Us I-333/2019-10 · Upravni sud u Splitu

Poslovni broj: UsI-333/19-10

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Mireli Valjan-Harambašić, te Vesni Šimić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja J. R. J. C., D., zastupanog po opunomoćeniku S. J., odvjetniku u Odvjetničkom društvu J. i p. j.t.d., D., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, zastupanog po opunomoćeniku I. C., službenoj osobi tuženika, radi međunarodne zaštite, 6. studenoga 2019.,

p r e s u d i o j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Klasa: NK-UP/I-217-03/18-06/93, Urbroj: 511-01-204-19-18 od 24. svibnja 2019.

i

r i j e š i o j e

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora, kao neosnovan.

Obrazloženje

Osporenim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Klasa: NK-UP/I-217-03/18-06/93, Urbroj: 511-01-204-19-18 od 24. svibnja 2019. odbijen je zahtjev za međunarodnom zaštitom u Republici Hrvatskoj kojeg je podnio J. R. J. C., rođen u mjestu C., Republika P., državljanin P.. Istim rješenjem određeno je da je tužitelj u roku od 15 dana od dana izvršenosti ovog rješenja dužan napustiti Europski gospodarski prostor (EGP) jer će u protivnom biti prisilno udaljen s područja EGP-a (točka II. izreke).

Tužitelj u pravodobno podnesenoj tužbi osporava odluku tuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava. Tužitelj u tužbi ističe da je dana 27. listopada 2018. podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u Prihvatilištu za tražitelje azila, te se izjasnio o razlozima radi koji zahtjeva takvu zaštitu, te pravnoj osnovi radi koje smatra da mu takva zaštita pripada. Prilikom postupka o utvrđivanju prava na zaštitu, tužitelj je istaknuo kako je slučaj radi kojeg P. traži njegovo izručenje politički motiviran proces u kojem se on našao kao kolateralna žrtva, te da bi u P., ukoliko mu se ne bi dozvolila međunarodna zaštita, bio suđen u procesu koji ne bi bio nepristran i zakonit.

Također, tužitelj navodi kako bi u svojoj zemlji bio diskriminiran zbog svoje boje kože (crnac), te kako je p. sudbeni sustav duboko korumpiran, radi čega bi završio u zatvoru (pritvor) u kojem se ne poštuju ljudska prava i gdje bi bilo upitno njegovo preživljavanje. U prilogu ovim tvrdnjama tužitelj navodi kako je istražitelj u P. koji je radio na ovom slučaju izboden ispred svog automobila, dok je druga osoba povezana sa slučajem nestala bez traga, te dodaje kako bi i on zasigurno „nestao“ čim bi se vratio u P.. Tužitelj je pred tuženikom izričito istaknuo kako bi mu povratkom u P. život bio ugrožen.

Ističe da sve činjenice koje tuženik utvrđuje pregledom izvješća od raznih organizacija u potpunosti potvrđuju navode tražitelja zaštite (tužitelja). Bez obzira na navedeno, tuženik odbija pružiti zaštitu tužitelju pozivom na čl.

38. st.

1. točku 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, smatrajući kako njegov strah nije osnovan, odnosno kako ne postoje objektivne pretpostavke koje bi upućivale na osnovanost straha od proganjanja, dodajući pri tom kako njegov strah od politički motiviranog progona i korumpiranosti pravosuđa nije osnovan, pa mu nije poklonjena blagodat sumnje. Nadalje, navodi da tuženik analizira kazneni postupak koji se protiv tužitelja vodi u P., te ističe kako je tužitelj visoko inteligentna osoba koja se mora sjećati svih datuma i godina prilikom davanja svog iskaza, pa mu na štetu uzima manje razlike u njegovom kazivanju.

U obrazloženju se dalje navodi kako tužiteljev strah nije osnovan iz razloga jer se nije javio vlastima svoje zemlje niti zatražio međunarodnu zaštitu od neke od drugih zemalja u koje je putovao, te kako tužitelj ne posjeduje niti jedan valjani dokaz o nezakonitosti postupka koji se protiv njega vodi u P.. Novinske članke koji se odnose na navedeni slučaj i mišljenje p. odvjetnika tuženik odbacuje kao nebitne. K tome, navodi da tuženik ističe kako je tužitelj i ranije znao da ima „problem“ u vlastitoj zemlji, ali da zahtjev za međunarodnu zaštitu ističe tek 2017. isključivo kako bi izbjegao izručenje u P., pa tuženik izvodi zaključak kako je tužitelj bjegunac od pravde, a ne potencijalna žrtva.

