Revr-548/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 548/15-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice dr. S. S. S. iz S., zastupane po punomoćniku M. J., odvjetniku u S., protiv tuženika Klinički bolnički centar S., iz S., (u daljnjem tekstu: KBC S.), zastupanog po punomoćniku B. D., dipl. iur., zaposleniku tuženika, radi zaštite povrijeđenog prava i dr., odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžrs-34/2014 od 11. prosinca 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-646/11 od 17. ožujka 2014., u sjednici održanoj 30. siječnja 2018.,

r i j e š i o j e:

Ukida se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžrs-34/2014 od 11. prosinca 2014. u točkama II a), b), c) i d) te točki III. izreke i predmet u tom dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odbacuje se revizija tužiteljice kao nedopuštena.

O troškovima postupka nastalim u povodu revizija stranaka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tuženik, dovođenjem u ponižavajući položaj omalovažavanjem tužiteljice radi prisiljavanja na davanje suglasnosti za rad duži od 48 sati tjedno raspoređivanjem tužiteljice na rad u smjenama, protivno činjenici da je na Odjelu za anesteziju i intenzivno liječenje KBC u S. rad organiziran u dežurstvima i protivnu Pravilniku o radnom vremenu u zdravstvenim ustanovama koje imaju sklopljen ugovor o provođenju zdravstvene zaštite s HZZO i onemogućavanjem tužiteljici da radi u dežurstvu do 48 sati tjedno, povrijedio pravo tužiteljice na jednako postupanje te da je nad tužiteljicom počinjena diskriminacija. U točkama II. i III. izreke odbijen je i tužbeni zahtjev kojim je naloženo tuženiku da prestane sa svakim oblikom povrede dostojanstva i jednakosti tužiteljice, te da se suzdrži od svakog postupanja kojim bi se vrijeđalo tužiteljičino dostojanstvo, i ujedno je poništena odluka tuženika od 20. rujna 2011. u dijelu glede rasporeda tužiteljice na rad u smjenama i na zabranu rada u dežurstvu do 48 sati tjedno. Točkom IV. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tuženiku naloženo da iz osnove naknade neimovinske štete isplati tužiteljici iznos od 50.000,00 kn s pripadajućom kamatama.

Drugostupanjskom presudom u točki I. izreke djelomično je odbijena žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda: a) pod točkom I. izreke u kojem je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da je nad tužiteljicom od strane tuženika počinjena diskriminacija, b) pod točkom IV. izreke u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za naknadom neimovinske štete preko iznosa od 30.000,00 kuna do iznosa od 50.000,00 kuna (za iznos od 20.000,00 kuna). Međutim, u točki II. izreke pobijane presude, prihvaćena je djelomično žalba tužiteljice i prvostupanjska presuda preinačena na način da je a) u točki I. izreke prihvaćen dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje da je dovođenjem u ponižavajući položaj omalovažavanjem tužiteljice radi prisiljavanja na davanje suglasnosti za rad duži od 48 sati tjedno raspoređivanjem tužiteljice na rad u smjenama protivno činjenici da je na Odjelu za anesteziju i intenzivno liječenje KBC u S. rad organiziran u dežurstvima i protivno Pravilniku o radnom vremenu u zdravstvenim ustanovama koje imaju sklopljen ugovor o provođenju zdravstvene zaštite s HZZO i onemogućavanjem tužiteljici da radi u dežurstvu do 48 sati tjedno, tuženik povrijedio pravo tužiteljice na jednako postupanje", b) u točki II. izreke na način da je prihvaćen tužbeni zahtjev i naloženo tuženiku da prestane sa svakim oblikom povrede dostojanstva i jednakosti tužiteljice, te da se suzdrži od svakog postupanja kojim bi se vrijeđalo dostojanstvo tužiteljice", c) u točki III. izreke na način da je prihvaćen tužbeni zahtjev i poništena odluka tuženika od 20. rujna 2011. u dijelu u kojem se odnosi na raspored tužiteljice na rad u smjenama i na zabranu rada u dežurstvu do 48 sati tjedno, d) u točki IV. izreke na način da je naloženo tuženiku da iz osnova naknade neimovinske štete isplati tužiteljici iznos od 30.000,00 kn sa zateznim kamatama pobliže naznačenim u tom dijelu izreke. U točki III. izreke određeno je da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Protiv drugostupanjske presude stranke su podnijele revizije pobijajući navedenu odluku u dijelu u kojem nisu ostvarile uspjeh.

