Rev-2663/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2663/1990-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Djordja Bjegovića, kao predsjednika vijeća, te Stanka Jesenkovića, Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna i Stanlslava Plazonića, kao članova vijeća u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja 1) P. Ž., 2) P. A., 3) P. mldb. R., zastupan po zakonskim zastupnicima tužiteljima ad 1) i ad 2), a svi zastupani po punomoćniku D. M., odvjetniku iz N. G., protiv tuženika Zajednice osiguranja imovine i lica D. - B., Osnovna zajednica osiguranika B. K. iz B., zastupana po punomoćniku S. B., dipl. pravniku iz B., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja i reviziju tuženika izjavljene protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Šibeniku od 5. rujna 1988. br. Gž 338/88, kojom je djelomično preinačena i djelomično potvrdjena presuda Općinskog suda u Šibeniku od 8. svibnja 1987. br. P 179/84, u sjednici održanoj dana 9. svibnja 1991.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se revizija tužitelja i revizija tuženika kao neosnovane.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom prvostepenog suda naloženo je tuženiku da na ime naknade štete u vezi prometne nezgode plati prvo i drugotužiteljima zajedno iznos od 175,10 konvertibilnih (1,751.515 prijašnjih) dinara, samom prvotužitelju iznos od 5,00 konvertibilnih (50.000 prijašnjih) dinara, drugotužiteljici iznos od 9,50 konvertibilnih (95.000 prijašnjih) dinara i trećetužitelju iznos od 1,60 konvertibilnih (15.600 prijašnjih) dinara sa zateznim kamatama na sve te iznose od 8. svibnja 1987. do isplate i da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu od 5,90 konvertibilnih (59.000 prijašnjih) dinara, dok je ostali dio tužbenog zahtjeva odbijen.

Odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika drugostepeni je sud odbio žalbu tuženika u cijelosti, a žalbu tužitelja djelomično, te je djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačio prvostepenu presudu tako da je pored dosudjenih iznosa prvostepenom presudom dosudio prvotužietlju na ime pretrpljenog straha iznos od 10,00 konvertibilnih (100.000 prijašnjih) dinara i drugotužiteljici za isti oblik nematerijalne štete iznos od 14,00 konvertibilnih (140.000 prijašnjih) dinara i naložio tuženiku da na ime naknade parničnog troška plati tužiteljima iznos od 14,90 konvertibilnih (148.753 prijašnjih) dinara.

Protiv ove pravomoćne presude izjavile su revizije obje parnične strane, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a tužitelji i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, s prijedlogom da se ona preinači u smislu revizijskih navoda i uz to s prijedlogom tužitelja da se obje nižestepene presude ukinu i predmet vrati na ponovno sudjenje drugom vijeću prvostepenog suda.

Odgovori na revizije nisu podneseni, niti se nadležni Javni tužitelj izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizije nisu osnovane.

Postupak pred nižestepenim sudovima proveden je u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku - dalje ZPP - pa nije opravdan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Suprotno revizijskim prigovorima tužitelja u pobijanoj presudi nema takvih nedostataka zbog kojih se ona ne bi mogla ispitati, pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, koju tužitelji posebno ističu.

Drugostepeni je sud u obrazloženju svoje presude u dovoljnoj mjeri ocijenio žalbene navode. Bio je to dužan samo u odnosu na one žalbene navode koji su od odlučnog značenja, a ti žalbeni navodi su ocijenjeni.

Nije, prema tome, učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP koju tužitelji takodjer posebno ističu u svojoj reviziji.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava istaknut u obje izjavljene revizije.

Nesporno je da su dana 29. srpnja 1981. na cesti D.

- Š. u predjelu G. tužitelji tjelesno povrijedjeni i automobil prvo i drugotužitelja uništen u prometnoj nezgodi koju je svojim kamionom prouzročio osiguranik tuženika i da je tuženik odgovoran za naknadu štete tužiteljima po propisima obaveznog osiguranja od odgovornosti.

Suprotno revizijskim prigovorima sudovi su pravilno utvrdili visinu naknade za sve utužene oblike štete.