Zaključno, ističe da tuženik odbija pružiti supsidijarna zaštita jer smatra kako ne postoje opravdani rizici da bi se tužitelj u zemlji podrijetla mogao suočiti sa stvarnom nepravdom ili nečovječnim ili ponižavajućim postupanjem prema njemu, te tuženik smatra kako nema dokaza koji bi upućivali na navedeno. Tvrdi da je obrazloženje tuženika nepravilno i nepotpuno i da je u izravnoj suprotnosti sa svim izvješćima koja prileže spisu, te sa postupkom ekstradicije koji se vodio protiv tužitelja pred Županijskim sudom u D. u kojem je po odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske odbijeno izručenje tužitelja.

Smatra da iz činjenica koje utvrđuje ne tužitelj, već detaljnom analizom Ustavni sud Republike Hrvatske, Hrvatski helsinški odbor i US Deparment of State, a što potvrđuju i izviješća koja je pribavio tuženik, jasno proizlazi da je tuženik potpuno pogrešno utvrdio činjenice na štetu tužitelja, te da je pogrešno primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju, pa time donio nezakonitu odluku. Ukazuje i da je Ustavni sud načelna stajališta o opsegu ustavnosudske zaštite u predmetima izručenja izrazio u odluci broj: U-III-5270/2012 od 22. siječnja 2013.

U toj se odluci Ustavni sud pozvao na praksu Europskog suda za ljudska prava, koji je zauzeo pravno stajalište da postupci izručenja, za razliku od članka 3. Konvencije, ne ulaze u područje primjene članka 6. stavka 1. Konvencije, osim iznimno, kada bi izručenika u zemlji moliteljici bila pričinjena ili prijetila flagrantna uskrata pravičnog suđenja. To stajalište ESLJP, nakon razmatranja postupka izručenja u kontekstu članka 3. Konvencije, po prvi put izrazio je u predmetu Soering protiv Ujedinjenog kraljevstva. Smatra da su prethodno navedena pravna stajališta mutatis mutandis, primjenjiva i u ovom predmetu.

Člankom 29. stavkom 1. Ustava RH pravo na pravični postupak jamči se svakome tko je optužen zbog kažnjivog djela. Poziva se i na članak 35. stavak 1. točku 7. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima (Narodne novine, broj: 178/04 - dalje: ZOMPO-a), kojom je propisano kako se izručenje neće dopustiti ako nema dovoljno dokaza za osnovanu sumnju da je stranac čije se izručenje traži počinio određeno kazneno djelo (ili da postoji pravomoćna presuda). Zaključuje da iz toga slijedi da se u slučajevima tzv. izvanugovorne ekstradicije, koja se obavlja prema odredbama ZOMPO- a, a ne međunarodnog dvostranog ili mnogostranog ugovora, mora provjeriti ne samo postojanje razloga za prihvaćanje ili odbijanje zamolbe za izručenje iz članka 12. i 13.

ZOMPO-a, već i postojanje osnovane sumnje da je tražena osoba počinila kazneno djelo zbog kojeg je zatraženo njezino izručenje.