Tužiteljica je podnijela reviziju iz članka 382. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZPP), ističući da je podnosi zbog pravnih pitanja naznačenih u sadržaju revizije i predlažući preinačenje pobijane presude na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti.

Tuženik je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. ZPP-a, ističući da je, opreza radi podnosi i kao reviziju iz članka 382. stavak 2. ZPP-a, odnosno zbog pravnih pitanja naznačenih u sadržaju revizije, predlažući preinačenje pobijane presude na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti i potvrdi prvostupanjska presuda, podredno predlaže ukidanje iste i vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tužiteljica osporava sve revizijske navode tuženika predlažući da se revizija odbaci, podredno odbije kao neosnovana uz obvezu naknade troškova nastalih u povodu podnošenja odgovora na reviziju.

Revizija tuženika je osnovana, dok je revizija tužiteljice nedopuštena.

Prema odredbi članka 23. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj 85/08 i 112/12, u daljnjem tekstu: ZSD) propisuje da je u postupcima iz članka 17. stavka 1. tog Zakona revizija uvijek dopuštena. Međutim, prema odredbama članka 399. stavak 2. ZPP- a (koji je stupio na snagu nakon navedene odredbe o reviziji iz ZOSD-a), revizija propisana posebnim zakonom smatra se revizijom iz članka 382. stavak 2. ZPP-a, ako tim posebnim zakonom nije drugačije propisano. Slijedom toga, budući da izričaj „uvijek“ sam po sebi ne određuje i vrstu revizije koja se može podnijeti, to je u antidiskriminacijskim (radnim) sporovima dopuštena samo revizija iz članka 382. stavak 2. ZPP-a.

Prema članku 382. stavak 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Prema odredbi iz članka 382. stavak 3. ZPP-a, u reviziji iz stavka 2. ovoga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Revizije stranaka podnesene sukladno odredbama članka 382. stavak 1. ZPP-a (redovna revizija), iz uvodno obrazloženih razloga, nisu dopuštene (članak 392. stavak 1. ZPP).

U odnosu na reviziju tužiteljice:

Tužiteljica je u reviziji, podnesenoj prema odredbama članka 382. stavak 2. ZPP-a, određeno naznačila slijedeća pravna pitanja:

„1. Što su osnove Zakona o suzbijanju diskriminacije? Je li osnova tog propisa jednakost kao najviša vrednota ustavnog poretka, pravo na jednake mogućnosti i pravo na zaštitu od diskriminacije ili su osnove tog propisa obilježja i prava koja su nabrojana u odredbi čl. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije kao što su rasa i etnička pripadnost, boja kože, spol, jezik itd.?

2. Isključuje li činjenica da je sud pravomoćnom sudskom odlukom utvrdio da je tuženik povrijedio pravo tužiteljice na jednako postupanje temeljem Zakona o radu, pravo i mogućnost stranke da se na temelju istih činjenica, odnosno na temelju iste činjenične osnove utvrdi i pravna osnova za postojanje diskriminacije temeljem Zakona o suzbijanju diskriminacije.

