Gž-1220/2019-2 · Županijski sud u Varaždinu

REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1220/2019-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Damira Ronića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. G. iz S., OIB..., zastupanog po punomoćnici A. B., odvjetnici u S., protiv tuženika F. J. iz S., OIB ..., kao nasljednika M. – J. N., N. J. iz S., OIB ..., kao nasljednika M. - J. N., Ž. J. iz S., OIB ..., kao nasljednika M. - J. N., F. G. iz S., OIB ..., kao nasljednika M. - J. N., M. D. G. iz S., OIB ..., M. O. pok. Z. iz Z., OIB ... i J. O. pok. K. iz S., OIB ..., svi zastupani po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu J. & partneri u S., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru poslovni broj P-3150/16 od 13. svibnja 2019. godine, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 23. srpnja 2020.,

p r e s u d i o j e

Tužiteljeva žalba se djelomično uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana, dok se žalba tuženika odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru poslovni broj P-3150/16 od 13. svibnja 2019. godine:

- potvrđuje u dijelu točke I. izreke presude kojim je presuđeno da se odbija dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da se tuženicima naloži da su dužni u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe izdati tužitelju ispravu podobnu za upis prava vlasništva čest. zem. 2623 i čest. zem. 2625/1 k.o. S. na ime tužitelja za cijelo, u protivnom će tužitelj na temelju ove presude i po njenoj pravomoćnosti biti ovlašten zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva na svoje ime, uz istodobno brisanje tog prava s imena tuženika,

- preinačuje u dijelu točke I. izreke presude kojim je odbijen preostali dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva i sudi se:

I. Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik za cijelo nekretnine označene kao čest. zem. 2623 i čest. zem. 2625/1 k.o. S..

II. Svaka stranka u ovom postupku snosi svoje troškove.

Obrazloženje

Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik za cijelo nekretnine označene kao čest. zem. 2623 i čest. zem. 2625/1 k.o. S. te su dužni tuženici u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe izdati tužitelju ispravu podobnu za upis prava vlasništva čest. zem. 2623 i čest. zem. 2625/1 k.o. S. na ime tužitelja za cijelo, u protivnom će tužitelj na temelju ove presude i po njenoj pravomoćnosti biti ovlašten zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva na svoje ime, uz istodobno brisanje tog prava s imena tuženika

1. F. J. iz S., OIB ..., kao nasljednika M. – J. N., za 1/8 dijela,

2. N. J. iz S., OIB ..., kao nasljednika M. – J. N., za 1/8 dijela,

3. Ž. J. iz S., OIB ..., kao nasljednika M. – J. N., za 1/8 dijela,

4. F. G. iz S., OIB ..., kao nasljednika M. – J. N., za 1/8 dijela,

5. M. D. G. iz S., OIB ..., za 3/12 dijela,

6. M. O. pok. Z. iz Z., OIB ..., za 3/24 dijela

i 7. J. O. pok. K. iz S., OIB ..., za 3/24 dijela."

II. Dužan je tužitelj u roku od 15 dana naknaditi tuženicima troškove parničnog postupka u iznosu od 7.700,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate."

Protiv presude žale se sve stranke.

Tužitelj se žali protiv presude zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 (pročišćeni tekst), 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje u tekstu: ZPP) i predlaže da se presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženici se žale protiv dijela prvostupanjske presude kojim je odlučeno o trošku postupka, također zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a i predlažu da se pobijani dio preinači.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Žalba tužitelja je djelomično osnovana, a žalba tuženika nije osnovana. Suprotno žalbenim navodima tužiteljeve žalbe, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

Tužitelj je protiv tuženika, koji su u zemljišnoj knjizi upisani kao suvlasnici predmetnih nekretnina i to kčbr. 2623 i 2625/1 k.o. S., podnio tužbu radi utvrđenja da su te nekretnine njegovo vlasništvo.

Tuženici su se protivili tužbenom zahtjevu navodeći da su predmetne nekretnine bile vlasništvo njihovih pravnih prednika i da su oni stvarni suvlasnici tih nekretnina. Prvostupanjski sud je utvrdio da je otac tužitelja, pok. D. G., od osnutka posjedovnog lista za predmetne nekretnine, pa do 1969. godine u katastru nekretnina bio evidentiran kao posjednik predmetnih nekretnina, a 1969. godine je izvršena promjena na način da su temeljem darovnog ugovora kao posjednici predmetnih nekretnina upisani tužitelj i njegov brat J. G. koji su i sada upisani kao posjednici.

