Gž-958/2015-2 · Županijski sud u Zadru

19 Gž-958/15-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

R E P U B L I K A H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Marina Grbića, kao predsjednika vijeća, Blanke Pervan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Marine Tanta, članice vijeća u građanskopravnoj stvari tužitelja K. B. iz B., OIB…, zastupanog po punomoćniku A. B., odvjetniku iz B., protiv tuženika K. d.o.o. iz B., OIB…, zastupanog po zakonskom zastupniku-direktoru M. C., a ovaj po punomoćniku I. R., odvjetniku iz B., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Z., Stalne službe u B., poslovni broj P-2367/14 od 15. siječnja 2015. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 3. svibnja 2016. godine,

r i j e š i o j e

1. Ukida se presuda Općinskog suda u Z., Stalne službe u B., poslovni broj P- 2367/2014 od 15. siječnja 2015. godine i tužba tužitelja K. B. odbacuje kao nedopuštena.

2. Dužan je tužitelj K. B. naknaditi tuženiku K. d.o.o. sveukupni parnični trošak u iznosu od 4.568,00 kn.

Obrazloženje

Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„ I. Utvrđuje se da je nastupila zastara potraživanja kojeg tuženik K. d.o.o., OIB… ima prema tužitelju K. B. OIB…, temeljem računa broj: 0511, 0512, 0601, 0602, 0603, 0604, 0605, 0606, 0607, 0608, 0609, 0610, 0611, 0612, 0701, 0702, 0703, 0704, 0705, 0706, 0707, 0708, 0709, 0710, 0711, 0712, 0801, 0802, 0803, 0804, 0805, 0806, 0807, 0808, 0809, 0810, 0811, 0812, 0901, 0902, 0903, 0904, 0905, 0906, 0907, 0908, 0909, 0910, 0911, 0912, 1001, 1002, 1003, 1004, 1005, 1006, 7007, 1008, 1009, 1010, 1011, 1012, 1101, 1102, 1103, 1104, 1105, 1106, 1107, 1108, 1109, 1110, 1111, 1112, 1201, 1202, 1203, 1204, 1205, 1206, 1207, 1208, 1209, 1210, 1211, 7212, 1301, 1302, 1303.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.034,00 kn, s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do namirenja, po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadom parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 3.034,00 kn uvećanog za pripadajuću zateznu kamatu pa do ukupno zatraženog iznosa, i to za iznos od 1.100,00 kn uvećan za iznos sudske pristojbe na ovu presudu, sve zajedno sa zateznom kamatom.“

Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

„Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu u odnosu na toč. II. prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da priključi obiteljsku kuću tužitelja sagrađenu na nekretnini oznake kat. čest. 241/23 k.o. B. n.i. na javnu vodoopskrbnu mrežu putem postojećeg vodovodnog cjevovoda, te da nastavi sa daljnjom isporukom vode tužitelju, sve u roku od 15 dana."“

Protiv citirane presude u toč. I. i II. izreke žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelj ima dugovanje prema tuženiku, te je nesporna visina dugovanja, ali spornim smatra dopis tužitelja kao priznanje duga, upućen tuženiku dana 18. siječnja 2014. godine. Iz dopisa tužitelja vidljivo je da je tuženiku predložio uslugu košenjem trave kako bi obavljenim poslom došlo do izmirenja duga na adresi sjedišta društva E.-R.

B. j.d.o.o. Ističe da je tužitelj jedini osnivač tog društva i jedina osoba ovlaštena za zastupanje, a adresa sjedišta društva ista kao i adresa prebivališta tuženika. Društvo je osnovano tek 2013. godine, a iz sadržaja ponude je razvidno da se ne radi o dugu koji bi tuženik imao prema tom društvu, već prema tužitelju osobno. Tužitelj je i ranije na takav način zaključivao pravne poslove s tuženikom kako bi prijebojem zatvorio dio dugovanja koje ima kao fizička osoba, pa tako iz obrazloženja rješenja Općinskog suda u Z. broj Ovr-2181/14 od 19. studenog 2014. godine proizlazi da je tužitelj obavio posao uređenja okoliša oko vodomjera, kao kompenzaciju njegovog duga za vodu, u koju je svrhu priložio Izjavu o kompenzaciji broj 8/2011 od 14. siječnja 2011. godine.

U konkretnome se radi o istom mjernom mjestu. Tužitelj je zloupotrijebio ime tvrtke čiji je osnivač i osoba ovlaštena za zastupanje, kako bi za sebe osobno pribavio imovinsku korist, odnosno ugovorio povoljniji način plaćanja duga za vodu. Tvrdi da dopis upućen od strane tužitelja upućuje na činjenicu da je tužitelj višekratno na posredan i neposredan način priznao dug tuženiku, što ima za posljedicu prekid zastarijevanja. Također tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 187. st.

