Rev-3581/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3581/1994-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T.A. iz S., …, zastupane po H.U., odvjetniku iz ., protiv prvotuženice N.J. iz S., …, drugotuženice A.K. iz S, …, obje zastupane po L.N.-U., odvjetnici iz S., i trećetuženice B.J. iz S…. br. …, radi poništenja odnosno raskida ugovora o darovanju, rješavajući reviziju tužiteljice izjavljenu protiv presude Županijskog suda u Sisku od 11. svibnja 1994. godine br. Gž-182/94 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku od 24. lipnja 1993. godine br. P-741/91, u sjednici održanoj dana 12. ožujka 1998. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na prvo i drugotuženicu za ponišenje podredno raskidanje darovnog ugovora sklopljenog dana 19. 11. 1984. godine između stranaka o darovanju nekretnine na otoku P. pobliže označene u izreci prvostupanjske presude uz zahtjev za uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja. Ujedno je naloženo tužiteljici da prvo i drugotuženicama naknadi parnični trošak u iznosu od 497,00 kn.

U odnosu na trećetuženicu tužbeni zahtjev je u cijelosti prihvaćen jer je trećetužiteljica priznala tužbeni zahtjev (l. 5).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na prvo i drugotuženicu.

Protiv te presude reviziju je izjavila tužiteljica iz svih revizijskih razloga uz prijedlog da se pobijane presude preinače i prihvati tužbeni zahtjev podredno da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju prvo i drugotuženica su predložile da se ista odbije dok se Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

I u reviziji, a što je isticala i tijekom prvostupanjskog postupka tužiteljica navodi dvije tvrdnje na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev:

a) da darovni ugovor nije nikad potpisala, a niti ovlastila J.A. da ga u njeno ime potpiše, b) ako je bilo sporazuma o darovanju nekretnina u P., ovaj bio valjan jedino uz ispunjenje uvjeta da su se sve tri tuženice odrekle svog nasljedničkog dijela kuće u S. iz ostavine pok. oca, a koji uvjet nije ispunjen.

Suprotno tvrdnji revidentica prvostupanjski sud je nakon temeljito provedenog postupka utvrdio sve odlučne činjenice te u obrazloženju svoje odluke dao valjane razloge zašto ne prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice, koja utvrđenja su u potpunom skladu s provedenim dokazima kao i izrekom presude, tako da se presuda može ispitati pa ne predleži bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP na koju ukazuje tužiteljica u svojoj reviziji.

U stvari tužiteljica prigovara ocjeni provedenih dokaza suprotstavljajući svoju ocjenu, što upućuje na prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koji prigovor temeljem izričite zakonske odredbe nije dopušteno isticati u ovoj fazi postupka (čl. 385. st. 3. ZPP).

Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova proizlazi da je darovni ugovor sastavljen u pismenom obliku (l. 11) dana 19. 11. 1984. godine potpisan od svih ugovornih stranaka tužiteljice kao darodavca, a prvo do trećetuženice kao daroprimaca, time da je za tužiteljicu ugovor potpisao A.J. na temelju valjane ovjerene posebne punomoći, da je ugovor proveden u zemljišnim knjigama, i o provedbi ugovora tužiteljica uredno obaviještena, pa da su temeljem toga tuženice postale vlasnice zemljišta (na koje je ranije bila upisana tužiteljica) i nekretnine sagrađene na tom zemljištu (tri odvojena apartmana) svaka u 1/3 dijela, koje nekretnine su sagradile svojim sredstvima uz pomoć tužiteljice, svoje majke.

U takvoj činjeničnoj situaciji nižestupanjski sudovi su s osnovom odbili zahtjev za utvrđenje ugovora ništavim, jer je ugovor sastavljen u skladu s odredbom čl. 72. st. 1. ZOO, proveden u zemljišnim knjigama, pa proizvodi sve pravne učinke.

Što se tiče pobojnosti ugovora u smislu čl. 111. ZOO na koju odredbu se u razlozima svoje presude poziva drugostupanjski sud valja reći da je pravo zahtijevati poništenje pobojnog ugovora ograničeno temeljem čl. 117., pa odredbom st. 2. čl. 117. to pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana sklapanja ugovora. S obzirom na okolnost kada je zaključen ugovor razlozi pobojnosti se ne mogu s uspjehom isticati, a na postojanje prekluzivnog roka u kojem se može zahtijevati poništenje takvog ugovora sud pazi po službenoj dužnosti.

Sudovi su s osnovom odbili podredni zahtjev za raskid ugovora zbog neispunjenja uvjeta jer se za to nisu stekle zakonske pretpostavke (čl. 74. ZOO) s obzirom na utvrđenje nižestupanjskih sudova da uvjet kako ga sadržajno opisuje tužiteljica nije ni bio ugovoren.

Iz navoda revizije moglo bi se razabrati da tužiteljica spočitava tuženicama nezahvalno ponašanje, a ističe i činjenicu osiromašenja, jer da joj minimalna mirovina nije dostatna za preživljavanje, valja reći da u smislu odredbe paragrafa 247. i 148. OGZ-a pretpostavke za opoziv darovanja su oskudica ili nezahvalnost, no kako ove okolnosti tužiteljica tek prvi puta ističe u reviziji, one imaju značenje nove činjenice, koje nije dopušteno isticati tek u revizijskom postupku.

Budući nisu uočene ni bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 12. ožujka 1998. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)