Revr-1132/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1132/14-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Mikšića člana vijeća i suca izvjestitelja, te Dragana Katića, Darka Milkovića i dr. sc. Ante Perkušića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. J. iz P., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik T. B., odvjetnik u P., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u P.-P., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-2705/13-2 od 3. ožujka 2014. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-22/13-35 od 17. srpnja 2013., u sjednici održanoj 6. prosinca 2016.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tuženice, ukidaju se presuda Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-2705/13-2 od 3. ožujka 2014. i presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-22/13-35 od 17. srpnja 2013. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju razliku plaće u iznosu od 177.477,60 kn s pripadajućom zateznom kamatom (točka I. izreke) te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 16.182,28 kn (točka II. izreke).

Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u točki I. izreke (točka I. izreke). Djelomično je prihvaćena žalba tuženika te je preinačena prvostupanjska presuda u odluci o trošku na način da je naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 13.682,28 kn s pripadajućom zateznom kamatom, a zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 2.500,00 kn je odbijen (točka II. izreke). Odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troška sastava žalbe (točka III. izreke).

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, a podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelj u odgovoru na reviziju predlaže reviziju odbaciti kao nedopuštenu, odnosno odbiti reviziju kao neosnovanu. Traži trošak odgovora na reviziju.

Revizija je osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima ne može reviziju podnijeti prema odredbi stavka 1. istog članka, stranka može podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP-a).

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev za isplatu dodataka na plaću na ime prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom za razdoblje od 1. prosinca 2006. do 31. prosinca 2008.

Nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev pošavši od utvrđenja da je u navedenom razdoblju tužitelj radio prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama i blagdanom, a da mu tuženica za taj rad nije u cijelosti isplatila dodatke na plaću. Ocijenjeno je da tuženica nije dokazala da je bilo moguće izvršiti preraspodjelu radnog vremena na način da se tužitelju omogući korištenje i daljnjih slobodnih dana, niti da je dežurstvo kao poseban uvjet rada kod tužitelja bilo vezano za kontinuirano obavljanje poslova i radnih zadaća, kao ni da je tužitelj u kontinuitetu spavao 8 sati. Utvrđujući opseg prekovremenog rada tužitelja nižestupanjski sudovi, polaze od utvrđenja da je tužitelj obavljao poslove dežurstva 24 sata dnevno, ponekad i više dana u kontinuitetu, te rad tužitelja u tim danima kroz prvih osam sati ocjenjuju kao redovni rad, a sav ostali rad preko redovnog rada tretiraju prekovremenim radom. Navedeno shvaćanje temelje na činjenici da je tužitelj sve vrijeme dežurstva proveo u prostoru vojarne, na svom radnom mjestu.

Smatrajući važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tuženica naznačuje više pitanja ali samo za sljedeće pitanje izlaže i razloge:

"Može li se tužitelju priznati neprekidan rad od 24 sata dnevno, umjesto 16 sati dnevno, (što bi bilo jedino životno prihvatljivo) te može li se na taj način izračunavati dodatak na plaću na ime rada subotom, nedjeljom, državnim blagdanom i noću, odnosno, da li se u obračun naknade za prekovremeni rad uračunava i osamsatni odmor, tj. da li može ući osamsatni odmor u fond sati na temelju kojih se izračunavaju ostvareni, a neplaćeni sati rada."

Obrazlažući važnost naznačenog pitanja tuženica ukazuje na odluku ovog suda broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009. u kojoj je izraženo shvaćanje da nije životno prihvatljivo da prekovremeni rad traje 24 sati dnevno.

Ovaj sud je ocijenio da je riječ o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te je pobijanu presudu ispitao samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog navedenog pitanja, sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a.

Prema ocjeni ovog suda u situaciji višednevnog obavljanja poslova dežurstva ili straže životno je i logično da djelatna vojna osoba, koja zbog specifičnosti takve službe ne može napustiti mjesto rada, ima slobodno vrijeme u kojem se, iako doduše ne u svom domu, odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, neovisno o tome da li odmor traje osam sati neprekidno ili je zbog specifičnosti službe organiziran na drugačiji način, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od dvadeset četiri sata (tako i Vrhovni sud u odluci broj Revr- 753/09).

Nasuprot tome u slučaju dežurstva propisanog čl. 128. Službovnika oružanih snaga, koje u pravilu traje dvadeset četiri sata, svih dvadeset četiri sata priznaje se kao vrijeme povedeno na radu, nakon čega se dežurni za dvadeset četiri sata oslobađa svih obveza dvadeset četiri sata.

Slijedom iznesenog, budući nižestupanjski sudovi zbog pogrešne primjene materijalnog prava nisu opseg prekovremenog rada utvrdili ne uzimajući u obzir vrijeme odmora tužitelja, zbog čega nema uvjeta za preinaku presude, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 6. prosinca 2016.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.