Pravilna primjena materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje u konkretnom slučaju značila bi ispitivanje predstavljaju li sve činjenice koje je tuženik utvrdio osnov za pružanje azila ili supsidijarne zaštite tužitelju u okviru navedenih zakonskih propisa i prakse Europskog suda za ljudska prava, kao i Ustavnog suda Republike Hrvatske. Tuženik ne poklanja tužitelju tkz. blagodat sumnje (propisanu čl. 39. Zakona) iako taj članak potpuno pogrešno tumači na štetu tužitelja i to iz razloga što je vjerodostojnost tužiteljeva iskaza potkrijepljena svim dokazima u spisu, te su njegovi navodi u skladu sa mišljenjima i izvješćima da je tužitelj uložio napor da dokaže svoje tvrdnje, te su izjave tužitelja dosljedne i uvjerljive te nisu u suprotnosti s dostupnim specifičnim i općim informacijama. Tvrdi da sve što zakon pretpostavlja, u konkretnom slučaju se ispunilo, a tuženik neargumentirano, paušalno i neosnovano utvrđuje kako se tužitelju ne može pokloniti blagodat sumnje. Ističe da ako je tuženik smatrao da nema mjesta odobravanju azila, da je zasigurno trebao priznati tužitelju pravo na sekundarnu zaštitu. Smatra da je dovoljno pročitati dijelove izviješća koja citira tuženik da bi se neupitno utvrdilo kako je pobijana odluka neosnovana i nezakonita, a obrazloženje tuženika je manjkavo i nerazumljivo, te u izravnoj suprotnosti sa materijalnim dokazima. Zaključno, tužitelj smatra da je svojim iskazom i dokazima koje je priložio ostvario uvjete za pružanje zaštite – azila, te da osnovanost zahtjeva potvrđuju i druge isprave koje je tuženik pribavio i na kojima zasniva svoju odluku. Podredno, čak i ako nisu ispunjene pretpostavke za azil, ustvrdio je da je supsidijarna zaštita zasigurno osnovana, a što proizlazi iz svega naprijed obrazloženog. Sukladno navedenom, predlaže da sud poništi rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Klasa: NK-UP/I-217-03/18-06/93, Urbroj: 511-01-204-19-18 od dana 24. svibnja 2019. Tužitelj je zatražio i naknadu troškova upravnog spora u ukupnom iznosu od 6.250,00 kuna.

Tuženik je u dostavljenom odgovoru na tužbu naveo da je tužba neosnovana u cijelosti. Vezano za navode tužitelja da sve činjenice koje je tuženik utvrdio pregledom izvješća, kako je navedeno u obrazloženju rješenja, u potpunosti potvrđuju navode tužitelja u smislu odobrenja međunarodne zaštite, tuženik ističe da je u provedenom postupku u cijelosti utvrdio činjenično stanje, prema kojem tužitelju ne prijeti opasnost od proganjanja iz čl. 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, niti rizik od trpljenja ozbiljne nepravde sukladno čl. 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. U potpunosti je netočan navod kako tuženik „uzima na štetu manje razlike u kazivanju“ tužitelja zbog toga jer se ne sjeća „svih datuma i godina“. Tuženik napominje kako se ne radi o datumima već isključivo o godinama, kako je tužitelj mijenjao iskaz po ovom pitanju, kako se radi o bitnom podatku vezanom uz iskaz tužitelja u kontekstu neposjedovanja drugih dokaza kojima bi potkrijepio svoj angažman za spornu tvrtku te još jednom upućuje na obrazloženje ovog dijela rješenja kojim je odbijen zahtjev za međunarodnom zaštitom tužitelja, kao i na činjenicu zašto smatra da se ovdje ne radi o sitnoj omaški, već o bitnom podatku. Također, tuženik ističe i kako tužitelj osim nevjerodostojnog iskaza nije ponudio nikakve konkretne dokaze kojima bi potkrijepio svoj iskaz. U kontekstu cjelokupnog postupka, novinski članci koje je dostavio te mišljenje, prema njegovom navodu neovisnog odvjetnika, nisu vjerodostojan dokaz proganjanja tužitelja u zemlji podrijetla.

Navodi i kako je u potpunosti neuvjerljiva situacija da visokoobrazovana osoba poput tužitelja, a koja je radila na poziciji brokera u financijskoj tvrtki i koja je raspolagala velikim brojem podataka i informacija, zahtjev za međunarodnom zaštitom temelji na par novinskih članaka koji nisu u direktnoj vezi s njim i koji ni na koji način ne dokazuju proganjanje zbog političkog mišljenja. Pritom tužitelj ne prilaže druge dokaze osim komentara, prema vlastitom navodu neovisnog odvjetnika koji ni na koji način ne dokazuje proganjanje u zemlji podrijetla, već potvrđuje zaključak tuženika kako je tužitelj bjegunac od pravde i to u dijelu u kojem se navodi kako se tužitelj „nije mogao braniti jer ili nije bio na ročištu ili nije znao da se protiv njega vodi istraga“.

