Legislator Case Law & Legislation
I Kž-394/1990-5 AI generated

Supreme Court partially allows appeal, reducing sentence from three to two years for negligent shooting in fog.

Case Number I Kž-394/1990-5
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia partially upheld the appeal against a first-instance conviction for negligent shooting. While the court rejected the prosecutor's request for a harsher penalty and dismissed the defendant's claim regarding factual errors, it found the original sentence of three years excessive. Consequently, the court reduced the imprisonment term to two years while confirming the confiscation of the hunting rifle.

Legislator headnote

AI generated

čl. 162. st. 2. KZH; čl. 387. st. 1. ZKP; When a second-instance court finds that the first-instance sentence is disproportionate to the offender's culpability and mitigating circumstances, it may reduce the penalty while upholding the conviction for the established crime.

Keywords

AI generated
negligent shooting criminal appeal sentence reduction mitigating circumstances confiscation of weapon second instance court proportionality of punishment

Cited Legislation

AI generated
čl. 162. st. 2. KZH
zbog krivičnog djela iz čl. 162. st. 2. KZH u vezi s čl.
čl. 153. st. 1. KZH
u vezi čl. 153. st. 1. KZH zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim na temelju čl.
čl. 42. toč. 2. KZ SFRJ
čl. 43. st. 1. toč. 1. KZ SFRJ
čl. 69. st. 1. KZ SFRJ
Istom presudom optuženiku je temeljem čl. 69. st. 1. KZ SFRJ izrečena mjera sigurnosti oduzimanja lovačkog karabina marke "Zastava".
čl. 370. st. 2. ZKP
Javno tužilaštvo Hrvatske predložilo je u smislu čl. 370. st. 2. ZKP da se žalba optuženika odbije kao neosnovana dok da se žalba javnog tužioca uvaži.
čl. 371. st. 1. ZKP
Na zahtjev optuženika, stavljen u žalbi, u smislu čl. 371. st. 1. ZKP o sjednici vijeća obaviješteni su uredno optuženik i njegov branitelj, a na sjednicu je pristupio branitelj optuženika odvjetnik A.
čl. 371. st. 4. ZKP
i zamjenik javnog tužioca Hrvatske Marijan Hranjski, dok optuženik nije pristupio, pa je sjednica vijeća održana u njegovoj odsutnosti, u smislu čl. 371. st. 4. ZKP.
čl. 365. toč. 4. ZKP
čl. 33 KZ SFRJ
Zbog toga a i zbog drugih olakotnih okolnosti koje je prvostepeni sud pravilno utvrdio ovaj drugostepeni sud smatra da u konkretnom slučaju kazna zatvora od dvije godine je primjerena ličnosti optuženika i da će ta kazna ostvariti svrhu kažnjavanja iz čl. 33 KZ SFRJ.
čl. 376. ZKP
Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 376. ZKP ovaj drugostepeni sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka na štetu optuženika.
čl. 379. ZKP
Budući da žalba podnesena u korist optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja sadrži u sebi i žalbu zbog mjere sigurnosti (čl. 379. ZKP) to je ovaj sud ispitao izrečenu mjeru sigurnosti (čl.
čl. 387. st. 1. ZKP
čl. 384. ZKP
i čl. 384. ZKP odlučeno je kao u izreci ove presude.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 394/1990-5

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja kao predsjednika vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Marijana Svedrovića, Radomire Felicijan Maoduš i Borisa Guttmanna kao članova vijeća i stručnog suradnika Branke Burkanović kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M. B. zbog krivičnog djela iz čl. 162. st. 2. KZH u vezi s čl. 153. st.

1. KZH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Slavonskoj Požegi od 14. veljače 1990. K 88/89, u sjednici održanoj 22. siječnja 1991., u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Republike Hrvatske Marijana Hranjskog i optuženikovog branitelja F. A., odvjetnika iz S. Požege,

p r e s u d i o j e :

Uvažava se djelomično žalba opt. M. B., preinačuje se pobijana prvostepena presuda u odluci o kazni, te se opt. M. B. za krivično djelo iz čl. 162. st. 2. u vezi čl. 153. st. 1. KZH zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim na temelju čl. 162. st. 2. KZH, a primjenom čl. 42. toč. 2. i 43. st. 1. toč. 1. KZ SFRJ osudjuje na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Odbija se kao neosnovana žalba javnog tužioca, te u ostalom dijelu žalba opt. M. B., te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrdjuje presuda suda prvog stepena.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Okružnog suda u Slav. Požegi oglašen je krivim opt. M. B. zbog krivičnog djela iz čl. 162. st. 2. u vezi čl. 153. st. 1. KZH, opisanog u izreci te presude, te je osudjen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Istom presudom optuženiku je temeljem čl. 69. st. 1. KZ SFRJ izrečena mjera sigurnosti oduzimanja lovačkog karabina marke "Zastava".

