Revt-325/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 325/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. d.o.o., V., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu P. i Š. u V., protiv tuženika K. d.d., V., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici S. M., odvjetnici u V., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv dopunske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3492/14-3 od 27. siječnja 2016., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Varaždinu broj P-15/05-64 od 21. svibnja 2008., u sjednici održanoj 27. veljače 2018.,

r i j e š i o j e:

Revizija se odbacuje kao nedopuštena.

Tuženiku se ne priznaje trošak sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Dopunskom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 3492/14-3 od 27. siječnja 2016. djelomično je preinačena presuda Trgovačkog suda u Varaždinu broj P-15/05-64 od 21. svibnja 2008. u dijelu toč. I.3. izreke te presude, a kojom je:

- održano na snazi rješenje o ovrsi Trgovačkog suda u Varaždinu broj OVRV-1921/04 od 18. studenoga 2004. u dijelu kojim je naloženo tuženiku K. d.d., V., kao III-tuženiku isplatiti tužitelju I. d.o.o. iznos 213.141,72 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 27. rujna 2001. do isplate, te iznos 9.640,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 18. studenoga 2004. do isplate na ime troškova ovršnog postupka i

- naloženo tuženiku K. d.d., V., isplatiti tužitelju I. d.o.o. iznos 239.991,23 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 8. svibnja 2002. do isplate,

te je suđeno:

- ukidanjem platnog naloga iz rješenja o ovrsi Trgovačkog suda u Varaždinu broj OVRV-1921/04 od 18. studenoga 2004. te je naloženo tuženiku K. d.d. isplatiti tužitelju I. d.o.o. iznos 25.551,15 USD u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate s pripadajućim zateznim kamatama na USD počev od 27. rujna 2001. do isplate,

- odbijanjem žalbe tuženika K. d.d. i potvrđivanjem prvostupanjske presude u dijelu kojim je naloženo tuženiku K. d.d. isplatiti tužitelju I. d.o.o. iznos 39.862,21 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 8. svibnja 2002. do isplate, te u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika K. d.d. kao protutužitelja protiv tužitelja I. d.o.o. kao protutuženika za isplatu iznosa 201.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama,

- preinačenjem prvostupanjske presude u dijelu kojim je naloženo tuženiku K. d.d. isplatiti tužitelju I. d.o.o. iznos 200.129,02 kn sa zateznim kamatama, nalaganjem tuženiku K. d.d. isplatiti tužitelju I. d.o.o. iznos 26.273,69 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate s pripadajućim zateznim kamatama na EUR od 8. svibnja 2002. do isplate,

- preinačenjem prvostupanjske presude u dijelu kojim je I-III-tuženicima naloženo solidarno isplatiti tužitelju iznos 487.005,16 kn na ime parničnih troškova, nalaganjem tuženiku K. d.d. s tog osnova isplatiti tužitelju I. d.o.o. iznos 212.382,39 kn, a za daljnjih 21.153,80 kn s tog osnova zahtjev tužitelja je odbijen.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku, a iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava, te reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći kao sporna pravna pitanja:

"1. Da li je, u slučaju kada je temeljem sklopljenog ugovora s valutnom klauzulom dužniku izdan račun u kunama (jer jedino na taj način račun može i smije biti izdan u RH), te je dužnik takav račun prihvatio i temeljem istog uredno odbio pretporez, izdavanjem takvog računa promijenjen sadržaj obveze u smislu odredbe čl. 307. st. 1. Zakona o obveznim odnosima?

2. Da li ima mjesta primjeni odredbe čl. 395. ZOO-a uvijek i beziznimno, čak i kad primjena iste nesporno i nikako ne predstavlja zaštitu vjerovnika od pada (gubitka) vrijednosti novca, već je ugovaranjem iste, a zbog protek vremena i neisplate nesporne obveze od strane tuženika, polučen upravo suprotan efekt – naime, nesporno je da je povrijeđeno načelo jednake vrijednosti uzajamnih davanja iz čl. 15. st. 1. ZOO-a, a samo takvo vršenje prava iz obveznog odnosa protivno je cilju zbog kojeg je ono zakonom ustanovljeno ili priznato, na način kako to propisuje odredba čl. 13. ZOO-a?"

smatrajući da je rješenje istih važno za odluku u ovoj pravnoj stvari, a koje da je važno i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer da je o istima Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-6921/05 od 11. prosinca 2008. izrazio pravno shvaćanje suprotno onom u pobijanoj presudi.

