I Kž-98/1990-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-98/1990-5

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Pavišić dr Berislava kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene, i Mikor Milivoja kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. P. S. zbog krivičnog djela iz čl. 83. st. 1. KZRH u vezi čl. 19. KZ SFRJ odlučujući o žalbama javnog tužitelja i optuženika podnesenih protiv presude Okružnog suda u Splitu od 12. srpnja 1989. K-

12/89, u sjednici održanoj_26. lipnja 1991. u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Vučković_mr. Milojka,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se žalbe javnog tužitelja i opt. P. S., kao neosnovane, te se potvrđuje,; prvostepena presuda u osuđujućem dijelu.

O b r a z l o ž e n j e :

Okružni sud u Splitu je presudom od 12. srpnja 1989. g. opt. P. S. oglasio krivim zbog krivičnog djela protiv dostojanstva ličnosti i morala - silovanjem u pokušaju u čl. 83. st. 1. KZRH u vezi čl. 19. KZ SFRJ i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine u koju mu je uračunao vrijeme provedeno u pritvoru, a oštećenu, B. A. s imovinsko- pravnim zahtjevom je uputio na parnicu, a oslobodio ga je optužbe da bi počinio krivično djelo protiv privrede i jedinstva Jugoslavenskog tržišta - trgovinom zlatnim novcem, stranom valutom i devizama označeno po čl. 167. st. 1. KZ SFRJ.

Protiv prvostepene presude žalbe su podnijele obje stranke. Javni tužitelj se žali zbog odluke o kazni i predlaže da se ona preinači tako da se izrekne stroža kazna.

Optuženi je po svojim braniteljima P. dr. D. i I. S.-J., odvjetnicima iz S. podnio je žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i zbog odluke o kazni. Predlaže da se ta presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostepenom sudu ili preinači tako da bude oslobođen optužbe.

I Kž 98/1990-5

Optuženik zahtjeva da njega i branitelje obaviješten o sjednici vijeća drugostepenog suda.

Na žalbu javnog tužitelja optuženi je dao odgovor po svojim braniteljima. Predlaže da se žalba protivne strane odbije.

Branitelj i optuženi nisu pristupili na sjednicu vijeća drugostepenog suda, a bili su uredno obaviješteni. Zato je drugostepeni sud po čl. 371. st. 4. ZKP-a odlučio da sjednicu održi i bez prisustva optuženog i branitelja. Zamjenik javnog tužitelja Hrvatske je izjavio na sjednici da ostaje kod svog pismenog prijedloga.

Žalbe nisu osnovane.

Drugostepeni sud ispitao je povodom žalbi prvostepenu presudu po čl. 376. ZKP-a, no nije našao da bi bile počinjene povrede odredaba krivičnog postupka ili povrede krivičnog zakona koje se ispituju po službenoj dužnosti.

Na žalbu optuženoga

Žalitelj prvostepenu presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja a taj osnov obrazlaže time što ponavlja svoju obranu, ukazuje na različitost opisa izgleda oštećenice u krivičnoj prijavi i svjedodžbi o liječničkom pregledu, te na konstituciji oštećene koja je snažna i rekla je da optuženik njoj ništa ne bi mogao kao i na propust suda u dokaznom postupku koji se očitovao u tome da nije ispitan kao svjedok vozač automobila koji je oštećenu prevozio od mjesta gdje je skočila iz automobila optuženog, te liječnik koji ju je pregledao a ni oštećena iznova, nakon što je obranu predočila sudu njeno pismo u kojem objašnjava u kakovom je stanju davala svoj iskaz i da ne želi krivični progon i kažnjavanje optuženoga.

Uvodno se ističe da drugostepeni sud prihvaća razloge iz pobijane presude.

Bitno je za ocjenu pravilnosti presude i razmatranje ove žalbe da krivično djelo silovanja iz čl. 83. st. 1. KZRH postoji i onda kad ženska osoba u početku pristaje na obljubu ali tokom njenog vršenja, prije nego što je djelo izvršeno pruži otpor, a taj otpor počinilac savlađuje upotrebom sile ili prijetnjom da će napasti na život ili tijelo te osobe ili njoj bliske osobe, odnosno da pružanje otpora može imati različite modalitete, s naglaskom da otpor mora biti stvaran, ozbiljan i trajan.

