
Odredbom čl. 221. st. 4. ZPP propisano je da općepoznate činjenice ne treba dokazivati.
Kako je kuća tužiteljice oštećena nije općepoznata činjenica, a niti je općepoznata činjenica da bi kuće na području P. bile oštećene od strane pripadnika Hrvatske vojske. Činjenica jest da je to područje bilo zahvaćeno ratnim zbivanjima od samog početka Domovinskog rata pa sve do oslobađanja tog područja u vojnoredarstvenoj akciji „O.“. Za vrijeme trajanja te vojnoredarstvene akcije tu su vojno djelovali kako pripadnici pobunjeničkih i neprijateljskih snaga tako i pripadnici Hrvatske vojske koji su i oslobodili to područje. U takvim okolnostima ne može se govoriti o općepoznatoj činjenici počinitelja štete na objektu tužiteljice već se ta činjenica treba utvrđivati u postupku, a kako su to nižestupanjski sudovi i učinili. Zato se neosnovano prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 221. st. 4. ZPP.
U ovom sporu tužiteljica potražuje naknadu štete nastalu joj na njezinim nekretninama u Plitvica selu tijekom Domovinskog rata upravo pozivajući se na Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata („Narodne novine“ broj 117/03 – dalje Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske).
U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:
- da je nekretnina tužiteljice oštećena u kolovozu 1995., a
- da je tužiteljica tužbu kojom potražuje naknadu štete protiv Republike Hrvatske podnijela 1. prosinca 2004.
Prema odredbi čl. 5. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske ako je zastarijevanje naknade štete počelo teći prije 6. studenog 1999. ono nastavlja teći nakon stupanja na snagu tog Zakona, a vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanja računa se u zakonom određeni rok zastare.
Obzirom na vrijeme nastanka štete (kolovoz 1995.) najkasnije je zastara počela teći od 1. rujna 1995., što znači da je do 6. studenog 1999., a kada je došlo do zaustavljanja tijeka zastare prošlo 4 godine 2 mjeseca i 6 dana. Tijek zastare nastavio se stupanjem na snagu Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske (31. srpnja 2003.), što znači da je u vrijeme podnošenja tužbe 1. prosinca 2004. protekla još 1 godina i 4 mjeseca. Prema tome, tužba je podnesena nakon 5 godina 6 mjeseci i 6 dana, dakle, izvan općeg zastarnog roka od pet godina iz čl. 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje: ZOO).
U takvoj situaciji kada je potraživanje tužiteljice zastarjelo, bespredmetnoj je ocjenjivati osnovanost njezinog tužbenog zahtjeva, već je iz tih razloga tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan.
Prethodno je rečeno da je tužiteljica svoj zahtjev za naknadu štete utemeljila na Zakonu o odgovornosti Republike Hrvatske, a ne na Zakonu o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija („Narodne novine“ broj 117/93 – dalje: ZOŠTA).
Kako sud nije vezan pravnom osnovom na koju se tužiteljica poziva, pa i ako bi se zahtjev tužiteljice sagledao kao zahtjev za naknadu joj štete nastale terorističkim aktom, opet je njezin zahtjev neosnovan, pošto se takva šteta, a na temelju odredbe č l. 8. ZOŠTA naknađuje u obliku obnove oštećenih ili uništenih materijalnih dobara sukladno Zakonu o obnovi. Tužiteljica je u tom pravcu podnijela zahtjev, koji joj je pravomoćno odbijen, a nakon što je utvrđeno da ne ispunjava zakonom propisane pretpostavke za ostvarivanje prava na obnovu.
Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP.
U Zagrebu, 9. prosinca 2009.
Predsjednica vijeća:
Gordana Matasić-Špoljarić, v.r.