I Kž-383/1995-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 383/1995-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, te Neve Šibl i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D.J. zbog kaznenog djela iz čl. 137. st. 1 i 2. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Vojnog suda u Zagrebu od 8. ožujka 1995. godine br. K-583/94, u sjednici održanoj 3. srpnja 1996. godine, saslušavši zamjenicu državnog odvjetnika Republike Hrvatske N.K. -P.,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se uvažava žalba opt. D.J., a u povodu te žalbe i po službenoj dužnosti, preinačuje se presuda prvostupanjskog suda u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni, te se djelo činjenično opisano u izreci te presude za koje je optuženik po prvostupanjskom sudu proglašen krivim, pravno označava kao kazneno

na kaznu

djelo prevare iz čl. 137. st. 1. KZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa opt. D.J. osuđuje zatvora u trajanju od jedne godine.

II. U ostalom dijelu odbija se žalba opt. D.J. kao neosnovana, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda prvostupanjskog suda.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom proglašen je krivim opt. D.J. zbog kaznenog djela iz čl. 137. st. 1. i 2. KZRH i temeljem čl. 137. st. 2. KZRH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

Istom presudom temeljem čl. 33. st. 2. i čl. 34. st. 2. te čl. 36. OKZRH optuženiku je izrečena i sporedna novčana kazna u iznosu od 1.000,00 kuna koju je dužan platiti u roku od 30 dana po pravomoćnosti te presude.

Po čl. 90. st. 1. u svezi sa čl. 87. st. 2. toč. 6. ZKP optuženik je obvezan sudu platiti trošak kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 kuna dok je ošt. I.B. dužan na ime imovinskopravnog zahtjeva platiti iznos od 1.100,00 kuna.

Protiv te presude podnio je optuženik žalbu izjavljenu po braniteljici M.S., odvjetnici iz Z. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, odluke o kazni, imovinskopravnom zahtjevu i troškovima kaznenog postupka, a u žalbi je predložio da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi od kaznene odgovornosti ili ukine i predmet vrati na ponovnu odluku drugom vijeću.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nakon razmatranja spisa u smislu čl. 360. st. 2. ZKP predložio je da se žalba optuženika kao neosnovana odbije.

Žalba je djelomično osnovana.

Suprotno žalbenim navodima, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, jer je prvostupanjski sud izveo pravilan zaključak da se u postupanju optuženika ostvaruju sva objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela prevare i u obrazloženju presude za svoja utvrđenja naveo sadržajne i logične razloge o svim relevantnim činjenicama potrebnim za presuđenje u ovom predmetu. Prigovori u žalbi da presuda nema razloge o odlučnim činjenicama ili da su navedeni razlozi proturječni zapravo su samo općenite tvrdnje bez navođenja u čemu se ta proturječnost sastoji.

Nije ostvarena bitna povreda ZKP niti povreda materijalnog prava, kako se to prigovara u žalbi, zbog ispuštanja u izreci presude dijela teksta iz optužnice koji se odnosi na okolnost da je oštećenica "predala novac NN osobi", jer da iz takvog činjeničnog opisa kaznenog djela ne proizlazi da je novac predala optuženiku.

Istina je da je u izreci pismeno izrađene presude u činjeničnom opisu kaznenog djela ispušten navedeni dio teksta, uslijed čega je došlo do nesuglasnosti s izvornikom. Međutim, radi se o očitoj pogrešci u pisanju koju će ispraviti predsjednik vijeća posebnim rješenjem na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti, a sve u smislu čl. 348. st. 1. ZKP. Ovdje treba reći da nije došlo do nesuglasnosti između pismeno izrađene presude i njezina izvornika u smislu čl. 348. st. 2. ZKP a u pogledu podataka iz čl. 341. st. 1. toč. 1. ZKP, jer činjenice i okolnosti navedene u izreci presude i bez ispuštenog greškom teksta čine esencijalna obilježja kaznenog djela prevare, budući da je u izreci navedeno kako je optuženik "izmamio od oštećenice 300 DM", pa prema tome nije ostvarena bitna povreda ZKP, a niti povreda materijalnog prava kako se to žalbom nastoji prikazati.

Nisu osnovani ni prigovori pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer se na temelju subjektivne ocjene dokaznog materijala nastoji sugerirati zaključak u skladu s obranom optuženika koji poriče izvršenje djela.