Zbog toga za utvrđivanje obilježja djela nije bilo važno da li je u kojoj ranijoj fazi oštećena pokazivala simpatije prema optuženom i da li je bilo razgovora o kasnijem viđanju, pa i o spolnom odnosu a isto tako da li je ona zbog svoje tjelesne grade mogla efikasno pružiti takav otpor da do obljube bez njezinog pristanka stvarno i ne dođe.

Oštećena je bila ispitana pred istražnim sucem 4.

I Kž 98/1990-5 travnja 1986. god a na glavnoj raspravi 16. lipnja 1989. god, a djelo je izvršeno 21. ožujka 1986. god. iskazi iz istrage i glavne rasprave potpuno su podudarni u pogledu odlučnih činjenica, a dopune i razjašnjenja ne predstavljaju odstupanja od ranijeg kazivanja, ni razlike. U tim iskazima oštećena je u cijelosti potvrdila optužnu tezu i događaj opisala onako kako je prikazan u činjeničnom opisu izreke pobijane presude.

Niti između optuženog i, oštećene nije sporno da je oštećena iskočila iz automobila koji! je bio u kretanju i to na sporednom, šumskom putu koji nije bio u pravcu obećanog prijevozu oštećene kao autostoperice. O toj činjenici postoji i dokaz u vidu liječničke svjedodžbe o tjelesnim ozljedama koji je oštećena zadobila prilikom iskakanja. Žalitelj i dalje međutim, ustraje kod teze da je oštećena iskočila bez razloga - zapravo u zabludi, jer je on prskao sprejem instrument tablu protiv prašine. Prepirku između njih dvoje smatra čestom i uobičajenom pojavom između onih koji žele ljubav, a ne postavlja se pitanje zbog kojeg bi razloga oštećena iskočila iz automobila, s rizikom povređivanja, te odbila nastaviti vožnju s optuženim, ostajući na sporednom šumskom putu, te zbog čega bi ga odmah iza toga išla prijavljivati, ako na strani optuženog nije bilo slamanja otpora koji je ona u datom momentu pružila protiv njegove namjere na obljubu.

A zapravo taj tok događaja i okolnosti pod kojima je oštećena izbjegla da do dovršenja krivičnog djela silovanja dođe, ukazuje da je bez značaja daljnje razjašnjenje različitosti opisa izgleda oštećene u krivičnoj prijavi, koja inače ne predstavlja dokaz, te u liječničkoj svjedodžbi, koja predstavlja dokaz. Dakle, izvedeni dokazi, uključujući istu svjedodžbu, dovoljno su poduprijeli zaključak prvostepenog suda o odlučnim činjenicama, a navod krivične prijave da su na oštećenoj vidljive povrede očiju, jer su zakrvavljene i sjajne samo posredno potvrđuje to utvrđenje, a nikako ga ne dovodi u sumnju.

Iz istih razloga koji stoje na strani uvjerljivosti iskaza oštećene prvostepeni sud je pravilno ocijenio značenje po obrani ponuđenog pisma i odbio dokazni prijedlog da se oštećena sasluša iznova, jer se u njemu nije nalazio sadržaj koji bi ukazivao na njen lažni iskaz, pa otuda i na pogrešno utvrđenje, već samo, u biti, o njenoj volji da se optuženog ne goni krivično. Žalba, koja drugostepenom sudu nije ukazala podrobnije na sadržaj pisma oštećene, niti ga je priložila uz svoj podnesak, budući je fotokopiju pisma prvostepeni sud vratio nakon uvida obrani, uz okolnost da je ono sudu predočeno tek 12. srpnja 1989. god, a pisano je 22. lipnja 1989. godine, doista nije učinila uvjerljivim svoje prigovore neistinitosti iskazivanja oštećene.

