Rev-x-872/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 872/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice M. G. iz I. G., zastupana po punomoćniku L. K., odvjetnici iz I. G., protiv tuženika F. Š. iz K., zastupan po punomoćniku M. P., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-11886/11-2

od 17. siječnja 2012. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3606/94 od 3. prosinca 2010., u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2013.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 2.147,43 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema Srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. prosinca 1992. do isplate. Ujedno je naloženo tužiteljici da tuženiku naknadi trošak postupka u iznosu od 20.110,50 kn. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda i usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti te je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi trošak postupka u iznosu od 18.650,00 kn.

č.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju na temelju čl. 382. st. 1. to 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP), podnoseći je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti drugostupanjsku presudu i potvrditi prvostupanjsku presudu (pravilno: preinačiti drugostupanjsku presudu).

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. ZPP-a, a koja se na temelju odredbe čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i smo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno revizijskim navodima drugostupanjska presude sadrže razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega se neosnovano prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa koji je u svojstvu zajmodavca dala tuženiku kao zajmoprimcu.

Sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev tužiteljice uz obrazloženje da tužiteljica nije nikad predala tuženiku 5.600,00 DEM, već da je novce predala Agenciji za … „F.“ d.o.o., a da ta agencija nije imala ovlast da za tuženika primi taj iznos.

Sud drugog stupnja preinačuje prvostupanjsku presudu i usvaja tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, utvrdivši da je tuženik zaključio ugovor o zajmu s tužiteljicom i da je ugovorom potvrdio primitak iznosa od 5.600,00 DEM.

Budući da su ugovor o zajmu od 21. rujna 1992. potpisali (sklopili) tužiteljica i tuženik, te da je u ugovoru naznačeno da tuženik „prima na zajam novčani iznos od 5.600,00 DEM“, u vezi kojeg zajma je dozvolio i uknjižbu založnog prava u zemljišnim knjigama – to je sa zaključkom suda drugog stupnja suglasan i ovaj revizijski sud. Stoga je prema ocjeni ovog suda, pravilno primijenjena odredba čl. 562. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01).

Iako načelno osporava da bi primio novčani iznos s osnova zajma, tuženik u reviziji čno utvrđenje suda drugog stupnja da bi tužiteljica predala iznos u DEM jer osporava činjeni

da je u ugovoru naznačeno da zajmoprimac prima novčana sredstva u protuvrijednosti u hrvatskim dinarima. Budući da se prema odredbi čl. 385. ZPP revizija ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, to navedeni prigovor nije pravno relevantan.

Tuženik u reviziji prigovara zašto je tužiteljici dosuđen iznos od 4200,00 DEM, odnosno 2.147,43 EUR, ako je u ugovoru naznačen iznos od 5.600,00 DEM. Za istaknuti je da tužiteljica ima ovlast tražiti manji iznos nego je naznačeno u ugovoru, i sud to nije dužan posebno obrazlagati.

U odnosu na daljnje revizijske prigovore da bi iz ugovora proizlazilo da je tuženiku isplata zajma trebala biti kasnije izvršena a ne u vrijeme sklapanja ugovora, za istaknuti je da je to tuženikov proizvoljni zaključak koji nema uporište u predmetnom ugovoru o zajmu. Daljnji tuženikov revizijski prigovor u smislu da se sud neosnovano poziva na dozvolu uknjižbe založnog prava, jer je to ništetan ugovor, ne utječe na zakonitost pobijane odluke obzirom da je sud dozvolu uknjižbe naznačio samo kao dodatnu potvrdu da je tuženik primio zajam.

Budući da se u reviziji u više navrata ponavljaju naprijed navedeni prigovori i da tuženik svojim navodima nije doveo u pitanje zakonitost pobijane presude, to je na temelju čl. 393. ZPP, valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu i potvrditi drugostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 17. prosinca 2013.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.