3. Temeljem kojih mjerila i kriterija sud određuje visinu neimovinske štete kod povrede prava na jednako postupanje temeljem Zakona o radu i prava na jednakost, prava jednakih mogućnosti i zaštitu od diskriminacije temeljem zakona o suzbijanju diskriminacije?“

Međutim, u preostalom sadržaju revizije nisu izloženi razlozi važnosti zbog kojih podnositeljica revizije smatra da su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Zbog toga revizija tuženice, sukladno odredbama članka 382. stavak 2. u vezi s člankom 392.b stavak 2. ZPP-a, nije dopuštena.

U odnosu na reviziju tuženika:

Tuženik u svojoj reviziji iz članka 382. stavak 2. ZPP-a postavlja pravna pitanja koja glase:

„1. Jesu li povreda prava na jednako postupanje i diskriminacija različiti pojmovi?

2. Ima li poslodavac pravo organizirati rad i radnika raspoređivati na rad sukladno potrebama posla i odredbama ugovora o radu kojeg je sklopio s radnikom, odnosno ima li radnik pravo samostalno organizirati svoj rad neovisno o potrebama posla i odredbama ugovora o radu?

3. Je li obrazloženje drugostupanjske presude koje se sastoji od svega nekoliko paušalnih rečenica, a da pritom sud ne iznese i ne obrazloži razloge za svoju odluku kojom će u stvarnosti ocijeniti sva važna pitanja spora, ustavnopravno prihvatljivo i predstavlja li povredu prava na pravično suđenje?“

Revident ističe da je riječ o pitanjima koja su važna za rješenje ovog spora te da je revizijski sud već zauzeo shvaćanje o njima koje je različito od shvaćanja drugostupanjskog suda. Pritom se u odnosno na prva dva pravna pitanja poziva na odluke revizijskog suda br. Revr-1648/2009-2 od 2. ožujka 2011. i Revr-685/2012-2 od 19. ožujka 2013. priložene uz reviziju, dok se u odnosu na treće pitanje poziva na odluke Ustavnog suda RH br. U-III- 3395/2007 od 15. ožujka 2012. i U-III-789/2009 od 1. ožujka 2012.

Revizijski sud ocjenjuje da su pitanja postavljena u tuženikovoj reviziji važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, slijedom čega je revizija tuženika dopuštena.

Predmet spora je zaštita prava tužiteljice na jednako postupanje, te s tim u svezi i ocjena zakonitosti tuženikove odluke od 20. rujna 2011., uz zahtjev za naknadu neimovinske štete radi povrede prava osobnosti u iznosu od 50.000,00 kuna.

Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je tužiteljica, kao liječnica zaposlena kod tuženika te da je odbila potpisati pristanak za rad duži od 48 sati tjedno, nakon čega je tuženik donio osporenu odluku od 20. rujna 2011. u kojoj je, pored ostalog, navedeno da liječnici (uključivši i tužiteljicu) koji nisu potpisali pristanak na rad duži od 48 sati tjedno ne mogu biti uključeni u raspored dežurstva, kao i da ovisno o potrebi službe ove liječnike (uključivši i tužiteljicu) treba rasporediti na rad u jednoj, dvije ili tri smjene.

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti uz utvrđenje da tuženik nije povrijedio pravo tužiteljice na rad u redovnom radnom vremenu i da njegovom odlukom od 20. rujna 2011. nije stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na zaposlenike u usporedivoj situaciji, odnosno da nije diskriminirana niti po jednoj osnovi iz ZSD-a te da joj navedenom odlukom nije povrijeđeno pravo na jednako postupanje. U tom smislu, sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik tijekom postupka dokazao da tužiteljica nije ni na koji način diskriminirana i stavljena u nepovoljniji položaj prema bilo kome po osnovama iz članka 1. ZOSD-a, a da iz rezultata postupka ne proizlazi da bi tuženiku odnosu na tužiteljicu za vrijeme obavljanja posla izvršio povredu bilo Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, u daljnjem tekstu: ZR) bilo ZSD-a.