Naglašava i kako je tijekom provođenja postupka utvrđeno kako je tužitelj itekako bio svjestan da se protiv njega vodi postupak u zemlji podrijetla još 2016. kada je „radio on line posao za jednu američku marketinšku kompaniju“, ali i kako „nikad vlasnicima te tvrtke nije govorio o problemima tako da oni nisu znali o čemu se radi“. Unatoč tome, prilikom saslušanja izjavio je kako je za činjenicu da je tražen saznao tek prilikom uhićenja u D.

22. listopada 2017. Naprijed izneseno, uz ranije navedene nelogičnosti, upućuje na cjelokupnu nevjerodostojnost iskaza tužitelja te se u konkretnom slučaju nikako ne može govoriti o „manjim razlikama u kazivanju“, već o očitom nastojanju da se zavara voditelj postupka, a s ciljem nezakonitog ostvarivanja prava na međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj. Vezano za tužiteljev navod da je obrazloženje rješenja tuženika u smislu nepostojanja osnovanog straha tužitelja od politički motiviranog progona i korumpiranosti pravosuđa u suprotnosti sa postupkom ekstradicije koji se vodio protiv tužitelja, a u kojem je po odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske odbijeno izručenje tužitelja, tuženik ističe da se u odluci Ustavnog suda kao razlog poništenja odluke o izručenju tužitelja navodi to da država moliteljica nije priložila niti jedan dokaz kojim bi potkrijepila osnovanu sumnju da je podnositelj počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret.

U navedenoj odluci uopće se ne razmatra činjenično stanje na kojem tužitelj temelji svoj zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj. To što tužitelj možda i nije počinio kazneno djelo za koje ga se tereti, ne znači da je žrtva proganjanja u zemlji svojega podrijetla, a zbog čega nema niti razloga da mu se odobri međunarodna zaštita u Republici Hrvatskoj. Neosnovan je tužbeni navod da je tuženik neargumentirano i paušalno utvrdio kako se tužitelju ne može pokloniti blagodat sumnje, budući da je u postupku utvrđeno da se institut blagodati sumnje u konkretnom slučaju ne može primijeniti iz razloga što je tužitelj iskaz u pojedinim dijelovima nedosljedan i neuvjerljiv, primjerice u pogledu okolnosti rada i prestanku radnog odnosa u tvrtki gdje je bio zaposlen, te u pogledu trenutaka kada je saznao za kazneni postupak koji se protiv njega vodi u zemlji njegovog podrijetla.

Nadalje, u postupku je utvrđeno da tužiteljevo ponašanje nakon što je navodno iz medija saznao da ga traže vlasti njegove zemlje, nije ukazivalo da on smatra da se radi o politički motiviranom progonu, a zbog čega je takva njegova izjava ocijenjena kao nevjerodostojna. Neutemeljeni su i navodi tužitelja da mu je trebalo priznati pravo na supsidijarnu zaštitu iz razloga što u postupku nisu utvrđene okolnosti koje bi upućivale na zaključak da bi tužitelju povratkom u zemlju podrijetla prijetio stvarni rizik od ozbiljne nepravde sukladno Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti.

Navodi o korumpiranosti policije, pravosuđa i ostalih tijela državne vlasti nisu u skladu sa dostupnim informacijama o zemlji tužiteljevog podrijetla, niti su dokaz sustavnog ne pružanja zaštite od strane države vlastitim građanima. Iz dostupnih informacija o zemlji podrijetla ne proizlazi da bi nepoštivanje ljudskih prava u zemlji tužiteljevog podrijetla bilo takve prirode da bi se moglo smatrati ozbiljnom nepravdom u smislu Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Temeljem naprijed navedenog, ukazuje da je tužba neosnovana. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev iz razloga navedenih u obrazloženju rješenja i odgovora na tužbu.

Sud je 29. listopada 2019. održao raspravu, te je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17- dalje: ZUS-a) dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora, na koju raspravu su pristupili zamjenik opunomoćenik tužitelja i opunomoćenik tuženika.

Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog spora.

