Revr-1207/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1207/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća te Jasne Guštek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. D. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. – H. r. Z., kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Odvjetničkom društvu R. i p. u Z., radi nedopuštenosti otkaza i isplate, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1155/11-2 od 28. veljače 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-388/10- 86 od 17. ožujka 2011., u sjednici održanoj 23. listopada 2012.

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatu iznosa od 448.749,84 kn na ime izgubljene dobiti.

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Djelomično se prihvaća revizija tužitelja i preinačuje se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1155/11-2 od 28. veljače 2012. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-388/10-86 od 17. ožujka 2011. u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka (točka V. i VI. izreke prvostupanjske presude) i rješava:

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu od 5. svibnja 1999., kao i odluka od 28. svibnja 1999., što ih je tuženik dao tužitelju, da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelja vrati na posao referenta vanjskotrgovačkih poslova u Odjelu komercijalnih poslova, Odsjek uvoza i izvoza (točka II. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 27.324,76 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka III. izreke), a odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 448.749,84 kn (točka IV. izreke). Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 11.037,77 kn zajedno sa zateznom kamatom od 17. ožujka 2011. do isplate (točka V. izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 110.405,28 kn (točka VI. izreke).

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod točkama I., II., III. i V. izreke, a odbijena je i žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod točkama IV. i VI. izreke, kao i odluka o trošku parničnog postupka u dijelu u kojem tužitelj nije uspio u postupku.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijena žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkama IV. i VI. izreke (odbijen tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 448.749,84 kn i odluka o troškovima postupka) reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske preinačiti pobijanu i prvostupanjsku presudu, u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno ih ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Zahtijeva naknadu troškova za sastavljanje revizije.

Reviziju je protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev, podnio i tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske pobijanu drugostupanjsku presudu i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu ukinuti. Zahtijeva naknadu troškova parničnog postupka uključujući i trošak revizije.

Odgovori na reviziju tužitelja i tuženika nisu podneseni.

Revizije tužitelja i tuženika nisu osnovane.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 - dalje: ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju upućuju revizijom tužitelj i tuženik, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi nisu proturječni niti nejasni. O odlučnim činjenicama ne postoji proturječje između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava i zapisnika. Presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati.

Tužitelj u reviziji upućuje da je prvostupanjski sud počinio postupovnu povredu iz čl. 10. ZPP i da je postupio u izravnoj suprotnosti s načelom ekonomičnosti postupka, čime u stvari ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 10. ZPP. Međutim, treba istaći da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP se revizija ne može podnijeti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP koja je učinjena u postupku pred prvostupanjskim sudom.

Drugostupanjski sud je u žalbenom postupku postupio u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP i u obrazloženju presude ocijenio sve žalbene navode koje su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom sporu.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je tužitelj radio kod tuženika na temelju ugovora o radu od 15. travnja 1996. na radnom mjestu referenta vanjskotrgovinskih poslova u Odjelu komercijalnih poslova, Odsjek uvoza i izvoza tuženika; da je tuženik odlukom od 5. svibnja 1999. izvanredno otkazao ugovor o radu tužitelju zbog kršenja obveza iz radnog odnosa i drugih osobito važnih činjenica, navodeći da je tužitelj kontinuirano od 1996. sve do 1999., posebno u vezi obračuna putnih naloga i dokumentacije te obračuna vezanih za korištenje privatnog automobila u službene svrhe, postupao u svoju korist na nezakonit, neodgovoran i nesavjestan način, a na štetu poslodavca; da je tužitelj protiv odluke izjavio zahtjev za zaštitu prava koji je tuženik odbio; da je tuženik po Službi revizije i ovlaštenoj osobi M. V. podnio kaznenu prijavu 16. veljače 1999. protiv tužitelja i R. D. P. upravi zagrebačkoj i dopunu kaznene prijave 5. ožujka 1999., radi sumnje da su tijekom 1998. koristeći se krivotvorinama ili prepravljajući dokumentaciju, sami i uz pomoć drugih osoba, oštetili tuženika za 25.442,00 kn, 702.472,20 ATS, 7,337.427,50 SIT i 2.596,26 USD.

Također je utvrđeno da je činjenice na kojima se temelje kaznene prijave utvrdila Služba revizije tuženika obrađujući i analizirajući korištenje privatnih automobila u službene svrhe i to putem obračuna po ispostavljenim putnim nalozima, da su u dopuni kaznene prijave od 5. ožujka 1999. navedeni daljnji novčani iznosi za koje se tvrdi da su tužitelj i R. D. oštetili tuženika, da je kaznena prijava podnesena po odobrenju predsjednika Uprave tuženika nakon što se provjerom dokumentacije došlo do saznanja o nepravilnostima u 1998., o čemu je izviještena Uprava tuženika, da je revizija proširena na ranije godine, te nakon toga podnesena i dopuna kaznene prijave, da je Služba revizije tuženika konačno izvješće podnijela 20. travnja 1999.