Tuženik pogrešno smatra da je prvo i drugotužiteljima za uništeno vozilo trebalo dosuditi samo procentualno dio štete koja mu za taj vid nije isplaćena vansudskim putem još 1983. godine.

Prema, naime, odredbi čl. 189. st. 2. Zakona o obveznim odnosima – dalje: ZOO – visina naknade štete odredjuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, a iznos ranije isplaćene naknade (s naslova osiguranja) uračunava se oštećenom u tako odredjenu naknadu bez revalorizacije, kako su to sudovi pravilno učinili. Takvo uračunavanje je u skladu s odredbom čl. 394. ZOO, pa se ne mogu prihvatiti protivni revizijski navodi tuženika.

Prema utvrdjenju sudova prvotužitelj je kritične zgode pretrpio jak strah koji nije trajao duže od pola sata nakon čega je postojala zabrinutost za ishod liječenja slabog i srednjeg intenziteta koja je trajala do postizavanja zadovoljavajućeg medicinskog stanja (liječen je samo ambulantno).

Takva jačina straha i njegovo trajanje opravdavaju dosudjenu naknadu prvotužitelju za taj oblik štete u iznosu od 10,00 konvertibilnih (100.000 prijašnjih) dinara, a ne i preko tog iznosa i to prema kriterijima u vrijeme prvostepenog sudjenja koji su jedino i mjerodavni za utvrdjivanje visine ove naknade.

Kraj činjeničnog utvrdjenja sudova da kod drugotužiteljice nije ostalo trajnih posljedica lakog tjelesnog povredjivanja u prometnoj nezgodi o kojoj je ovdje riječ, već samo privremena potreba ulaganja pojačanih napora pri radu od 29. srpnja do 25. kolovoza 1981., nije bilo opravdanja da joj se dosudi veća naknada na ime duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti od 2,00 konvertibilnih (20.000 prijašnjih) dinara, koliko joj je dosudjeno pravomoćnom presudom, takodjer prema kriterijima kakvi su bili u vrijeme prvostepenog sudjenja.

Ovakva kratkotrajna potreba ulaganja pojačanih napora pri radu sama za sebe nipošto nije dokaz da je drugotužiteljica izgubila kakvu zaradu zbog nemogućnosti obavljanja poslova u domaćinstvu i gubitkom koristi od tog rada, pa kako o tome ne postoje bilo kakvi drugi dokazi sudovi su s pravom odbili zahtjev ove tužiteljice za naknadu toga vida štete.

Sudovi su pravilno odbili dio tužbenog zahtjeva prvo i drugotužitelja na ime troškova čuvanja ostataka uništenog njihovog automobila, koje je dužan preuzeti tuženik, za vrijeme iza 28. prosinca 1983., kada su prema njihovim navodima smješteni u njihovoj garaži, jer doista nije dokazano postojanje tih troškova, napose da je to bila zapreka da iznajmljivanjem garaže prvo i drugotužitelji ostvare utužene ili bilo koje druge iznose.

I u pogledu ostalog odbijajućeg dijela pravomoćne presude sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo i u vezi toga iznijeli valjane razloge na koje se upućuju tužitelji.

U vezi revizijskih prigovora tužitelja na dosudjenu zateznu kamatu treba reći da se promjena sudske prakse u vezi s tumačenjem čl. 277. Zakona o obveznim odnosima o zateznoj kamati na novčanu naknadu nematerijalne štete i nenovčane materijalne štete odnosi na sve slučajeve u kojima se primjenjuje ta zakonska odredba odnosno posebni zakon o visini stope zatezne kamate na koji ta odredba upućuje (čl. 1103. ZOO).

Odluka o parničnom trošku u pobijanoj presudi temelji se na pravilnoj primjeni odredaba čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP pa protivni revizijski navodi nemaju opravdanje.

Utvrdjeno je tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, pa su stoga na temelju čl. 393.

ZPP, revizija tužitelja i revizija tuženika odbijene kao neosnovane.

U Zagrebu, 9. svibnja, 1991.

Predsjednik vijeća:

Djordje Bjegović, v.r.