Rev-1461/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1461/1996-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. N. iz Č., koga zastupa punomoćnik A. F., odvjetnik iz O., protiv tuženika Općine Čepin kao pravnog slijednika Mjesne zajednice "I. Batrnek - Mali" iz Čepina, koga zastupa Državno pravobraniteljstvo Županije Osječko-baranjske, radi prestanka radnog odnosa, rješavajući reviziju izjavljenu po tuženiku protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 14. ožujka 1996. godine, br. Gž-241/96, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 4. prosinca 1995. godine, br. Pr-198/95, u sjednici održanoj dana 8. lipnja 1999. godine,

presudio i riješio je:

Revizija tuženika prihvaća se djelomično, obje nižestupanjske odluke - presuda Županijskog suda u Osijeku od 14. ožujka 1996. godine, br. Gž-241/96 i presuda Općinskog suda u Osijeku od 4. prosinca 1995. godine, br. Pr-198/95 ukidaju u dijelu u kojem je tuženik obvezan tužitelja vratiti na rad i rasporediti ga na radno mjesto komunalnog radnika - grobara te mu naknaditi štetu po osnovu naknade plače i regresa za razdoblje počev od 1. ožujka 1994. godine pa nadalje kao i u odluci o troškovima postupka te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U preostalom dijelu revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom poništeno je kao nezakonito rješenje bivše Mjesne zajednice "I. Batrnek - Mali" od 26.10.1992. godine iz Čepina - čiji je pravni slijednik tužena Općina Čepin o prestanku radnog odnosa tužitelja te naloženo tuženiku da tužitelja vrati na rad i rasporedi ga na radno mjesto komunalnog radnika grobara, a ujedno je tuženik obvezan isplatiti tužitelju naknadu plaće za razdoblje od 1. listopada 1992. do 8. listopada 1994. godine kao i nakon toga sve do povratka tužitelja na rad te mu isplatiti naknadu regresa za godišnji odmor za isto razdoblje i božićnicu za 1992. godinu. Ujedno je tuženik obvezan isplatiti tužitelju na ime naknade parničnog troška iznos od 7.457,50 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači u pravcu odbijanja tužbenog zahtjeva u cijelosti, dok podredno predlaže za slučaj ako bi revizija bila odbijena u dijelu kojim je poništeno rješenje o prestanku radnog odnosa tužitelja, da se u takvom slučaju prihvati revizija u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelja vrati na rad i tuženik obvezan na isplatu naknade plaće i regresa za razdoblje nakon 1. ožujka 1994. godine pa nadalje i u navedenom dijelu tužbeni zahtjev odbije ili obje nižestupanjske odluke ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženika protivna stranka nije odgovorila, niti se Državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je djelomično osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka. To stoga, jer po nalaženju ovog Vrhovnog suda ne postoji ona bitna povreda odredaba parničnog postupka označena u čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP) na koju povredu revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), dok na neku drugu bitnu postupovnu povredu na koju bi revident trebao određeno ukazati revizija niti izričito niti sadržajno ne upućuje.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava ostvaren je samo u onom dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tuženika vrati na rad kao i u dijelu u kojem je tuženik obvezan naknaditi tužitelju neisplaćenu plaću i regres za godišnji odmor za razdoblje počev od 1. ožujka 1994. pa nadalje.

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja radi poništenja kao nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa tužitelja kod prednika tuženika ranije navedene bivše Mjesne zajednice koja je donesena 26. listopada 1992. godine o prigovoru protiv kojeg prednik tuženika nije nikada odlučio kao i zahtjev za povrat na rad tužitelja te zahtjev glede isplate naknade plaće i regresa za godišnji odmor počev od 1. listopada 1992. pa do povratka tužitelja na rad kod tuženika kao i radi isplate božićnice za 1992. godinu.

Niži sudovi prihvatili su sve navedene zahtjeve tužbe.

Razmatrajući utvrđenja nižih sudova o tome, da je tužitelju bilo odobreno korištenje godišnjeg odmora u razdoblju od 17. kolovoza do 14. rujna 1992. godine po u tom slučaju ovlaštenoj osobi tuženika - predsjedniku Izvršnog odbora spomenute Mjesne zajednice koji je u to vrijeme obavljao i poslove tajnika Mjesne zajednice kojeg je zamjenjivao - ovaj Vrhovni sud prihvaća pravnu ocjenu nižih sudova o tome, da je pobijana odluka prednika tuženika o prestanku radnog odnosa tužitelja zbog neopravdanog izostanka s posla pet radnih dana neprekidno koja je bila donesena po osnovu čl. 75. st. 2. toč. 3. ranijeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa - nezakonita upravo zbog nepostojanja pravnog osnova za prestanak radnog odnosa, drugim riječima zbog toga jer su niži sudovi pravilno zaključili da nije nastupio slučaj neopravdanog izostanka s posla budući da je tužitelj u inkriminiranom razdoblju navodno neopravdanog izostanka s posla koristio godišnji odmor u skladu sa odobrenjem ovlaštene osobe prednika tuženika.

Stoga po shvaćanju ovog Vrhovnog suda u dijelu u kojem su niži sudovi prihvatili tužbeni zahtjev i poništili odluku prednika tuženika o prestanku radnog odnosa tužitelja kao i u dijelu u kojem su obvezali tuženika da isplati tužitelju naknadu pripadajuće plaće i regres za godišnji odmor za razdoblje od 1. listopada 1992. godine do 1. ožujka 1994. godine, kao i božićnicu za 1992. godinu materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno pa kako ne postoje ni drugi istaknuti revizijski razlozi kao ni oni na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) - to je u tom dijelu valjalo reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

Revident osnovano ukazuje da je u čl. 15. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi ("Narodne novine", br. 117/93) propisano, da zaposlene u dotadašnjim mjesnim zajednicama preuzimaju općine u roku od 30 dana od stupanja na snagu tog zakona, a u smislu st. 2. istog članka regulirano je, da zaposlenima koji ne budu raspoređeni u roku od 60 dana, dakle do 1. ožujka 1994. godine, prestaje radni odnos. S obzirom na to, ostao je neraspravljen radnopravni status tužitelja nakon 1. ožujka 1994. godine kod čega tužitelj kao zaposlenik ne može nakon poništenja pobijane odluke o prestanku radnog odnosa doći u povoljniji pravni položaj glede svoga radnopravnog statusa od pravnog položaja kakav bi imao da nezakonita odluka nije donesena.

Niži sudovi kod razmatranja osnovanosti tužbenog zahtjeva koji se odnosi na povrat tužitelja na rad kao i zahtjeva za isplatu naknade plaće i regresa za godišnji odmor za razdoblje počev od 1.3.1994. godine pa nadalje očigledno nisu uzeli u obzir spomenutu odredbu čl. 15. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi te slijedom toga nisu raspravili i utvrdili da li su se u konkretnom slučaju ispunili uvjeti za preuzimanje odnosno raspoređivanje ili neraspoređivanje tužitelja u smislu citirane zakonske odredbe o čemu ovisi daljni radnopravni status tužitelja.

Stoga je u tom dijelu pozivom na odredbu čl. 395. st. 2. ZPP valjalo ukinuti obje nižestupanjske odluke i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje koji će sud nastavno raspraviti i utvrditi one činjenice o kojima po shvaćanju ovog revizijskog suda ovisi osnovanost preostalog dijela tužbenog zahtjeva o kojem će nakon toga ponovno odlučiti kao što će ponovno odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka u kojem dijelu su povodom revizije ukinute obje nižestupanjske odluke (čl. 166. st. 4. ZPP).

U Zagrebu, 8. lipnja 1999. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.