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev na utvrđenje nedopuštenim odluke tuženika o otkazu ugovora o radu, vraćanju tužitelja na rad i isplatu plaće, regresa, božićnice, jubilarne nagrade, jer su zaključili da je tuženik donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu nakon proteka roka iz čl. 107. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95 – dalje: ZR).

Odredbom čl. 107. st. 2. ZR propisano je da se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

Dakle, za računanje prekluzivnog roka za izvanredni otkaz važan je trenutak kada su utvrđene činjenice na temelju kojih je moguće dati otkaz. U konkretnom slučaju to je trenutak kada je revizija kod tuženika dala podatke na temelju kojih je bilo moguće dati otkaz, a ne trenutak kada je proces revizije priveden kraju (20. travnja 1999.), kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi.

Naime, ovlaštenoj osobi tuženika sve bitne činjenice (vrsta povrede radne obveze, iznos štete) na kojima je utemeljena odluka o izvanrednom otkazu tužitelju, bile su poznate najkasnije do 15. ožujka 1999., nakon čega su podnesene kaznena prijava i njena dopuna. Nakon 5. ožujka 1999. tuženik nije saznao nikakve nove činjenice o povredama radnih obveza tužitelja.

Kako je odluka o otkazu donijeta 5. svibnja 1999. ista je donijeta nakon proteka prekluzivnog roka od 15 dana iz čl. 107. st. 2. ZR, kako su to pravilno ocijenili nižestupanjski sudovi te su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava utvrdili da je nedopuštena odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

Predmet ovog spora je i zahtjev tužitelja za isplatu izgubljene dobiti zbog korištenja privatnog automobila u službene svrhe, koji tužitelj temelji na odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) o izmakloj koristi.

Prema odredbi čl. 189. st. 3. ZOO pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Izgubljena dobit zbog korištenja privatnog automobila u službene svrhe, koju tužitelj potražuje, je naknada koju poslodavac isplaćuje radniku za trošak koji radnik ima zbog obavljanja službenih poslova svojim privatnim automobilom. Iako se ta naknada isplaćuje za pokriće troškova prijevoza privatnim automobilom u službene svrhe, postoji mogućnost da se dio te naknade uštedi.

U ovom postupku iznos od 448.749,84 kn koji tužitelj zahtijeva na ime izgubljene dobiti radi nekorištenja privatnog automobila u službene svrhe odnosi se na troškove goriva koje bi potrošio, kao i amortizaciju i održavanje automobila. Kako tužitelj za vrijeme prekida rada uzrokovanog otkazom nije koristio privatni automobil u službene svrhe niti je za vrijeme kada je po privremenoj mjeri bio vraćen na rad isti koristio u službene svrhe, niti kupovao gorivo koje bi trošio za tuženika, a tužitelj niti ne tvrdi da bi dio te naknade, koju je ranije ostvarivo, uštedio pa da bi mu poslodavac to trebao naknaditi, pravilno su sudovi odbili taj dio tužbenog zahtjeva.

Prema tome, nije se ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. t. 3. ZPP).

Na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo je odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu i djelomično reviziju tuženika u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, vraćanja tužitelja na rad i isplate plaće, božićnice, jubilarne nagrade i regresa.

Međutim, odluka o troškovima postupka donesena je uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Naime, prema odredbi čl. 154. st. 2. ZPP, ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može obzirom na postignuti uspjeh odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.

Pri odlučivanju o troškovima parničnog postupka treba u pravilu prilikom djelomičnog uspjeha stranaka u sporu uzimati u obzir kako tužiteljev, tako i tuženikov uspjeh u parnici. Osim toga, pri parcijalnom uspjehu stranaka u sporu u smislu čl. 154. st. 2. ZPP potrebno je prilikom određivanja troškova postupka izraze „djelomični uspjeh“ i „razmjerni dio troškova“ ocjenjivati ne samo kvantitativno, već i kvalitativno, kao s obzirom na visinu prihvaćenog, odnosno odbijenog dijela tužbenog zahtjeva.

Kako je u ovom postupku prihvaćen tužbeni zahtjev u dijelu kojim je utvrđena nedopuštena odluka o otkazu ugovora o radu, naloženo je tuženiku vratiti tužitelja na rad i isplatiti mu plaću, regres, jubilarnu nagradu i božićnicu (u tom dijelu tužitelj je uspio u parnici), a odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatu izgubljene dobiti zbog nekorištenja privatnog automobila u službene svrhe (u tom dijelu uspio je tuženik u parnici), ovaj sud nalazi da je uspjeh stranaka podjednak, pa je primjenom čl. 154. st. 2. ZPP odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove ovog postupka. Zbog toga je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP u vezi čl. 400. ZPP preinačena odluka o trošku i riješeno je kao u izreci.

U Zagrebu 23. listopada 2012.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.