Croatian Supreme Court dismisses appeals in robbery, theft, and assault cases, upholding original conviction and sentence.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed appeals by both the defendant and the prosecutor against a first-instance judgment convicting the defendant of robbery, theft, and false representation. The defendant argued for a lighter sentence and quashing the theft conviction due to insufficient evidence, while the prosecutor contested the acquittal on assault charges. The court upheld the lower court's findings, noting the victim was unavailable for testimony and applying the principle of resolving doubts in favor of the accused, thereby confirming the original conviction and sentence.
Legislator headnote
AI generatedčl. 366. st. 1. ZKP; čl. 374. ZKP: The Supreme Court dismisses appeals when the first-instance court's factual findings and legal conclusions are logical and based on sufficient evidence, requiring no retrial.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 611/1994-3
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Drakulić Milene kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana i Mikor Milivoja kao članova vijeća i sudskog savjetnika Lipnjak-Bosanac Zlate kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. P.L. zbog krivičnog djela iz čl. 127. st. 1. KZRH i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Okružnog suda u Puli od 6. listopada 1993. K-51/92, u sjednici održanoj 1. rujna 1994., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske V.P.,
p r e s u d i o j e :
Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. P.L. i državnog odvjetnika, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
O b r a z l o ž e n j e
Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. P.L. zbog krivičnog djela razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH, opisanog u toč. 1. izreke te presude, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, krivičnog djela lažnog predstavljanja iz čl. 198. st. 2. KZRH, opisanog u toč. 2. izreke te presude, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, te krivičnog djela krađe iz čl. 125. st. 1. KZRH, opisanog u toč. 3. izreke iste presude, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, te je primjenom propisa o stjecaju iz čl. 43. st. 2. toč. 2. OKZRH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i sedam mjeseci, u koju mu je po čl. 45. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 27. kolovoza 1992. do 6. listopada 1993. godine.
Istom presudom optuženik je na temelju čl. 340. toč. 3. ZKP oslobođen optužbe za krivično djelo teške tjelesne povrede iz čl. 40. st. 1. KZRH, opisano u toč. 1. oslobađajućeg dijela izreke te presude, te na temelju čl. 340. toč. 1. ZKP za krivično djelo nasilničkog ponašanja iz čl. 192. st. 1. KZRH, opisano u toč. 2. oslobađajućeg dijela izreke iste presude.
Protiv te presude optuženik i državni odvjetnik su podnijeli žalbe.
U odnosu na toč. 1. i 3. izreke pobijane presude optuženik se žali zbog povrede krivičnog zakona i predlaže da se u tom dijelu pobijana presuda preinači i njega oglasi krivim zbog krivičnog djela krađe i pokušaja krađe, dok se u odnosu na toč. 3. izreke žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te predlaže da se taj dio pobijane presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U odnosu na osuđujući dio presude optuženik se žali i zbog odluke o krivičnim sankcijama, te predlaže da mu se izrekne blaža kazna.
Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na krivično djelo teške tjelesne povrede na štetu M.D. i predlaže da se u tom dijelu oslobađajuća presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
U odnosu na osuđujući dio pobijane presude državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, te predlaže da se u tom dijelu preinači pobijana presuda izricanjem strože kazne optuženiku.
Na temelju čl. 360. st. 2. ZKP državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio, da se žalba državnog odvjetnika uvaži u smislu žalbenog prijedloga, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.
Žalbe nisu osnovane.
Na žalbu optuženika (osim zbog odluke o krivičnim sankcijama)
Povredu krivičnog zakona u odnosu na krivično djelo iz čl. 127. st. 1. KZRH (toč. 1. izreke presude suda prvog stupnja) žalitelj obrazlaže navodeći da su i optuženik i oštećenik bili pod utjecajem alkohola, te da se oštećenik nije ni branio kad ga je optuženik obujmio rukama, jer da je to shvatio kao šalu.
Prije svega, ne može se isticati kao povreda krivičnog zakona kad žalitelj nalazi da je činjenično stanje utvrđeno prema njegovoj subjektivnoj ocjeni dokaznog materijala a ne onako kako je utvrdio sud prvog stupnja. Stoga žalba optuženika u tom dijelu sadržajno predstavlja žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, ne radi se ni o jednom ni o drugom, jer je sud prvog stupnja u odnosu na ovo krivično djelo, na temelju pravilne ocjene iskaza ošt. B.A. pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, pa tako i u pogledu sile koju je optuženik primijenio i upravo tako stvorio takvu situaciju da je mogao bez djelotvornog otpora od strane oštećenika ovome oduzeti novčanik s novcima.