Protiv te presude žalbe su podnijeli javni tužilac i optuženik .

I Kž 394/1990-5

Javni tužilac žali se zbog odluke suda o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne stroža kazna.

Optuženik se žali zbog povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači "u smislu žalbenih navoda" i da se optuženiku izrekne blaža kazna, odnosno da se presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Javno tužilaštvo Hrvatske predložilo je u smislu čl. 370. st. 2. ZKP da se žalba optuženika odbije kao neosnovana dok da se žalba javnog tužioca uvaži.

Na zahtjev optuženika, stavljen u žalbi, u smislu čl. 371. st. 1. ZKP o sjednici vijeća obaviješteni su uredno optuženik i njegov branitelj, a na sjednicu je pristupio branitelj optuženika odvjetnik A. F. iz S.. P. i zamjenik javnog tužioca Hrvatske Marijan Hranjski, dok optuženik nije pristupio, pa je sjednica vijeća održana u njegovoj odsutnosti, u smislu čl. 371. st. 4. ZKP.

Žalba optuženika je djelomično osnovana dok je žalba javnog tužioca neosnovana.

Nije u pravu optuženik kada u žalbi tvrdi da prvostepeni sud nije pravilno ocijenio rezultate izvedenih dokaza, te da je propustio izvesti logičan zaključak o postojanju odlučne činjenice voljnog elementa oblika krivnje, i da je u vezi s tim propustio uzeti u obzir još neke utvrdjene indicije i pomoćne činjenice "druge okolnosti" o kojima se je optuženik izjašnjavao u toku cijelog postupka. Žalitelj tvrdi da je optuženik kada je pucao u siluetu pored kanala pušku podigao uvjeren da puca u divljač. Za to njegovo uvjerenje govori prema žalitelju cijeli niz okolnosti; kao činjenica, da je znao, kako je na istom mjestu prije dva mjeseca ubijeno šest divljih svinja, da se radi o mjestu na kojem redovito svinje prelaze kanal i idu u kukuruzište, te se vraćaju, kao i da je čuo lavež pasa i mislio da oni tjeraju divljač. Silueta u koju je pucao nije dulje vrijeme mijenjala oblik, bilo je vrijeme povratka svinja iz polja - vrijeme razdanjivanja i konačno nije bilo vrijeme uobičajeno za ribolov, a na tom mjestu nikada nije zaticao ribolovce jer se oni obično nalaze na donjem dijelu kanala na svojim stalnim mjestima, koja su posebno stepenasto uredjena. S obzirom na sve navedeno žalitelj smatra, konstatirajući da intelektualna komponenta eventualnog umišljaja nije sporna, da je sporna njegova voljna komponenta tj. pristajanje na nastupanje zabranjene posljedice (predvidjene kao moguće).

Nasuprot tvrdnji žalitelja, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je optuženik krivično djelo počinio sa eventualnim umišljajem. Potpuno je nesporno da je optuženik u ranim jutarnjim satima pri vidljivosti koja je zbog magle bila smanjena ispalio hitac u siluetu na suprotnoj obali kanala, a da u vrijeme ispaljenja hica nije raspoznavao cilj u koji puca. Iako je bio na relativno maloj udaljenosti (60 metara) on zbog smanjene vidljivosti nije mogao raspoznati čovjeka od divljači.

Posljedica ovog krivičnog djela je opasnost i to stvarna (konkretna) opasnost za život ljudi, dakle opasnost

I Kž 394/1990-5

za život konkretno odredjene osobe. U pravu je prvostepeni sud kada utvrdjuje da je optuženik bio svjestan da pucanjem iz puške u cilj - siluetu, koju dobro ne raspoznaje, može nastupiti stvarna - konkretna opasnost za život ljudi, te je pristao na njezino nastupanje.

Optuženik je svjestan visokog rizika, kada puca u gustoj magli u cilj koji dobro ne vidi, on dakle spoznaje nastupanje posljedice (konkretne opasnosti za život ljudi) kao realnu mogućnost, pa ipak puca, onda u ishod svog postupanja uključuje i odluku o svojoj djelatnosti. Njegovo predvidjanje posljedice ne utječe na njega da odustane od hica. On akceptira posljedicu čije nastupanje spoznaje kao mogućnost, a koju on inače ne želi, već je on prima u račun kao cijenu da dodje do jednog drugog postavljenog cilja - do divljači.

