Rev-1345/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1345/02-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića kao predsjednika vijeća, te dr.sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić-Špoljarić, mr.sc. Andrije Erakovića i mr.sc. Olge Jelčić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika P.O., iz Njemačke, G.H. … , … , kojeg zastupa punomoćnik M.P., odvjetnik iz V., protiv tuženice-protutužiteljice I.G. iz Šp. B., … , koju zastupa punomoćnica G.J. .M., odvjetnica iz V., radi uzdržavanja, odlučujući o reviziji tuženice- protutužiteljice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 13. lipnja 2002. godine, broj Gž-1328/02-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici od 28. ožujka 2002. godine, broj VII – P- 444/01-26, u sjednici održanoj dana 15. siječnja 2003. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženice – protutuželjice se prihvaća te se u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev iz protutužbe i odlučeno o trošku, ukida presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 13. lipnja 2002. godine broj: Gž-1328/02-2 i presuda Općinskog suda u Virovitici od 28. ožujka 2002. godine, broj: VII – P-444/01-26, i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja u dijelu u kojem je tužena odbijena s protutužbenim zahtjevom da joj tužitelj plaća na ime uzdržavanja iznos od 100 DEM u kunskoj protuvrijednosti, a rješenjem je preinačena odluka o parničnom trošku tako što je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavila tuženica (protutužiteljica) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tužitelj nije podnio odgovor na reviziju, a ni nadležni državni odvjetnik, kojem je revizija dostavljena temeljem čl. 390. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92 i 112/99 - dalje ZPP) nije se izjasnio o sadržaju revizije.

Revizija je osnovana.

Prvostupanjskom presudom odbijen je protutužbeni zahtjev za uzdržavanje u suštini zbog toga što "sud nije našao dokazanim sve pretpostavke iz čl. 221. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" br. 162/98, dalje: OBZ) pa je primjenjujući pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221. ZPP o zahtjevu za uzdržavanje riješio kao u izreci", jer tužiteljica nije platila predujam za medicinsko vještačenje radi utvrđivanja sposobnosti za rad. To prihvaća i drugostupanjski sud naglašavajući da je revidentica onemogućila utvrđivanje druge zakonske pretpostavke za dosuđivanje uzdržavanja na teret drugog bračnog druga iz čl. 221. OBZ.

Pogrešno su nižestupanjski sudovi u ovom konkretnom slučaju primijenili odredbu čl. 221. OZB. Za primjenu te odredbe nije nužno u svim slučajevima utvrđivati sposobnost za rad bračnog druga koji traži uzdržavanje. Prva je pretpostavka za njezinu primjenu da bračni drug nema sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a druga da "nije sposoban za rad ili se ne može zaposliti". Pravo na uzdržavanje može dakle imati i onaj bračni drug koji jeste sposoban za rad, ali se "ne može zaposliti". Zbog pogrešnog pravnog pristupa nije ni utvrđivano može li se tuženica zaposliti. Osim toga, radi utvrđivanja radne sposobnosti sud ne mora izvesti dokaz medicinskim vještačenjem ako tu okolnost može utvrditi na drugi način, a prvostupanjski sud je radnu sposobnost tuženice utvrđivao na drugi način, jer se u obrazloženju presude navodi da su radne sposobnosti tuženice znatno smanjene, a s obzirom na njezinu dob (rođena 19...godine) i zdravstveno stanje koje je utvrđeno na osnovu medicinske dokumentacije. U takvoj situaciji bilo je logično i svrsishodno najprije ispitati može li se tužena koja je navršila 64 godine života i čija je radna sposobnost znatno smanjena zaposliti. Ako bi se utvrdilo da se ne može zaposliti, pitanje radne sposobnosti bi postalo irelevantno. Konačno, u konkretnom slučaju sud je odredio izvođenje dokaza po službenoj dužnosti, pa je mogao u smislu čl. 153. st. 2. ZPP odrediti da iznos potreban za podmirenje troškova polože obje stranke na jednake dijelove ili da taj iznos položi samo jedna stranka. Sudu je dana mogućnost da prema okolnostima svakog konkretnog slučaja ocijeni kome nametnuti obvezu predujmljivanja troška, a to ne mora biti nužno ona stranka koja ističe određeni zahtjev.

Zbog tih razloga su temeljem čl. 395. st. 2. ZPP nižestupanjske presude ukinute u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu iz protutužbe i u odluci o trošku i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak s tim što će utvrditi relevantne činjenice. Prije svega potrebno je utvrditi može li se tuženica uopće zaposliti, pa tek ako bi se utvrdilo da može, bilo bi potrebno utvrđivati njezinu sposobnost za rad. Prvostupanjski sud će utvrditi i ostale odlučne činjenice, odnosno ocijeniti one koje su utvrđene.

U Zagrebu, 15. siječnja 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava:

Voditelj Otpremne pisarnice

Štefica Klepac