Naime, protivno žalbenim navodima kojima se u osnovi ne iznosi ništa novo, prvostupanjski sud je utvrdio da je optuženik počinio kazneno djelo prevare, a zaključci suda u odnosu na sve odlučne činjenice, pa tako i one koje se pobijaju žalbom, utemeljeni su na rezultatima provedenog postupka i ne ostavljaju nikakove dvojbe da je djelo optuženiku dokazano.

Svoje uvjerenje prvostupanjski sud zasniva na iskazu oštećenice I.B., preslušane kao svjedoka, kojoj je i po ocjeni ovog Vrhovnog suda kao drugostupanjskog, s pravom poklonio vjeru, nasuprot obrani optuženika koju je otklonio kao šturu i potpuno neuvjerljivu.

Za takvu ocjenu optuženikove obrane i iskaza svjedoka prvostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude dao logične, uvjerljive i iscrpne razloge koji nisu uspješno dovedeni u pitanje žalbenim navodima, pa ih u cijelosti prihvaća i ovaj sud te tim razlozima u osnovi nema što za dodati, te se žalitelj upućuje na njih, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.

Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a niti zbog povrede kaznenog zakona na način istaknut u žalbi, a o čemu je već bilo riječi.

Međutim, nakon izricanja presude izmijenjen je Kazneni zakon Republike Hrvatske na način da je blaži za počinitelja ovog konkretnog kaznenog djela, pa se mora primijeniti.

Iz izreke i obrazloženja presude proizlazi da je optuženik izmamio od oštećenice 300 DM odnosno 1.100,00 kuna. S obzirom da je Zakonom o izmjenama i dopunama Kaznenog zakana Republike Hrvatske

I Kž 383/95

koji je stupio na snagu 20. travnja 1996. godine (NN br. 28 od 12. IV. 1996. godine) predviđeno da je za postojanje kaznenog djela prevare iz čl. 137. st. 2. KZRH potrebno da šteta premašuje iznos od 27.500,00 kuna, a u konkretnom slučaju nastala šteta na imovini manja je od tog iznosa, to se više ne radi o kaznenom djelu iz čl. 137. st. 2. KZRH već o kaznenom djelu prevare iz čl. 137. st. 1. KZRH.

Stoga je Vrhovni sud po službenoj dužnosti preinačio presudu prvostupanjskog suda u pravnoj oznaci djela i izrekao da je optuženik svojim postupanjem počinio kazneno djelo prevare iz čl. 137. st. 1. KZRH.

Dakle, sada se radi o znatno lakšem i manje društveno opasnom kaznenom djelu prevare od onoga zbog kojeg je optuženik bio proglašen krivim i osuđen.

Imajući u vidu ovu okolnost kao i utvrđene olakotne okolnosti po prvostupanjskom sudu, žalbu je zbog odluke o kazni valjalo uvažiti i osuđenika osuditi na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Naime, u konkretnom slučaju jedino je primjerena kaznena sankcija bezuvjetna kazna zatvora s obzirom na činjenicu da je optuženik specijalni povratnik upravo u imovinskim deliktima, ali u kraćem trajanju od godinu dana i prema ocjeni Vrhovnog suda takva kazna je, s obzirom na svoju visinu, primjerena kaznenoj odgovornosti počinitelja i društvenoj opasnosti djela, te dovoljna uz izrečenu novčanu kaznu, kao sporednu, za ostvarenje svih svrha kažnjavanja predviđenih zakonom, pa je u tom pravcu preinačena prvostupanjska presuda.

Troškovi kaznenog postupka pravilno su obređeni prema dužini trajanja kaznenog postupka, a s obzirom na imovinske prilike optuženika, njihovim plaćanjem neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje, niti osoba koje on uzdržava. Također je sud pravilno odlučio da optuženik oštećenoj u smislu čl. 100. st. 2. ZKP podmiri u cijelosti imovinskopravni zahtjev, pa je i u tom pogledu žalba optuženika neosnovana.

Zbog izloženog, a kako ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu čl. 366. st. 1. ZKP nisu nađene povrede formalnog ili neke druge povrede materijalnog prava na štetu optuženika, valjalo je presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 3. srpnja 1996.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

Ante Potrebica, v.r.