Polazeći od toga, sud prvog stupnja odbija i preostali dio tužbenog zahtjeva ocjenjujući da u konkretnom slučaju nema pretpostavki niti za naknadu neimovinske štete koju traži tužiteljica, a ni za poništavanje odluke od 20. rujna 2011., koja je odluka o rasporedu radnog vremena i rasporedu dežurstva za sve radnike i akt poslovne politike poslodavca, pa da kao takva ne može ni biti predmetom pobijanja u sudskom postupku.

U postupku po žalbi drugostupanjski sud prihvaća ocjenu suda prvog stupnja o nepostojanju diskriminacijskog ponašanja poslodavca prema tužiteljici, ističući da tužiteljica nije u pravu kada sporno postupanje tuženika vezano za njezino isključenje iz rasporeda dežurstava i rasporeda na rad u smjenama, a sve zbog toga što je odbila potpisati suglasnost na prekovremeni rad duži od 48 sati tjedno, na što je imala pravo, naziva diskriminacijom. U tom smislu ističe da tužiteljica tijekom postupka niti jednom nije navela da je tuženik diskriminira po nekoj od diskriminacijskih osnova navedenim u odredbi članka 1. stavak 1. ZOSD-a. Zbog toga je zaključio da je njezin zahtjev da se sporno postupanje tuženika utvrdi kao diskriminacija pravilno odbijen.

Međutim, iako je tako prosudio u odnosu na diskriminaciju, drugostupanjski sud je ponašanje tuženika prema tužiteljici, koristeći se ovlaštenjima iz članka 373. točka 3. ZPP-a, ocijenio kao nejednako i ponižavajuće postupanje u odnosu na druge zaposlenike, navodeći da je u ovom slučaju riječ o vrsti duševnoga (psihičkog) terora poslodavca (mobbing). Pritom je naglasio da tužiteljica nikakvim svojim skrivljenim ili protupropisnim ponašanjem nije doprinijela nezakonitom postupanju tuženika, koji je na takav način postupio i protivno odredbi članka 5. stavak 5. ZR-a.

Zbog toga je ocijenjeno da je tuženik spornim postupanjem povrijedio pravo osobnosti tužiteljice na duševno zdravlje, te je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je zatražena naknada neimovinske štete i to u visini od 30.000,00 kn, sukladno odredbama članka 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 33/05, 41/08 i 125/11).

U svojim pravnim pitanjima tuženik se opravdano poziva na pravno shvaćanje iz odluke revizijskog suda br. Revr-1648/2009-2 u kojoj je, uz ostalo, istaknuto slijedeće:

„Dakle, suprotno zaključku nižestupanjskih sudova u ovom postupku tužbenim zahtjevom tužitelj traži naknadu štete zbog povrede prava na jednako postupanje što znači zbog diskriminacije u smislu čl. 2. st. 1. ZR.“

Tužiteljica je u činjeničnom dijelu tužbe jasno istaknula da joj je povrijeđeno pravo na jednako postupanje, odnosno da je izravno diskriminirana ponašanjem tuženika zbog protupravno napravljene razlika među liječnicima koji su usporedivoj pravnoj situaciji, a za koje razlikovanje ne postoji pravno utemeljeno opravdanje.

Ovakav zaključak nalazi svoje opravdanje i u postavljenom tužbenom zahtjevu (list 21-22. spisa) u kojem se izrijekom navodi da je poslodavac povrijedio pravo na jednako postupanje i da je nad tužiteljicom počinjena diskriminacija, s tim da je u početnom dijelu postupka tužiteljica zatražila i objavu presude u dnevnom tisku.

Prema takvom sadržaju tužbe, predmet postupanja u postupku koji je prethodio reviziji, bila je antidiskriminacijska tužba iz članka 17. ZSD-a pa su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, osnovano zaključili da na strani tuženika nije bilo ponašanja koje bi se moglo podvesti pod diskriminaciju budući da tužiteljica tijekom postupka niti jednom nije navela da je tuženik diskriminira po bilo kojoj od diskriminacijskih osnova, navedenim u članku 1. stavak 1. ZSD-a.