Sud je odbio prijedlog zamjenika opunomoćenika tužitelja za pribavom spisa izručenja za tužitelja, jer je na održanoj raspravi Sud izvršio uvid u aplikaciju „Supranova“ i potom priložio u spis rješenje Županijskog suda u D., poslovni broj Kir-… od 16. srpnja 2018., kojim je odbijeno izručenje tužitelja, te je priložio i izvršio uvid i u rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj II-8 Kr-3/2018-4 od 11. rujna 2018., kojim je potvrđeno citirano rješenje Županijskog suda u D. od 16. srpnja 2018., a koja rješenja su na raspravi čitana.

Sud je odbio prijedlog zamjenika opunomoćenika tužitelja za saslušanjem tužitelja u ovom upravnom sporu kao suvišan, jer se zakonita i pravilna odluka može donijeti i bez provođenja predloženog dokaza, cijeneći da je tužitelj u predmetnom upravnom postupku detaljno saslušan na okolnosti podnesenog zahtjeva 12. veljače 2018. i 19. veljače 2019., a koji sadržaj tako danih izjava tužitelj u tužbi nije osporavao.

Pri tome tužitelj u tužbi iznosi identične razloge na kojima je temeljio zahtjev za međunarodnom zaštitom u Republici Hrvatskoj, a o kojima je ispitan u postupku koji je prethodio ovom sporu.

Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 55. stavak 3. ZUS-a, ovaj Sud utvrdio je da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Člankom 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj: 70/15., 127/17., dalje u tekstu: Zakon), propisano je da će se azil priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

Člankom 21. stavkom 1. Zakona propisano je da će se supsidijarna zaštita priznat tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. ovoga Zakona ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje. Stavkom 2. istog članka propisano je da ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

Nadalje, člankom 22. Zakona, propisano je da se razlozi proganjanja iz članka 20. ovoga Zakona procjenjuju s obzirom na sadržaj sljedećih pojmova: 1. Rasa posebno uključuje boju kože, podrijetlo te pripadnost određenoj etničkoj skupini, 2. Vjera posebno uključuje teistička, neteistička i ateistička uvjerenja, sudjelovanje ili nesudjelovanje u privatnim ili javnim formalnim vjerskim obredima, samostalno ili u zajednici s drugima, druge vjerske obrede ili izražavanje vjere, ili oblike osobnog ili zajedničkog ponašanja koji se temelje na vjerskom uvjerenju ili iz njega proizlaze, 3. Nacionalnost posebno uključuje pripadnost skupini koja je određena po svom kulturnom, etničkom ili jezičnom identitetu, zajedničkom zemljopisnom ili političkom podrijetlu ili odnosom sa stanovništvom neke druge zemlje, a može obuhvatiti i državljanstvo, 4. Političko mišljenje posebno uključuje mišljenje, stajalište ili uvjerenje o stvarima povezanim s mogućim progoniteljima iz članka 25. ovoga Zakona te njihove politike ili metode, bez obzira je li tražitelj postupao po tom mišljenju, stajalištu ili uvjerenju i 5. Određena društvena skupina posebno uključuje članove koji imaju zajedničke urođene osobine ili zajedničko podrijetlo koje se ne može izmijeniti, odnosno karakteristike ili uvjerenja, u toj mjeri značajna za njihov identitet ili svijest da se te osobe ne smije prisiliti da ih se odreknu, a ta skupina ima poseban identitet u zemlji podrijetla jer ju društvo koje ju okružuje smatra različitom. Ovisno o okolnostima u zemlji podrijetla, određena društvena skupina može označavati i skupinu koja se temelji na zajedničkim karakteristikama spolnog opredjeljenja. Spolnim opredjeljenjem ne mogu se smatrati djela koja se smatraju kaznenim djelima sukladno zakonodavstvu Republike Hrvatske. Značajke vezane za spol, uključujući rodni identitet, moraju se uzeti u obzir za potrebe određivanja pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili utvrđivanja osobina takve skupine.

Člankom 38. stavkom 1. točkom 3. Zakona propisano je da Ministarstvo donosi odluku o osnovanosti zahtjeva kojom odbija zahtjev ako tražitelj ne ispunjava uvjete iz članaka 20. i 21. ovoga Zakona.

Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je osporeno rješenje tuženika doneseno u postupku po zahtjevu tužitelja podnesenom dana 6. veljače 2018. godine nakon iskazane namjere za podnošenje zahtjeva za međunarodnom zaštitom u Republici Hrvatskoj. U predmetnom upravnom postupku sastavljeni su zapisnici Službe za strance i azil, Prihvatilište za tražitelje azila, Klasa: UP/I-217-03/18-06/93, Urbroj: 511-01-204-18-3 od 12. veljače 2018. i Klasa: UP/I-217-03/18-06/93, Urbroj: 511-01-204-18-14 od 19. veljače 2019. godine. Uvidom u osporeno rješenje razvidno je da se u istome u bitnom navodi sadržaj izjava tužitelja, te razlozi na kojima je temeljio zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, uzeta su u obzir izvješća o zemlji podrijetla, analizira se sadržaj podnesenog zahtjeva i navodi tužitelja u odnosu na prikupljene informacije te se iznose razlozi za odluku. Pozivom na odredbe članka 20. Zakona, tuženik je utvrdio da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za priznavanje azila jer tužitelj nema osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja slijedom čega nisu ispunjeni uvjeti iz članka 20. Zakona.

Iz podataka spisa razvidno je da je tužitelj na zapisnik od 12. veljače 2018., između ostalog, izjavio da je P. napustio u studenom 2016., a u Republiku Hrvatsku je ušao 22. listopada 2017., a kao razlog napuštanja zemlje podrijetla naveo je da se više nije osjećao povezan sa tom zemljom kao P., te da nikada nije imao zakonske probleme. Međutim, naveo je i kako je zadnjih šest mjeseci osjetio da mu je život u opasnosti, te u Republici Hrvatskoj želi zaštitu jer se boji za svoj život, a zbog informacija vezanih za pravno stanje u P.. Izjavio je i kako je „vladin“ odvjetnik uložio tužbu umjesto njega, ali prethodno nije posjetio tužitelja, pa je žalbu napisao bez razgovora s tužiteljem. Pojasnio je i da ga prema Interpolu u P. traže od kolovoza 2016. zbog financijske pronevjere u banci u B.. Izjavio je i da je iz novina saznao za taj slučaj i da ga traže od kolovoza 2016., ali da ga nitko nikada nije kontaktirao zbog toga. U izjavi je naveo i da ima dokaze da je cijeli taj slučaj u P. korumpiran, a za njega da traže 10 godina zatvora u P.. Na pitanje službene osobe što smatra da bi mu se dogodilo u slučaju povratka u zemlju podrijetla, iznio je mišljenje da bi „nestao“ i da će ga sudac procesuirati, a bio bi kolateralna žrtva koja bi zadovoljila javnost. Saslušan na zapisnik 19. veljače 2019., tužitelj je u bitnom naveo da je za Interpolovu tjeralicu saznao tek 22. listopada 2017. u D. kada je uhićen. Pojasnio je da je optužen za financijsku prevaru protiv C. banke, koja optužuje tvrtku F. P., odnosno vlasnike iste, ali da je tužitelj (državni tužitelj u P.) kasnije u optužnici 2015. naveo i njegovo ime, a smatra da su ga uključili u optužnicu jer je imao dosta kontakata i poznavao je klijente. Smatra i da najveći interes od toga imaju vlasnici F. P., jer je bio jako angažiran u svim poslovima i svuda se spominje njegovo ime, više nego ime vlasnika. U izjavio je iznio i mišljenje da je tužitelj (državni tužitelj u P.) podignuo optužnicu protiv njega zbog političke motivacije, tvrdeći da su vlasnici F. P. dobri prijatelji s bivšim predsjednikom M.. Mišljenja je i da tužitelj (državni tužitelj u P.) treba optužiti i druge osobe osim vlasnika F. P., a ne samo one koje su bliske s bivšim predsjednikom, a da se prikaže kako se ne radi o političkom progonu.

Vezano za navedeno, tuženik je utvrdio da tužitelj za tvrdnje o političkom progonu ne posjeduje nikakav dokaz, niti uvjerljivo obrazloženje, već da se radi o osobnom mišljenju tužitelja o istrazi koja se vodi protiv njega u zemlji podrijetla.