Uz takvo činjenično stanje, koje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima, sud prvog stupnja pravilno je primijenio krivični zakon kad je optuženika oglasio krivim za krivično djelo razbojništva, pa stoga nisu relevantni žalbeni navodi kako je sud prvog stupnja propustio cijeniti da je krivično djelo razbojništva s obzirom na zaprijećenu kaznu jedno od najtežih krivičnih djela, te da je potrebno da upotrijebljena sila bude takvog intenziteta da "spriječi svaki otpor" oštećenog kod oduzimanja stvari.
U odnosu na krivično djelo krađe iz čl. 125. st. 1. KZRH (toč. 3. izreke pobijane presude), žalitelj povredu krivičnog zakona nalazi u tom što je sud prvog stupnja optuženika oglasio krivim za dovršeno krivično djelo krađe, umjesto da ga je oglasio krivim za nepodoban pokušaj tog krivičnog djela. Takvo stajalište žalitelj obrazlaže ističući da je izvršenje krivičnog djela krađe u konkretnom slučaju bilo nemoguće zato što je vrijednost oduzetih stvari tada bila 2.500 HRD.
Ovakvo pravno shvaćanje izraženo u žalbi optuženika posve je u neskladu s odredbom čl. 18. OKZRH, koja predstavlja zakonsku formulu prema kojoj se o nepodobnom pokušaju radi u situacijama kad počinitelj pokuša počiniti krivično djelo nepodobnim sredstvom ili prema nepodobnom predmetu. Ukoliko žalitelj smatra da je predmet u konkretnom slučaju bio nepodoban, takvo rezoniranje lišeno je svakog osnova ako se ima u vidu činjenično stanje utvrđeno u pobijanoj presudi, tj. da je optuženik uzeo i za sebe zadržao jaknu s novčanikom, te da je njegov umišljaj bio upravljen ne samo na prisvajanje jakne nego i na prisvajanje svega što u jakni i novčaniku nađe, tako da se ne može govoriti niti o tome da je optuženik išao za tim da pribavi malu imovinsku korist.
Naime, nepodoban pokušaj odnosi se na situacije kad počinitelj hoće da ostvari krivično djelo ali je ta realizacija objektivno nemoguća zbog nepodobnosti sredstva ili nepodobnosti objekta radnje, o čemu se u ovom slučaju očito ne radi s obzirom da krivično djelo koje je prema činjeničnom utvrđenju suda prvog stupnja optuženik želio ostvariti ne samo da je bilo pokušano, već je ono i dovršeno.
I Kž 611/94
Prihvaćajući, dakle, kao pravilnu pravnu ocjenu suda prvog stupnja, ovaj sud je žalbu optuženika zbog povrede krivičnog zakona ocijenio neosnovanom.
U odnosu na krivično djelo iz čl. 125. st. 1. KZRH između suda prvog stupnja i navoda u žalbi optuženika nisu sporne one odlučne činjenice što predstavljaju objektivnu stranu tog krivičnog djela, već je sporno je li optuženik oduzeo tuđe pokretne stvari drugom u namjeri da njihovim prisvajanjem pribavi sebi protupravnu imovinsku korist, kako je to utvrdio sud prvog stupnja, ili namjera optuženika nije bila upravljena na pribavljanje takve imovinske koristi, kako se u postupku branio optuženik a što se sada ponavlja i u njegovoj žalbi.
Razmotrivši navedeno, ovaj Vrhovni sud je našao, da optuženik navodima svoje žalbe nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja u pogledu subjektivne strane krivičnog djela zbog kojeg je oglašen krivim.
Naime, inzistiranje žalitelja da se provede dokaz saslušanjem kao svjedoka ošt. O.B., na okolnost da je optuženik uzeo jaknu samo zato što mu je bilo hladno, pokazuje se posve suvišnim, jer uz činjenicu da je oštećenik Policijskoj upravi Pula podnio krivičnu prijavu protiv nepoznatog počinitelja zbog krivičnog djela krađe (list 95 spisa), saslušanjem oštećenika ne bi se utvrdile druge činjenice odlučne za subjektivnu stranu krivičnog djela, tj. optuženikova namjera pribavljanja protupravne imovinske koristi.