Žalitelj nastoji, ali bez uspjeha, uvjeriti ovaj drugostepeni sud da je stupanj vjerojatnosti u pogledu nastupanja posljedice (nastupa opasnosti) obzirom na okolnosti za koje je optuženik znao i kakove su bile na licu mjesta, bio malen. Činjenice, da na tom mjestu kanal znadu prelaziti divlje svinje, da ih je netko ranije u blizini i ustrijelio, te da su psi lajali kritične zgode, kao i da nije bilo vrijeme za ribolov, ne čine takove uvjete za koje bi se moglo reći da suzuju stupanj vjerojatnosti do te mjere da se može zaključiti kako ispaljivanjem hica u nejasnu siluetu ne nastupa stvarna opasnost za život ljudi.

Optuženik koji je dugogodišnji lovac znade da ne smije pucati u cilj koji posve sigurno ne raspoznaje, on znade da ishod takovog hica ne može prepustiti slučaju, on znade da ne smije hazardirati, ne smije se pouzdavati u sreću - da je silueta divljač koju želi ubiti. Nadalje optuženik kao lovac znade da su učestale, kako povrede u lovu, tako i povrede i ustrijeli od strane lovaca zemljoradnika u polju, pa ipak puca u nejasnu siluetu, u magli, stvarajući tako konkretnu opasnost za ono što se nalazi iza cilja u koji puca, on se dakle miri sa posljedicom, on je svjesno ravnodušan prema njoj. Prema tome postupa sa eventualnim umišljajem u odnosu na posljedicu (stvarnu konkretnu opasnost za život ljudi), dok se krajnja posljedica djela, koja konfundira prvoj - smrt oštećenika treba pripisati njegovom nehatu.

Žalitelj ne obrazlaže žalbeni osnov nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja, a obzirom na navedeno žalba optuženika zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja nije osnovana.

Nije u pravu optuženik ni kada se žali zbog povrede krivičnog zakona, ističući da je optuženik postupao sa svjesnim nehatom a ne eventualnim umišljajem, time, u stvari, optuženik pobija pravilnost utvrdjenog činjeničnog stanja u tome dijelu presude, o čemu je već naprijed bilo govora u ovoj presudi.

Kako je, prema tome prvostepeni sud na pravilno utvrdjeno činjenično stanje pravilno primijenio krivični zakon nije učinjena povreda krivičnog zakona iz čl. 365. toč.

4. ZKP.

Žalbeni navodi optuženika zbog odluke o kazni su

I Kž 394/1990-5

osnovani dok su neosnovani navodi javnog tužioca.

Navodi žalbe javnog tužioca najvećim dijelom pokriveni su samim djelom i oblikom krivnje koja se optuženiku stavlja na teret i zbog kojeg je proglašen krivim (eventualni umišljaj - visok stupanj krivične odgovornosti). Uz ostalo upravo iz okolnosti da je optuženik bio dugogodišnji lovac, koji znade lovačka pravila, te da je na licu mjesta bila gusta magla, da je pucao u nejasnu siluetu proizlazi oblik krivnje za koji je osudjen.

Nasuprot tome optuženik opravdano ističe da su kod odmjeravanja kazne olakotne okolnosti podcijenjene, posebno ličnost optuženika, koji je što proizlazi iz peticije gradjana u selu u svemu pozitivna osoba. Konačno njegovo ponašanje nakon djela ukazuje da je ta tvrdnja žalitelja osnovana. Zbog toga a i zbog drugih olakotnih okolnosti koje je prvostepeni sud pravilno utvrdio ovaj drugostepeni sud smatra da u konkretnom slučaju kazna zatvora od dvije godine je primjerena ličnosti optuženika i da će ta kazna ostvariti svrhu kažnjavanja iz čl. 33 KZ SFRJ.

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 376. ZKP ovaj drugostepeni sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka na štetu optuženika.

Budući da žalba podnesena u korist optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja sadrži u sebi i žalbu zbog mjere sigurnosti (čl. 379. ZKP) to je ovaj sud ispitao izrečenu mjeru sigurnosti (čl. 69. st. 1. KZ SFRJ) i utvrdio da je pravilno prvostepeni sud odlučio da oduzme od optuženika lovački karabin kao predmet upotrijebljen kod izvršenja krivičnog djela.

Radi svega navedenog temeljem čl. 387. st. 1. i čl. 384. ZKP odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 22. siječnja 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Branka Burkanović, v.r.

Milan Gudelj, v.r.