Legislator Case Law & Legislation
Rev-453/2011-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal, upholding debt claim based on post-termination settlement agreement.

Case Number Rev-453/2011-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against the lower courts' judgment ordering payment of a debt arising from a terminated business partnership. The plaintiff alleged a loan and joint investments, while the defendant argued the relationship was solely a loan contract. The court ruled that although the contract was terminated, the parties validly settled their post-termination financial obligations through a written recapitulation signed by both sides, establishing a binding debt independent of the original loan terms.

Legislator headnote

AI generated

čl. 392.a. st. 1. ZPP; čl. 53. st. 4. ZPP; čl. 132. ZOO; čl. 562. ZOO: Upon termination of a contract, parties may voluntarily settle resulting financial obligations via a written agreement, which creates a binding debt enforceable by the court even if the original legal basis was a loan.

Keywords

AI generated
termination of contract settlement agreement post-termination debt business partnership recapitulation document civil procedure appeal ZOO obligations

Cited Legislation

AI generated
čl. 392.a. st. 1. ZPP
čl. 53. st. 4. ZPP
čl. 132. ZOO
Učinci raskida ugovora su bili uređeni odredbama čl. 132. ZOO.
čl. 562. ZOO

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 453/11-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. O. iz Z., zastupanog po punomoćnicima D. G. , B. G. D. G. , odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu u Z., protiv tuženika R. H. iz Z., M., zastupanog po punomoćniku Ž. J., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5944/08 od 29.lipnja 2010. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4445/02 od 22. svibnja 2007., u sjednici održanoj 17. lipnja 2014.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 5944/08 od 29. lipnja 2010. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Općinski sud u Zagrebu je presudom poslovni broj P-4445/02 od 22. svibnja 2007. naložio tuženiku R. H. iz Z. isplatiti tužitelju D. O. iznos od 344.800,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate za razdoblje navedeno u presudi, te naknaditi mu parnične troškove u iznosu od 50.150,00 kuna.

Županijski sud u Zagrebu je presudom poslovni broj Gž-5944/08 od 29. lipnja 2010. odbio žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Tako su sudovi odlučili u sporu u kojemu tužitelj potražuje od tuženika vraćanje uloženih sredstava nakon raskida ugovornog odnosa o dugoročnoj poslovnoj suradnji. Tužbeni zahtjev se temelji na tvrdnji tužitelja da je u okviru poslovne suradnje pozajmio tuženiku iznos od 214.000,00 kuna, da je u više navrata ulagao u opremanje tuženikovog ugostiteljskog objekta te da je u dogovoru s tuženikom za tuženikov račun plaćao njegove dugove H. D., da je ugovor raskinut a da tuženik, prema vlastitom pisanom priznanju, tužitelju duguje 344.800,00 kuna.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog revizijskih razloga bitne povrede odredaba postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili podredno da preinači pobijane presude i odbije tužbeni zahtjev, a tužitelju naloži naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka uključivši troškove revizije u iznosu od 7.564,50 kuna.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

Revizija je neosnovana.

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP), a u svezi s odredbom čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine", broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije ostvaren ni revizijski razlog apsolutno bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se ukazuje u reviziji jer suprotno tvrdnji tužitelja prvostupanjski sud je iznio sveobuhvatne i neproturječne razloge na kojima temelji pobijanu presudu. Postupajući po žabi drugostupanjski sud je sveobuhvatno i neproturječno odgovorio na tuženikove žalbene navode, pa je presudu moguće ispitati.

Premda tuženik revizijom pobija presudu zbog bitnih povreda odredaba postupka, u obrazloženju tih revizijskih razloga se u bitnome osporavaju činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova glede iznosa koji tuženik duguje tužitelju, međutim pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje po čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušten revizijski razlog. Vrhovni sud Republike Hrvatske u donošenju odluke o reviziji polazi od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

Tuženik je, tvrdeći da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, u obrazloženju ovoga revizijskog razloga zapravo osporio zaključke nižestupanjskih sudova o odlučnim činjenicama u odnosu na okolnosti pod kojima je došlo od poslovne suradnje te u odnosu na sadržaj obveze stranaka nakon raskida ugovora. Premda je u reviziji navedeno da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika glede iskaza saslušanih svjedoka, ovaj sud nije našao da postoje takve proturječnosti.