Nakon provedenog dokaznog postupka, a osobito na temelju iskaza svjedoka A. D., N. L., A. L. i S. G., prvostupanjski sud je utvrdio da je pok. otac tužitelja još od vremena Drugog svjetskog rata, pa dok predmetne nekretnine nije darovao tužitelju i njegovom bratu, bio posjednik tih nekretnina te je posjed izvršavao na način da ih je obrađivao time da je na kčbr. 2623 bio vinograd, dok je na kčbr. 2625/1 bilo nešto maslina, no obzirom da se ta parcela nalazi uz more, nije bila pogodna za obradu te je ta parcela pošumljena početkom 50-tih godina, o čemu je iskazivao svjedok N. L. koji je sudjelovao u pošumljavanju. Također je utvrđeno da su, nakon što je otac tužitelja onemoćao i nije više mogao obrađivati predmetne nekretnine, a što je bilo negdje oko vremena gore navedenog darovanja, nakon toga predmetne nekretnine zarasle u raslinje i nisu posebno obrađivane.

Dakle, prvostupanjski sud utvrđuje da su predmetne nekretnine bile u posjedu tužiteljevog oca koji je posjed prepustio svojim sinovima, a naknadno je tužiteljev brat svoj dio posjeda prepustio tužitelju.

Međutim, prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj dosjelošću nije stekao vlasništvo predmetnih nekretnina jer njegov posjed nije imao kvalitetu i trajanje potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

Čitanjem gore spomenutog ugovora o darovanju kojim je tužiteljev otac tužitelju i njegovom bratu darovao svoje nekretnine, između ostalog i predmetne nekretnine, je utvrđeno da se u tom ugovoru navodi da tužiteljev otac tužitelju i njegovom bratu daje vlasnost za cijelo određenih nekretnina, a u odnosu na predmetne nekretnine je navedeno da daroprimateljima ustupa posjed tih nekretnina.

Stoga je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljev posjed nije bio pošten budući da iz ugovora o darovanju proizlazi da je imao razloga posumnjati da njegovom predniku nije pripadalo vlasništvo predmetnih nekretnina jer je tužitelju i njegovom bratu prenio samo posjed, a ne i vlasništvo.

Prema odredbi paragrafa 326. bivšeg Općeg građanskog zakonika (koji je bio na snazi 1967. godine kada je tužiteljev otac tužitelju i njegovom bratu darovao predmetne nekretnine), tko drži iz uzroka vjerojatnih, da je njegova stvar koju posjeduje, jest pošteni posjednik. Posjednik nepošteni jest onaj koji zna ili iz okolnosti mora misliti, da je tuđa stvar koju posjeduje. Stoga, što se tko prevario u samom djelu, ili što ne zna propisa zakonitih takav može biti nezakonit (paragraf 316.) a pri svem tom pošten posjednik.

Prema ocjeni ovog suda, sama činjenica da je u ugovoru o darovanju za predmetne nekretnine navedeno da se daroprimcima prenosi posjed, dok je za ostale nekretnine navedeno da se prenosi vlasnost, nije mogla dovesti do toga da je tužitelj bio nepošten posjednik. Naime, tužitelj doista nije imao nikakvog razloga vjerovati da predmetne nekretnine, čiji posjed je njemu i njegovom bratu prenesen, nisu bile očevo vlasništvo budući da ih je otac dugi niz godina posjedovao i obrađivao za sebe pa doista nisu utvrđene nikakve činjenice na temelju kojih bi se u smislu citiranog čl. 326. Općeg građanskog zakonika moglo zaključiti da je tužitelj znao da su predmetne nekretnine tuđe nekretnine ili da su postojale okolnosti na temelju kojih je on morao misliti da su predmetne nekretnine tuđe nekretnine.

Stoga je, po ocjeni ovog suda, tužitelj bio pošteni posjednik predmetnih nekretnina. Drugi razlog zbog kojeg je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev je taj što iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da predmetne nekretnine desetljećima nisu bile obrađivane pa stoga tužitelj ima samo tabularni posjed koji se ne izvršava već duže vrijeme, a na temelju takvog posjeda se ne može steći pravo vlasništva.