1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 48/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), u svezi čl. 288. istog Zakona. Sukladno odredbi čl. 214. Zakona o obveznim odnosima zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno gubi se zahtjev ali ne i pravo, jer dug kao takav i dalje postoji samo što vjerovnik ne može zahtijevati da se on ispuni, pa je pogrešan zaključak suda prvog stupnja o postojanju pravnog interesa tužitelja. Tužbom za utvrđenje ne konstituiraju se novi niti se preinačuju postojeći odnosi niti se traži određena činidba. Osim toga, deklaratornom se tužbom ne može zahtijevati utvrđenje postojanja ili nepostojanja kakve činjenice. Prigovor zastare je prigovor materijalnopravne prirode kojeg bi tužitelj imao pravo istaknuti u postupku, pa bi u svezi s tim prigovorom sud morao utvrditi postojanje činjenica radi odluke o osnovanosti, odnosno neosnovanosti prigovora. Smatra da zastara nije pravo kojeg bi tužitelj imao pravo utvrđivati prema odredbi čl. 187. st.

1. ZPP te je tužbu tužitelja trebalo smatrati nedopuštenom i odbaciti je, jer je prvostupanjski sud odlučujući o tako postavljenom tužbenom zahtjevu počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

1. u svezi čl. 187. st.

1. ZPP. Predlaže žalbu uvažiti, pobijanu presudu preinačiti i odbaciti tužbu tužitelja, odnosno, istu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelj je u odgovoru na žalbu tuženika naveo da je platio nezastarjeli dug dio potraživanja tuženika, dok potraživanje od 30. studenog 2005. godine, pa do travnja 2013. godine, nije platio jer je zastarjelo. Tuženik je u trenutku iskapčanja tužitelja s vodovodne mreže znao da je njegova tražbina prema tužitelju zastarjela i da naplatu ne može ostvariti u sudskom ili ovršnom postupku pa je na taj način pokušao prisilno naplatiti zastarjelo potraživanje. Tvrdi da tuženik nije ovlašten skinuti vodomjer potrošačima, jer isto proizlazi iz odluka ovog drugostupanjskog suda. Ističe da ima pravni interes da sud utvrdi zastaru spornog potraživanja, kako je to učinjeno presudom suda prvog stupnja.

Žalba je osnovana.

U predmetnoj pravnoj stvari tužitelj je tužbom zatražio da sud prvog stupnja utvrdi da je nastupila zastara potraživanja kojeg tuženik ima prema njemu, temeljem taksativno navedenih računa, dakle postavljen je deklaratorni tužbeni zahtjev.

Prema odredbi čl. 187. st. 1. ZPP tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Sukladno st. 2. istog članka Zakona takva se tužba može podnijeti kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa, ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

Tužitelj je u ovoj parnici podnio deklaratornu tužbu koja, s obzirom na sadržaj zahtjeva ne spada u kategoriju dopuštenih deklaratornih tužbi u smislu iznesenih pravila o dopustivosti deklaratornih tužbi.

Naime, tužbeni zahtjev koji je naprijed citiran nije zahtjev za utvrđenje postojanja odnosno nepostojanja nekog prava niti pravnog odnosa, jer se tužbeni zahtjev tužitelja svodi na utvrđenje činjenice nastupanja zastare potraživanja kojeg tuženik ima prema njemu, na temelju već izdanih računa. Radi se o zahtjevu radi utvrđenja činjenica, pa je deklaratorna tužba koja sadrži takav zahtjev nedopuštena i ne ide u sudsku nadležnost, u smislu odredbe čl. 16. st. 1. ZPP, pa će takvu tužbu kojom se traži utvrđenje činjenica sud odbaciti. Takav pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud R. H. u odlukama Rev-32/87 i Rev-1510/89.

Stoga je donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2. ZPP (koja postoji ako je odlučeno o zahtjevu u sporu koji ne ide u sudsku nadležnost - čl. 16. ZPP).

Slijedom iznesenog, primjenom odredbe čl. 369. st. 2. ZPP, ukinuta je pobijana prvostupanjska presuda u toč. I. izreke i odbačena tužba tužitelja kao nedopuštena. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP, a odnosi se na sastav odgovora na tužbu i zastupanja na ročištu od 8. prosinca 2014. godine, od po 100 bodova i u skladu s Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje; Tarifa), odnosno Tbr. 9. toč. 1. Tarife u svezi Tbr. 7. toč. 1. Tarife, što uz vrijednost boda od 10,00 kn (Tbr. 50. Tarife), uz porez na dodanu vrijednost (Tbr. 42. Tarife) i plaćenu pristojbu na žalbu u iznosu od 2.068,00 kn, čini sveukupni parnični trošak tuženika u iznosu od 4.568,00 kn.

U Zadru, dana 3. svibnja 2016. godine.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marin Grbić, v.r.

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Anita Bajlo