Isto tako u žalbi se ističe prigovor da je sud prvog stupnja na temelju službene bilješke organa policije utvrdio da je oštećenik pred lokalom zatražio od optuženika da mu vrati jaknu, a što da je ovaj odbio, pa se i na tu okolnost predlaže saslušanje oštećenika.
Međutim, protivno shvaćanju žalitelja, ovdje uopće nije riječ o odlučnoj činjenici, tj. takvoj činjenici koja neposredno utječe na primjenu zakona, pa bi se taj dio izreke pobijane presude mogao i izostaviti a da time ne bude dovedeno u pitanje pravilnost utvrđenja činjenica i okolnosti koje u smislu čl. 341. st. 1. toč. 1. ZKP čine obilježja krivičnog djela, kao i onih o kojima ovisi primjena određene odredbe krivičnog zakona. Stoga se izvođenje dokaza saslušanjem oštećenika na navedene okolnosti ne ukazuje nužno potrebnim, a zapravo je izvođenje tog dokaza i nemoguće, s obzirom da je prema izvješću Policijske stanice Pula od 28. rujna 1993. br. 511-08-03-6881/93 oštećenik otputovao u Italiju "prije oko godinu dana, te se od tada nije javio niti tko točno zna gdje stanuje" (list 412 spisa).
Zbog navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Na žalbu državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja
Nije u pravu državni odvjetnik kad oslobađajući dio presude suda prvog stupnja u odnosu na krivično djelo iz čl. 40. st. 1. KZRH na štetu M.D. pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
Naime, kad optuženik poriče da je počinio to krivično djelo, a nitko od više saslušanih svjedoka ne potvrđuje navode optužbe, te napose kad i sam ošt. M.D. ne zna tko ga je udario i ističe da mu je optuženik dobar prijatelj i da ga on nije udario niti je za to imao ikakva razloga, osnovano je sud prvog stupnja, unatoč postojanju određenih indicija o kojima se govori u žalbi državnog odvjetnika, u skladu s pravilom da dvojbu u pogledu postojanja činjenica treba riješiti na način koji je za optuženika povoljniji (in dubio pro reo), izveo zaključak da nije dokazano da je upravo optuženik počinio to krivično djelo.
Za takvu ocjenu izvedenih dokaza sud prvog stupnja u obrazloženju svoje presude dao je u svemu iscrpne, uvjerljive i logične razloge, koje prihvaća i ovaj Vrhovni sud i radi izbjegavanja ponavljanja na njih upućuje žalitelja.
I Kž 611/94
Na žalbu državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o krivičnim sankcijama
Nije u pravu državni odvjetnik kad u svojoj žalbi ističe prigovor da su utvrđene pojedinačne i izrečena jedinstvena kazna preblage, niti se može prihvatiti suprotno shvaćanje izraženo u žalbi optuženika, da su te kazne trebale biti blaže.
Protivno izloženim navodima u žalbama stranaka, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, prihvaća razloge kojima se pri odmjeravanju kazne optuženiku za pojedina krivična djela i izricanju jedinstvene kazne vodio sud prvog stupnja, imajući pri tome u vidu svrhu kažnjavanja predviđenu u čl. 31. OKZRH i uzimajući u obzir sve okolnosti koje su u konkretnom slučaju relevantne za odmjeravanje kazne. Utvrđene pojedinačne kao i jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i sedam mjeseci primjerene su težini počinjenih krivičnih djela, stupnju krivične odgovornosti optuženika, njegovoj ličnosti, osobnim prilikama u kojima živi i držanju nakon počinjenih djela i tijekom postupka.
Stoga ovaj sud nije našao potrebnim preinačavati presudu suda prvog stupnja ni u dijelu odluke o krivičnoj sankciji.
Prema tome, kako ne postoje razlozi iz kojih državni odvjetnik i optuženik pobijaju presudu suda prvog stupnja, niti su utvrđene povrede zakona iz čl. 366. st. 1. ZKP, trebalo je na temelju čl. 374. ZKP presuditi kao u izreci.
U Zagrebu, 1. rujna 1994.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Lipnjak-Bosanac Zlata v.r.
Drakulić Milena v.r.
Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava
Viši administrativni referent:
(Štefica Klepac)