Predloženo je preinačenje pobijane presude potvrđivanjem prvostupanjske presude, odnosno njezino ukidanje i vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik je odgovorio na reviziju tužitelja predloživši njezino odbacivanje odnosno odbijanje.

Revizija nije dopuštena.

Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je novčani zahtjev tužitelja Infodesign d.o.o. upravljen prema tuženiku K. d.d., a koji se odnosi na iznos 213.141,72 kn iz ukinutog platnog naloga sadržanog u rješenju o ovrsi Trgovačkog suda u Varaždinu broj OVRV- 1921/04 od 18. studenoga 2004., te zahtjev za isplatu iznosa 200.129,02 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama.

Prema odredbi čl. 35. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) kad je za utvrđivanje prava na izjavljivanje revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva.

Prema odredbi st. 2. tog članka, kamate, parnični troškovi .... ne uzimaju se u obzir ako ne čine glavni zahtjev.

Prema odredbi čl. 37. st. 1. ZPP-a ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti tih zahtjeva.

Polazeći od citiranih odredbi, novčani zahtjevi tužitelja iz drugostupanjske presude koju tužitelj u reviziji napada, ukupno iznosi 413.270,74 kn, te taj iznos ujedno označava vrijednost predmeta pobijane drugostupanjske presude koju tužitelj revizijom osporava. Pritom treba reći da u smislu prethodno citirane odredbe iz čl. 35. st. 2. ZPP-a zatražena zatezna kamata na te iznose ne čini glavni zahtjev, zbog čega se ista ne uzima u obzir kod utvrđivanja vrijednosti predmeta spora.

Prema odredbi čl. 497.a ZPP-a revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. tog Zakona u postupku pred trgovačkim sudovima nije dopuštena ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne drugostupanjske presude ne prelazi 500.000,00 kn.

Kako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude ne prelazi 500.000,00 kn, proizlazi da protiv pobijane presude nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a, zbog čega je istu trebalo odbaciti sve na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U reviziji podnesenoj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP-a tužitelj je određeno naznačio pravna pitanja, rješenje kojih je moguće važno za odluku u toj pravnoj stvari.

Kao razlog njihove važnosti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, revident se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6921/05 od 11. prosinca 2008., smatrajući da je u njoj o pitanjima naznačenim u reviziji izraženo pravno shvaćanje suprotno onom iz pobijane presude, u čemu vidi potrebu intervencije Vrhovnog suda Republike Hrvatske putem instituta tzv. izvanredne revizije, a radi ujednačavanja prakse na razini Republike Hrvatske.

Iz sadržaja obrazloženja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6921/05 od 11. prosinca 2008. proizlazi međutim da se u toj presudi Visoki trgovački sud Republike Hrvatske uopće nije bavio pitanjem koje tužitelj problematizira u izjavljenoj reviziji, a tiču se promjene sadržaja ugovorne obveze te primjene odredbe o valutnoj klauzuli, već se u toj presudi Visoki trgovački sud Republike Hrvatske bavio pitanjem je li se u tom konkretnom predmetu radilo o potraživanju na temelju naplatnog ugovora o cesiji ili o nenaplatnom ugovoru o cesiji, te u konačnici ocijenio da se radilo o potraživanju s osnova naplatnog ugovora o cesiji.

Očito je dakle da pravno shvaćanje iz te presude se ne može dovoditi u svezu s predmetom ovog spora i u njemu izraženom pravnom shvaćanju, što znači da u konkretnom slučaju ovako postavljena pitanja se ne mogu smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, zbog čega je reviziju tužitelja izjavljenu na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a trebalo odbaciti kao nedopuštenu, sve na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a.

Tuženiku nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke o reviziji tužitelja.

Zagreb, 27. veljače 2018.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.