Legislator Case Law & Legislation
I Kž-1000/2002-5 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeals in rape case, upholding conviction and lenient sentence due to mitigating circumstances.

Case Number I Kž-1000/2002-5
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the appeals filed by the accused and the prosecutor against a first-instance conviction for rape. The court found the factual findings clear and logical, rejecting the accused's claim of procedural errors or mischaracterization of the victim's testimony. Consequently, the original eight-month prison sentence was confirmed as appropriate given the specific mitigating circumstances and the passage of time since the alleged incident.

Legislator headnote

AI generated

Čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP; Čl. 382. ZKP; Čl. 387. ZKP: Appeals regarding factual errors or sentencing in criminal cases are inadmissible if the first-instance court's reasoning is clear, logical, and supported by reliable evidence, and if the sentence is proportionate to the crime and mitigating factors.

Keywords

AI generated
rape conviction criminal appeal factual error sentencing review mitigating circumstances procedural error Supreme Court

Cited Legislation

AI generated
čl. 79. st. 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske
M., zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 79. st. 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br.
čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku
Temeljem čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u daljnjem tekstu ZKP) sud je optuženika obavezao da naknadi trošak kaznenog postupka u iznosu od 6.922,70 kn i da na ime paušala plati sudu 3.000,00 kn.
čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a
Nije u pravu optuženik, kada tvrdi, da je sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a i da je činjenično stanje, na kojemu se temelji odluka o njegovoj odgovornosti, pogrešno utvrđeno.
čl. 382. ZKP
čl. 6. kaznenog zakona
čl. 50. kaznenog zakona
čl. 387. ZKP-a
Iz naprijed iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbe optuženika i državnog odvjetnika kao neosnovane i potvrditi pobijanu presudu, te presuđeno kao u izreci (čl. 387. ZKP-a).

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-1000/02-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Hajrije Novoselec i Marijana Svedrovića, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara u kaznenom predmetu protiv opt. Z. M., zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 79. st. 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. K-269/00 od 10. listopada 2002. godine, u javnoj sjednici vijeća održanoj 2. prosinca 2003. godine, u nazočnosti branitelja optuženika Z. M., odvjetnika M. U. iz Z. i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Slavka Zadnika,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe opt. Z. M. i državnog odvjetnika kao neosnovane, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

S pobijanom presudom Županijski je sud u Zagrebu proglasio krivim Z. M. zbog kaznenog djela silovanja, iz čl. 79. st. 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske (KZRH), za koje djelo ga je, primjenom propisa o ublažavanju kazne, osudio na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci.

Temeljem čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u daljnjem tekstu ZKP) sud je optuženika obavezao da naknadi trošak kaznenog postupka u iznosu od 6.922,70 kn i da na ime paušala plati sudu 3.000,00 kn.

Protiv ove presude uložile su žalbe obje stranke.

Optuženik, putem svoga branitelja M. U., odvjetnika iz Z., pobija presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te predlaže, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a državni odvjetnik pobija presudu zbog odluke o kazni i predlaže da se ona preinači na način da se optuženiku izreče primjereno stroža kazna.

Odgovori na žalbe stranaka nisu podneseni.

Postupajući po zahtjevu optuženika iznesenom u žalbi o sjednici vijeća obaviješten je i njegov branitelj, koji je u zakazano vrijeme i pristupio na sjednicu, te izjavio da u cijelosti ostaje kod žalbe i predložio da se žalba optuženika prihvati. Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika mr. Slavko Zadnik predložio je da se prihvati žalba državnog odvjetnika, a odbije žalba optuženika kao neosnovana.

Žalbe stranaka nisu osnovane.

Nije u pravu optuženik, kada tvrdi, da je sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a i da je činjenično stanje, na kojemu se temelji odluka o njegovoj odgovornosti, pogrešno utvrđeno.

Žalbenu tvrdnju da su razlozi o odlučnim činjenicama u pobijanoj presudi nejasni i nelogični žalitelj nije obrazložio. Ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja naveo potpuno jasne i logične razloge o svim odlučnim činjenicama, kako onima koji se odnose na odluku o odgovornosti optuženika, tako i onima koji se odnose na odabir vrste i visine kazne.

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP-a utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio ni druge postupovne povrede na koje je sud drugog stupnja dužan paziti po službenoj dužnosti.

Prigovarajući utvrđenom činjeničnom stanju žalitelj prigovara ocjeni dokaza suda prvog stupnja koji je prihvatio iskaz oštećenice S. K. kao uvjerljiv i logičan, iako je njen opis događaja, po ocjeni obrane, nerealan, neživotan i nelogičan. Pri tome se posebno ističe da nije potvrđen niti jednim materijalnim dokazom, koje je normalno za očekivati, ako je prema njoj primijenjena sila na način, kako to ona opisuje. Nema nikakvih tragova nasilja na njezinom tijelu, a ni na odjeći, pa kada se vodi računa da ona uopće nije nazvala policiju, odmah nakon događaja, a ni naredno jutro, već je tijekom poslijepodneva policiju pozvao njezin poslodavac E. Š., onda je jedini logičan zaključak da njezine tvrdnje nisu osnovane.

Ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja temeljito i s potrebnom dozom kritičnosti ocjenjivao s jedne strane obranu optuženika, a s druge strane iskaz oštećenice, i to same po sebi i u usporedbi s ostalim dokazima, te osnovano zaključio da je iskaz oštećenice uvjerljiv i pored toga što na njezinom tijelu i odjeći nije pronađeno tragova nasilja, o čemu je u presudi naveo jasne i logične razloge, koje u cijelosti prihvaća ovaj sud.

Prije svega činjenica je da je oštećenica S. K. od početka kaznenog postupka, u istrazi, a i sada na glavnoj raspravi na isti način opisivala događaj. Iako je od izvršenja djela pa do njenog saslušanja na glavnoj raspravi prošlo skoro devet godina, kroz koje vrijeme se ona udala i dalje je zainteresirana da optuženik odgovara za kazneno djelo koje je počinio. Žalba bezuspješno pokušava uvjeriti ovaj sud da je oštećenica iz materijalističkih razloga motivirana da optuženik bude proglašen krivim. Ona nije tijekom ovih proteklih devet godina tražila od žalitelja novac na ime naknade štete, a niti je u ovom postupku postavila imovinsko-pravni zahtjev.

Točno je da oštećenica nije neposredno nakon događaja, ili ujutro narednog dana, obavijestila policiju o događaju, ali to ne znači da se on nije zbio.

Kada se analizira iskaz svjedokinje A. K., u čiju objektivnost nema razloga posumnjati, vidi se da je samo stjecajem okolnosti oštećenica ispričala najprije njoj, a zatim i svom poslodavcu Š. što se noć prije toga desilo. Tek kada je u ugostiteljski objekt ušao optuženik oštećenica je ustala od stola i došla do šanka, te svjedokinji K. ispričala što joj se desilo. Upravo način na koji je to učinila, koji vrlo slikovito opisuje svjedokinja, ukazuje na siguran zaključak da ništa nije izmislila.

Konačno i iz iskaza svjedoka A. B., koji tijekom postupka pokušava potvrditi dijelove obrane optuženika, proizlazi da je oštećenica bila uzbuđena, kada je razgovarala sa svjedokinjom K. i svjedokom Š. i da je pritom plakala.

Kada se, uz sve ovo, vodi računa i o nespornoj činjenici da je optuženik napustio ugostiteljski objekt nakon što mu je svjedok Š. rekao da je pozvao policiju, koja je odmah po odlasku optuženika došla, po iskazu svjedoka B. nakon nekih pet minuta, što apsolutno dezavuira tvrdnju optuženika da ga je svjedok Š. ucjenjivao i tražio novac, kao što pravilno zaključuje sud prvog stupnja, onda stvarno nema nikakvog razloga za sumnju u tvrdnju oštećenice da ju je optuženik prisilio na spolni odnos uporabom sile, upravo na način kao što je to ona opisala tijekom postupka i kao što utvrđuje sud prvog stupnja.

Stoga ovo vijeće smatra da je činjenično stanje, na kojemu se temelji odluka o odgovornosti optuženika, pravilno utvrđeno.

Kako žalba optuženika uložena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja prema odredbi čl. 382. ZKP sadrži i žalbu zbog odluke suda o kaznenoj sankciji ovo je vijeće u tom djelu ispitalo pobijanu presudu uzimajući da postoji i žalba optuženika i žalba državnog odvjetnika, te ocijenilo da nijedna žalba nije osnovana.

Kod nesporne činjenice da je od događaja prošlo gotovo devet godina, da optuženik ni prije događaja, a ni nakon toga nije dolazio u sukob sa zakonom, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da je kazneno djelo za koje je proglašen krivim ovom presudom izuzetak u njegovom ponašanju, te da je posljedica nedovoljne promišljenosti. S obzirom da je optuženik nakon toga besporočno živio, te osnovao porodicu, da je otac troje maloljetne djece, osnovano je sud zaključio da će se i blažom kaznom od zakonom zapriječene postići opća svrha kažnjavanja.

Primjenom propisa o ublažavanju kazne sud je optuženiku izrekao kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, dakle nešto manju od zakonskog minimuma zapriječenog za ovo kazneno djelo, pa ovaj sud smatra da ta kazna nije preblaga i da će se njome u cijelosti postići opća svrha kažnjavanja određena u čl. 6. i 50. kaznenog zakona.

Izrečena kazna nije ni prestroga, već je u cijelosti primjerena stupnju optuženikove krivnje, težini kaznenog djela koje je počinio, te da su kroz nju došle do dovoljnog izražaja sve olakotne okolnosti koje su utvrđene tijekom kaznenog postupka.

Iz naprijed iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbe optuženika i državnog odvjetnika kao neosnovane i potvrditi pobijanu presudu, te presuđeno kao u izreci (čl. 387. ZKP-a).

U Zagrebu, 2. prosinca 2003. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci, v.r.

Milan Gudelj, v.r.