Pri tome, imajući u vidu navode tužitelja iznesene na zapisnike, po ocjeni ovog suda, proizlazi da tužitelj zapravo tvrdi da se u biti radi o možebitnom političkom proganjanju vlasnika tvrtke F. P., koji su dobri prijatelji s bivšim predsjednikom Ma., a ne i o političkom proganjanju tužitelja, međutim, da je tužitelj, kako navodi kolateralna žrtva, a kako se u javnosti ne bi spekuliralo o političkom progonu vlasnika F. P..

U obrazloženju osporenog rješenja u odnosu na navode tužitelja da se protiv njega u zemlji podrijetla – P., vodi politički motivirani proces, a zbog čega je za njim raspisana i Interpolova tjeralica, ocijenjeno je da tužitelj ne raspolaže vjerodostojnim dokazom koji bi upućivao na činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o osnovanom strahu od proganjanja temeljem političkog mišljenja, a iskazu tužitelja nije poklonjena blagodat sumnje, koju ocjenu kao pravilnu u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

Pri tome Sud primjećuje da je tužitelj na zapisnik od 12. veljače 2018. izjavio da je P. napustio u studenom 2016., a iz novina da je saznao za slučaj financijske prevare i da ga traže od kolovoza 2016., ali da ga nitko nikada nije kontaktirao zbog toga, a za Interpolovu tjeralicu saznao je tek 22. listopada 2017. u D. kada je uhićen, te Sud zaključuje da je tužitelj, ukoliko je smatrao kako se radi o politički motiviranom procesu protiv njega, svakako ranije mogao iskazati namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnom zaštitom u Republici Hrvatskoj, a ne tek 6. veljače 2018. Stoga tužitelj u smislu članka 29. stavak 5. Zakona, po ocjeni ovog suda, nije zatražio međunarodnu zaštitu što je moguće prije, niti je opravdao razlog zašto nije tako postupio, a nisu ispunjeni niti ostali uvjeti iz članka 29. stavak 1. točke 1- do 4. Zakona, a temeljem kojih bi se iskazu tužitelja poklonila blagodat sumnje.

Vezano za zahtjev za međunarodnu zaštitu tužitelja u dijelu u kojem isti temelji na razlogu zbog straha od proganjanja po osnovu nacionalnosti, odnosno iz razloga što je P., te s tim u svezi s rasom i bojom kože, iz izjave tužitelja dane na zapisnik 12. veljače 2018. proizlazi da je tužitelj saslušan i na te okolnosti, te tvrdi da je diskriminiran po rasnoj osnovi, a na poseban upit službene osobe tuženika je li imao problema zbog nacionalne pripadnosti tužitelj je izjavio da P. dobivaju lošije plaćene poslove i da visoko rangirane poslove imaju stranci, te da je to jedan od razloga zašto je napustio P., dakle razvidno je da tužitelj razloge proganjanja temelji na diskriminaciji vezanoj za radno - pravni status, a koji su povezani s ekonomskim uvjetima života.

Međutim, tužitelj je na daljnje pitanje razloga napuštanja zemlje podrijetla izrijekom naveo da se nije osjećao povezan sa tom zemljom i da je imao posao koji mu je stvarao prihod dovoljan da putuje u druge zemlje, a o pitanje o zaposlenju naveo je da je zadnjih godina radio kao broker, odnosno analitičar za valute, iz čega slijedi zaključak da tužitelj u zemlji podrijetla s navedene osnove nije bio diskriminiran, slijedom čega i po ocjeni ovog suda ne postoji osnovan strah od proganjanja po navedeoj osnovi.

S obzirom na postojeće podatke spisa, ovaj Sud prihvaća pravilnim zaključak tuženika da s obzirom na glavni razlog odlaska tužitelja iz zemlje podrijetla, koji je primarno osobne prirode, tužitelj nije istaknuo relevantne razloge propisane člankom 22. Zakona za priznavanje azila u smislu članka 20. Zakona. Prema navodima u zahtjevu te izjavama u upravnom postupku, tužitelj u zemlji podrijetla nije bio izložen proganjanju zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja, kao ni mučenju ili nečovječnom postupanju, već je zemlju napustio jer se nije osjećao povezan sa tom zemljom kao P..

Ocjenjujući postojanje razloga za supsidijarnu zaštitu, u smislu članka 21. Zakona, tuženik je po ocjeni ovog suda osnovano procijenio da navodi o korumpiranosti pravosudnih tijela, policije i ostalih tijela državne vlasti u P. mogu upućivati na slabost istih u zaštiti svojih građana od potencijalnih nevladinih elemenata, ali da nisu dokaz o sustavnom ne pružanja zaštite od strane vlasti građanima.

