Rev-477/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 477/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Vesne Milošević, Veseljka Šeparovića, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.M. iz C. ., zastupanog po punomoćniku I.G., odvjetniku iz S., protiv tuženika I.P. iz C. ... ., zastupanog po punomoćniku Z.K., odvjetniku iz S., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Sisku od 25. IX. 1992. godine br. Gž-408/92-3, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku od 6. IV. 1992. godine br. P-686/87-10, u sjednici održanoj dana 26. siječnja 1994. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je tuženik obvezan da tužitelju isplati iznos od 115.000 HRD sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. IV. 1992. godine do isplate glavnice te naknadi parnični trošak u iznosu od 32.025 HRD, a sve u roku od 15 dana, dok je tužbeni zahtjev preko navedenog iznosa odbijen.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja tuženik je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava u određivanju stupnja suodgovornosti tuženika za nastalu štetu, pa predlaže da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje odnosno preinače i snizi iznos novčane obveze.

Revizija (pravovremena, potpuna i dopuštena) dostavljena je tužitelju i nadležnom državnom odvjetništvu, ali na reviziju nije odgovoreno niti je dostavljeno izjašnjenje.

Revizija nije osnovana.

Utvrđenje je sudova, prije svega, da je tuženik pravomoćnom presudom u krivičnom predmetu br. K- 611/89 od 18. X. 1990. godine proglašen krivim i suđen zbog krivičnog djela nanošenja tjelesnih povreda tužitelju dana 19. III. 1984. godine na način što je u dvorištu kuće M.K. kada je tužitelj pritekao u obranu M.K. koju je tuženik napao fizički, nanio tjelesnu povredu tužitelju tako što ga je udarcima oborio na tlo, a zatim ga nogama udarao po tijelu pri čemu je tužitelj zadobio prijelom IX. do XI. rebra sa desne strane.

Nadalje utvrđenje je sudova da je tužitelj nastanku svoje štete doprinio u 30% a to iz razloga, jer da se upustio u obranu M.K. odnosno u verbalni i fizički obračun sa tuženikom.

S obzirom na utvrđene okolnosti pod kojima je došlo do oštećivanja tužitelja, kao i elementi koji bi utjecali na njegovu sukrivnju ovaj sud ne nalazi da bi došlo do pogrešne primjene odredaba materijalnog prava u ocjeni suodgovornosti tužitelja u nastanku vlastite štete.

Naime, kada već iz bića krivičnog djela tuženika proizlazi da je udarcima oborio tužitelja na tlo a zatim ga nastavio udarati nogama obuvenim u cipelu po tijelu uslijed čega je i došlo do poprečnog serijskog prijeloma IX. do XI. rebra s desne strane, a koje povrede su inače bile teške naravi, zaista nema elemenata za neku veću suodgovornost tužitelja u nastaku štetnog događaja odnosno u sudjelovanju sukoba sa tuženikom koji sukob je zbog ponašanja tuženika rezultirao takvim štetnim posljedicama po tužitelja.

Ispitujući primjenu materijalno-pravnih odredaba - konkretno odredaba čl. 200. Zakona o obveznim odnosima (primjenjuje se kao zakon Republike Hrvatske - NN br. 53/91), a to po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 386. Zakona o parničnom postupku (primjenjuje se kao zakon Republike Hrvatske - NN br. 53/91) ovaj sud nije našao da bi bile pogrešno primijenjene te odredbe u određivanju visine pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu, a niti u određivanju visine novčane naknade za materijalnu štetu - gubitku zarade - prema odredbama čl. 195. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

Izloženi razlozi ukazuju ne neosnovanost revizije tuženika, što je rezultiralo odbijanjem revizije temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 26. siječnja 1994. godine

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin v.r.