Međutim, slijedom izraženog pravnog shvaćanja u naznačenoj revizijskoj odluci, ako je povreda prava na jednako postupanje isto što i diskriminacija, tada je opravdana tvrdnja revidenta (koja slijedi iz odgovora na postavljeno pitanje), da diskriminacija i pravo na jednako postupanje nisu različiti pojmovi, već se radi o istoznačnicama.

Prema tome, kada je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu na način da je iz njezine izreke samo izbacio dio izričaja: „da je nad tužiteljicom počinjena diskriminacija“, a zadržao sve ostalo navedeno u tužbenom zahtjevu (točka II.a izreke pobijane presude), uz jasno obrazloženje da ne postoji diskriminacija, ali da je postupanje tuženika u odnosu na tužiteljicu zapravo nejednako postupanje glede drugih zaposlenika, odnosno zlostavljanje i ponižavanje (mobbing), tada je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka zato jer je takva izreka sama sebi proturječna i nerazumljiva, ali i proturječna razlozima presude.

To tim više jer je i potom prihvaćeni dio tužbenog zahtjeva, kojim se tuženiku nalaže da prestane sa svakim oblikom povrede jednakosti tužiteljice (u točki II.b izreke pobijane presude), također sadržaj antidiskriminacijske tužbe iz članka 17. stavak 2. ZSD-a, prema kojem, stranka može tražiti da se zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije), a jednako tako, zbog diskriminacije se može tražiti i naknada štete (članak 17. stavak 3. ZSD).

Nadalje, ispitujući pobijanu presudu zbog postupovnopravnog pitanja koje se odnosi na razloge drugostupanjske presude, valja istaknuti da u obrazloženju drugostupanjske odluke (osim što je izražen samo zaključak drugostupanjskog suda o postojanju mobbinga), nema daljnjih razloga o odlučnim činjenicama koji bi omogućili ispitivanje pobijane odluke glede postojanja činjenične i pravne osnove za ocjenu o postojanju mobbinga na štetu tužiteljice.

Mobbing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta, s tim da se takve aktivnosti smatraju mobbingom ako su učestale i dugotrajne.

Slijedom navedenog, imajući na umu bitne odrednice instituta mobbinga, upitan je i postupak drugostupanjskog suda, koji je na temelju činjeničnog stanja, u bitnome iznesenog i utvrđenog za antidiskriminacijsku tužbu, koristeći se samo člankom 373. točka 3. ZPP-a, zaključio da je tuženikovo ponašanje zlonamjerno i ponižavajuće.

U tom smislu u razlozima pobijane odluke nema ni riječi o tome zašto je prihvaćen i daljnji dio tužbenog zahtjeva na poništenje odluke tuženika od 20. rujna 2011., u odnosu na tužiteljicu, glede koje je sud prvog stupnja istaknuo da se radi o odluci o rasporedu radnog vremena i dežurstva i da takav akt ne može biti predmet pobijanja u sudskom postupku (na što se posredno odnosi i drugo postavljeno pitanje u reviziji tuženika).

Zbog navedenih je razloga drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, koja onemogućava ispitivanje pobijane presude.

U ponovnom postupku, drugostupanjski će sud, sukladno uputi iz ovog rješenja, otkloniti počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka dajući za svoju odluku jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, nakon čega će donijeti novu, pravilnu i zakonitu odluku.

O troškovima postupka nastalim u povodu revizija stranaka odlučit će se u konačnoj odluci (članak 166. stavak 3. ZPP).

Iz tih je razloga, na temelju odredbe iz članka 394. stavak 1. i članka 392. stavak 1. te 392.b stavak 2. ZPP-a, valjalo riješiti kao u izreci.

Zagreb, 30. siječnja 2018.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.