Revr-925/2017-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 925/17-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. J. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. V. T., odvjetniku u Z., protiv tuženika Hrvatske radiotelevizije, Z., OIB: ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1326/14-2 od 21. srpnja 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-13161/13-20 od 24. travnja 2014., u sjednici održanoj 2. svibnja 2018.,

r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja, ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1326/14-2 od 21. srpnja 2017. te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II. Odluka o troškovima revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-13161/13-20 od 24. travnja 2014. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos 62.389,27 kn sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose dospjele u razdoblju od 15. svibnja 2009. do zaključno sa 15. siječnja 2011. (točka I izreke), odbijen je kao neosnovan zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa 29.349,89 kn sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose dospjele u razdoblju od 15. srpnja 2008. do 15. travnja 2009. (točka II izreke), te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 7.893,75 kn (točka III izreke).

Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1326/14-2 od 21. srpnja 2017. preinačena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkama I i III izreke odbijanjem kao neosnovanog zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa iznos 62.389,27 kn sa zateznim kamatama i zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu 7.893,75 kn (točka I. izreke), te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 5.010,00 kn (točka II. izreke).

Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), predlažući da revizijski sud pobijanu presudu preinači. Traži trošak sastava revizije.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija je dopuštena i osnovana.

Odredbom čl. 382. st. 2. ZPP-a propisano je da u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju iz čl. 381. st. 1. istoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati tu praksu.

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP-a).

Predmet spora zahtjev je tužitelja za isplatu razlike plaće, i to između plaće koja mu je za utuženo razdoblje isplaćena za radno mjesto novinara-suradnika (za koji je tužitelj imao s tuženikom sklopljen ugovor o radu), i plaće radnog mjesta urednika u redakciji ili programu za koje poslove tvrdi da ih je u utuženom razdoblju obavljao.

Prvostupanjski je sud, polazeći od utvrđenja da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao poslove koji su sukladno sistematizaciji radnih mjesta kod tuženika, u opisu radnog mjesta urednika u programu ili redakciji, i za obavljanje kojih poslova je propisana viši koeficijent za obračun plaće od onoga koji mu se isplaćivao za radno mjesto novinara- suradnika, primjenom odredbe čl. 5. st. 1. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 149/09 – dalje: ZR/09) zahtjev tužitelja za utuženo razdoblje od travnja 2009. do prosinca 2010. ocijenio osnovanim.

Drugostupanjski je sud međutim, polazeći od činjenice da stranke u utuženom razdoblju nisu mijenjale ugovor o radu sklopljen 10. listopada 2003. (za radno mjesto i plaću novinara-suradnika) ocijenio da tužitelj nema pravo na isplatu razlike plaće za poslove radnog mjesta za koje nije imao sklopljen ugovor o radu, pa je zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan. Osporavajući pravilnost drugostupanjske presude, tužitelj je u reviziji postavio pravno pitanje pripada li radniku plaća za faktično obavljeni rad, pa i za onaj koji se ne odnosi na poslove za koje je sklopljen ugovor o radu.

Iznoseći razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, revident navodi da je u odnosu na postavljeno pravno pitanje revizijski sud već zauzeo stav u odluci poslovni broj Revr-704/14 od 2. prosinca 2014., a u kojoj je o navedenom pitanju zauzeto drugačije pravno shvaćanje od onog na kojem je utemeljena pobijana presuda.

Ispitujući dopuštenost revizije u skladu s odredbom čl. 382. st. 2. ZPP-a ovaj sud je ocijenio da je pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, budući da je pobijana odluka posljedica stava drugostupanjskog suda u odnosu na to pravno pitanje o kojem postoji suprotna praksa revizijskog suda, i da je stoga revizija dopuštena, te je ovaj sud pobijanu odluku ispitao u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog postavljenog pravnog pitanja sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a.

Ovdje valja navesti da je odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – dalje: ZR/95), kao i odredbom čl. 5. st. 1. ZR/09, propisano da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao. Odredbu čl. 3. st. 1. ZR/95, kao i odredbu čl. 5. st. 1. ZR/09, valja tumačiti na način da je poslodavac radniku dužan isplatiti plaću za konkretno obavljeni faktički rad, pa i onaj koji se ne odnosi na poslove za koje je sklopljen ugovor o radu, budući da je plaća ekvivalent davanja za faktični rad te njezina isplata ovisi o obavljenom faktičnom radu.

Stoga, u situaciji kada tužitelj i tuženik nisu sklopili ugovor o radu za poslove urednika u programu ili redakciji, a kada bi tužitelj po nalogu i uz suglasnost tuženika faktički obavljao te poslove ili dio tih poslova, tada bi imao pravo na plaću u visini predviđenoj za poslove urednika u programu ili redakciji, odnosno na razmjeran dio te plaće (takvo pravno shvaćanje izraženo je i u presudi ovoga suda poslovni broj Revr-704/14 od 2. prosinca 2014.).

Zbog toga što je drugostupanjski sud ispustio iz vida odredbu čl. 3. st. 1. ZR/95, odnosno odredbu čl. 5. st. 1. ZR/09, to je zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio utvrditi, odnosno dati razloge o odlučnoj činjenici, i to je li i u kom opsegu tužitelj po nalogu ili uz suglasnost tuženika obavljao poslove urednika u redakciji ili programu. Stoga je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a pobijanu presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovnu odluku o žalbi tužitelja protiv prvostupanjske presude, kako bi dao jasne i potpune razloge o odlučnim činjenicama.

Odluka o troškovima revizijskog postupka donesena je na temelju čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 2. svibnja 2018.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.