U pobijanoj presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama te razlozi zbog kojih nije prihvaćen tužbeni zahtjev, ali sa tim razlozima tuženik nije zadovoljan, pa sam preocjenjuje dokaze i osporava zauzeto pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova glede osnovanosti tužbenog zahtjeva. Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječje zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava na koju se pozvao tuženik i na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Sporno je u revizijskom stadiju postupka je li tuženik dužan isplatiti tužitelju 344.800,00 kuna sa zateznim kamatama te koja je pravna osnova tužbenog zahtjeva . S tim u vezi je sporno je li za rješenje spora mjerodavna odredba čl. 562. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje u tekstu: ZOO) koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05), a na kojoj sudovi temelje obrazloženje presude.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno

- da su tužitelj i tuženik bili u poslovnom odnosu tijekom 2001. s namjerom ulaganja u širenje poslova ugostiteljske djelatnosti izvan Z.,

- da je tijekom suradnje tužitelj višekratno pozajmljivao tuženiku određene svote novca, tako da je do 31. kolovoza 2001. ukupno pozajmio tuženiku 214.000,00 kuna,

- da je u navedenom razdoblju tužitelj višekratno ulagao novac u uređenje tuženikovog lokala te plaćao trećima njegove obveze,

- da je suradnja prekinuta sredinom 2001., a stranke su 31. kolovoza 2001. sačinile i potpisale pisanu rekapitulaciju nazvanu „Dugovanja 31. 08. 2001.-dugovi R. H. prema D. O.“ iz koje proizlazi da su ukupna dugovanja tuženika nakon raskida suradnje iznosila 384.800,00 kuna, dok je tuženik platio svega 26.000,00 kuna, pa je prema tekstu izjave o dugovanju „ostalo za vratiti 358.800,00 kuna“,

- da je tuženik, saslušan kao stranka u postupku, priznao da je potpisao predmetnu rekapitulaciju sa navedenim stanjem njegovog duga prema tužitelju, a iznos od 344.800,00 kuna koji se potražuje u ovoj parnici tuženik nije vratio tužitelju.

Polazeći od navedenih utvrđenja sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 562. st. 1. ZOO.

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda tužbeni zahtjev je prihvaćen pravilnom primjenom materijalnog prava, premda su sudovi zauzeli pogrešno pravno shvaćanje kada su zaključili da su tužitelj i tuženik u ugovornom odnosu isključivo iz ugovora o zajmu te da je tuženik dužan po čl. 562. ZOO ispuniti ugovor i vratiti pozajmljeni iznos. Naime tuženik pravilno ukazuje na to da je poslovni odnos između tužitelja i tuženika bio složeni poslovni odnos, da se samo jednim dijelom temeljio na ugovoru o zajmu i to kada je u pitanju iznos od ukupno 214.000,00 kuna kojega je tužitelj predao tijekom 2001. po osnovi ugovora o zajmu. Suradnja tužitelja i tuženika, koja se temeljila na usmenom ugovoru, obuhvaća je međutim i zajednička ulaganja u ugostiteljske objekte te plaćanja trećima, no u parnici nije bilo sporno da je taj ugovorni odnos raskinut, što je i bilo razlogom za sastavljanje rekapitulacije uzajamnih odnosa nakon raskida.

Stoga prije svega treba poći od toga da je predmetni ugovor raskinut. Učinci raskida ugovora su bili uređeni odredbama čl. 132. ZOO. Raskidom ugovora obje strane se oslobađaju svojih obveza izuzev obveze na naknadu štete ( čl. 132. st. 1. ZOO), a ako je koja od ugovornih strana ispunila obvezu potpuno ili djelomično ima pravo da joj se vrati ono što je dala (132. st. 2. ZOO).

Međutim, odredbe o učincima raskida ugovora nisu norme prisilne naravi, pa nema zapreke da ugovorne stranke sporazumno urede svoj odnos koji nastaje kao posljedica raskida ugovora, a što su u konkretnom slučaju i učinile, a rezultat takvog dogovora je bila obostrano potpisana rekapitulacija sa utvrđenom obvezom tuženika nakon prekida suradnje. Iz potpisanog dokumenta proizlazi da nakon raskida ugovora postoji novčana obveza tuženika prema tužitelju, a ta obveza nije prestala, pa je pravilna presuda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev i naloženo tuženiku ispuniti obvezu prema tužitelju.

Stoga nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava.

S obzirom na to da nisu ostvareni revizijski razlozi na koje je u reviziji ukazao tuženik, a ni oni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je odbiti reviziju kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

Zagreb, 17. lipnja 2014.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.