Niti okolnost da u prvostepenom postupku nije kao svjedok ispitan vozač koji je oštećenu dovezao od mjesta događaja do policije ne predstavlja razlog za sumnju u pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda, bez; obzira što je prema prikazu oštećene ona toj osobi ispričala ; što joj se dogodilo. Taj svjedok bi po tome bio svjedok po čuvenju u pogledu odlučnih činjenica, a u vezi povreda oštećene postoji medicinska dokumentacija.

I Kž 98/1990-5

Vrijeme podnošenja krivične prijave nije sporno. U žalbi se niti ne iznosi navode prema kojima bi se moglo očekivati da taj svjedok ima saznanja suprotna po značenju onome što je utvrdio prvostepeni sud.

Naprijed u ovom obrazloženju već su iznijeti razlozi zbog kojih nije od značaja razlika u opisu izgleda oštećene u krivičnoj prijavi i medicinskoj dokumentaciji. Ti isti razlozi važe i u odnosu na žalbeni prijedlog da se ispita liječnik koji je pregledao oštećenu poslije događaja.

Niti u pogledu žalbenog osnova zbog odluke o kazni žalitelj nije dao uvjerljive razloge. Činjenica da je optuženi oženjen, i bez obzira što je nastala prije donošenja pobijane presude, a tek uz žalbu je o njoj priložen dokaz u vidu izvoda iz matične knjige vjenčanih, kao i činjenica da je žena optuženoga nezaposlena, o čemu je uz žalbu također priložen dokaz u vidu izvoda s liste nezaposlenih SIZ-a za zapošljavanje, uzete su u obzir pri odmjeri krivične sankcije, jer je iz obrazloženja pobijane presude vidljivo da je sud cijenio i uzeo u obzir lične i porodične prilike optuženog. Ostale olakotne okolnosti kao što su mladost optuženog i korektno držanje i ponašanje pred sudom, te neosuđivanost, također su uzete u obzir. Žalitelj dalje niti ne navodi nove okolnosti, osim onih koje je razmotrio i uvažio prvostepeni sud, pa kako drugostepeni sud uvažava te razloge, posebno i onaj zbog kojeg za djelo u pokušaju nije primijenjena odredba iz čl. 19. st. 2. KZ SFRJ prema kojoj se počinilac može i blaže kazniti, ocjenjuje da je krivična sankcija zakonito i pravilno odabrana i odmjerena.

Zbog toga je. valjalo po čl. 384. ZKP-a žalbu optuženog odbiti kao neosnovanu.

Na žalbu javnog tužitelja

Drugostepeni sud uvažava razloge_koji su u pobijanoj presudi iznijeti u vezi odluke o krivičnoj sankciji i, kako je već prethodno rečeno, smatra da je odluka o kazni zakonita i pravilna.

Žalitelj pledira za strožom kaznom zbog potreba generalne prevencije, a ispušta iz vida da je djelo ostalo u

;

pokušaju i da je oštećena u toku vožnje automobilom govorila da nije udata i da je slobodna, te da se s optuženim pristala viđati ako je i on slobodan, dakle dala izvjesnog povoda optuženom za njegovu namjeru, a izrečena kazna je u granicama, a ne ispod granice propisane kazne za ovo krivično djelo, kao i da nisu utvrđene otegotne okolnosti. Drugostepeni sud ne nalazi jednako kao ni prvostepeni sud, da bi u izvršenju predmetnog djela bilo takove grubosti koja bi se ukazala kao otegotna okolnost.

Zato je valjalo žalbu javnog tužitelja odbiti kao neosnovanu, u skladu s odredbom čl. 384. ZKP-a.

Kako prilikom ispitivanja presude po službenoj dužnosti prema čl. 376. ZKP nisu nađene povrede zakona iznijete u tom propisu, te kako žalbe stranaka protiv

I Kž 98/1990-5

osuđujućeg dijela nisu osnovane, valjalo je taj pobijani dio prvostepene presude potvrditi.

U Zagrebu, 26. lipnja 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

Pavišić dr. Berislav, v.r.