Takav stav, prema mišljenju ovog suda, nije osnovan. Ukoliko je posjed stečen, tada posjednik ima posjed nekretnine bez obzira da li na njoj izvršava ili ne izvršava posjedovne čine kroz duže vremensko razdoblje. Za stjecanje prava vlasništva dosjelošću je potrebno da posjednik kroz određeno vremensko razdoblje ima posjed nekretnine pri čemu nema mjesta razlikovanju onog posjednika koji izvršava konkretne posjedovne radnje na nekretnini poput njezine obrade od posjednika koji je stekao posjed, ali ne izvršava nikakve konkretne posjedovne radnje zbog, primjerice, kao u predmetnom slučaju, toga što za to nema vremena jer je zaposlen kao pomorac, kako je to tužitelj bio.

Posjednik ne bi mogao steći pravo vlasništva nekretnine dosjelošću jedino u slučaju ako je prestao njegov posjed.

Tužitelj je posjed stekao u vrijeme kada je na snazi bio Opći građanski zakonik, a prema paragrafu 349. toga Zakonika, posjed stvari tjelesne gubi se uopće, kad je nje nestalo, a nema nade da će se opet naći, kad je svojevoljno ostavljena ili kad pređe u tuđi posjed. Nakon Općeg građanskog zakonika u primjeni je od 1980. do 1996. godine bio Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80., 36/90., "Narodne novine" br. 53/91.) koji je u čl. 74. propisivao da se posjed gubi kad posjednik prestane vršiti faktičnu vlast na stvari te da se posjed ne gubi ako je posjednik privremeno spriječen vršiti faktičnu vlast neovisno o svojoj volji.

Konačno, u čl. 28. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09,153/09, 143/12 i 152/14 – dalje u tekstu: ZV) kojom je propisano da posjed stvari prestaje kad je stvar propala, kad se izgubila, a nema izgleda da će se opet naći, a i kad je posjednik svojom voljom napustio stvar. Nisu utvrđene činjenice na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je tužitelj svojom voljom napustio predmetne nekretnine, već samo zbog objektivne životne situacije nije na njima mogao izvršavati nikakve posebne posjedovne čine pa treba zaključiti da tužitelj nije izgubio posjed.

Tužiteljev otac je prema službenim podacima bio posjednik do 1969. godine, ali nije evidentirano, a niti utvrđeno od kada pa se vrijeme posjedovanja tužitelju treba računati od 1969. godine kada mu je otac darovao predmetne nekretnine.

Budući da je tužitelju njegov otac darovao nekretnine, temeljem paragrafa 461. Općeg građanskog zakonika, koji je bio na snazi u vrijeme darovanja, ga treba smatrati zakonitim posjednikom.

Prema odredbi paragrafa 1468. Općeg građanskog zakonika, ako stvar nije uknjižena na ime onoga koji je doista posjeduje, dosjelost se svršuje tek poslije 30 godina. To znači da je tužitelj pravo vlasništva dosjelošću stekao 1999. godine. Zbog navedenih razloga je pobijana presuda preinačena temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP- a i tužbeni zahtjev tužitelja je usvojen u dijelu kojim je tužitelj tražio utvrđenje da je vlasnik kčbr. 2623 i kčbr. 2625 k.o. S..

Međutim, preostali dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva nije osnovan. Preostalim dijelom svog tužbenog zahtjeva je tužitelj tražio da se tuženicima naloži da mu izdaju tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, a u protivnom će tužitelj biti ovlašten na temelju presude zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva uz istodobno brisanje toga prava s imena tuženika.

Dužnost tuženika da tužitelju izdaju ispravu podobnu za upis prava vlasništva se može temeljiti ili na ugovornom odnosu ili na zakonu.

Između tužitelja i tuženika ne postoji nikakav ugovorni odnos koji bi tuženike obvezivao da tužitelju izdaju tabularnu ispravu podobnu za upis njegovog prava vlasništva, a niti takva obveza tuženika proizlazi iz neke zakonske odredbe.

Zbog tih razloga navedeni dio tužbenog zahtjeva je doista neosnovan pa je taj dio prvostupanjske presude potvrđen temeljem čl. 368. st. 2. ZPP-a.

Što se tiče naknade parničnog troška, stranke su djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima pa je zbog tog razloga temeljem čl. 154. st. 4. ZPP-a određeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

Koprivnica, 23. srpnja 2020.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić v.r.