Stoga ovaj Sud ocjenjuje da u konkretnom slučaju ne postoje bitni elementi odnosno da nisu ispunjeni kumulativno propisani uvjeti za priznavanje azila niti supsidijarne zaštite (razlozi proganjanja, djela proganjanja, počinitelji proganjanja, uzročno-posljedična veza između razloga i djela proganjanja, nepostojanja zaštite od proganjanja, te stvarni rizik trpljenja ozbiljne nepravde pri povratku u zemlju podrijetla), imajući u vidu i navode tužitelja o razlozima napuštanja zemlje podrijetla.

U konkretnom slučaju, uvažavajući i pravomoćno rješenje Županijskog suda u D., poslovni broj Kir-… od 16. srpnja 2018., kojim je odbijeno izručenje tužitelja, uz obrazloženje da niti iz jedne isprave ne proizlazi činjenični opis eventualno počinjenog kaznenog djela, osim što je naznačeno da se vodi kazneni postupak zbog kaznenog djela teške prevare iz članka 220. i članka 21. kaznenog zakona Republike P., niti su priloženi dokazi o istom, isto svakako ukazuje na manjkavost provođenja tog postupka, međutim, citirano rješenje ne ukazuje da tužitelju u zemlji podrijetla prijeti ozbiljna nepravda u smislu članka 21. stavka 2. Zakona. U tom smislu Sud prihvaća navode tuženika iz obrazloženja osporenog rješenja da s obzirom na osobne okolnosti tužitelja, kao i navode tužitelja sadržane u izjavi od 12. veljače 2018. kako je njegov brat krajem 2017. inauguriran za diplomata u K., isto svakako ukazuje da tužitelj u zemlji podrijetla može ostvariti odgovarajuću pravnu zaštitu. Obrazlažući odluku pod točkom II. izreke, a koja se odnosi na obvezu povratka tužitelja tuženik se poziva na članak 37. i 53. stavak 1. Zakona, navodi da se prilikom određivanja roka vodilo računa o tome da određeni rok za napuštanje Europskog gospodarskog prostora bude primjeren kao i činjenici da u postupku odobrenja međunarodne zaštite nisu utvrđene okolnosti iz članka 101. Zakona o strancima (Narodne novine, broj: 130/11., 74/13. i 69/17.) pri tome dajući sukladno članku 37. stavku 1. Zakona prednost dragovoljnom odlasku.

Prema ocjeni ovog suda pravilno je tuženik u konkretnom predmetu, vodeći računa o svim okolnostima slučaja, donio odluku kojom odbija zahtjev tužitelja uz obrazloženje, koje prihvaća i ovaj Sud.

Dakle, tuženik je naveo razloge zbog kojih odbija zahtjev, kao i pravne propise koji s obzirom na iznesene razloge upućuju na rješenje koje je dano, pri čemu se očitovao na sve u postupku iznesene razloge i okolnosti na kojima je tužitelj temeljio zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te iste doveo u vezu sa činjenicama utvrđenima iz izvješća međunarodnih organizacija vezanih za opće i sigurnosno stanje u zemlji podrijetla tužitelja, a obzirom na iznesene razloga. Rješenje je doneseno u zakonito provedenom postupku u kojemu je tužitelju omogućeno sudjelovanje, odnosno u kojemu je saslušan sukladno odredbi članka 35. Zakona, a tuženik je postupio u cijelosti u skladu sa odredbom članka 28. stavka 2. Zakona, te odluku donio nakon prikupljanja i razmatranja svih okolnosti konkretnog predmeta.

Slijedom svega navedenog, po ocjeni ovog suda, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, već je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, pri čemu nisu povrijeđene odredbe postupka.

Stoga je valjalo, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u izreci presude.

Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

U Splitu, 6. studenoga 2019.

S U T K I N J A

Mirela Valjan-Harambašić, v. r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba izjavljena protiv presude ne odgađa izvršenje rješenja (članak 51. stavak 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti).

Za točnost otpravka-ovlašteni službenik

Vesna Šimić