I Kž-929/2006-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 929/06-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća, te Žarka Dundovića i Dražena Tripala, kao članova vijeća uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. N. F. i dr., zbog kaznenog djela iz 173. st. 2. Kaznenog zakona, i dr., odlučujući o žalbama optuženika N. F., D. K. i I. B., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 05. rujna 2006., broj K-132/05, u sjednici održanoj dana 10. prosinca 2008., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalbe optuženika N. F., D. K. i I. B., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Rijeci proglasio je krivim optuženike N. F., D. K. i I. B. zbog kaznenih djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, zlouporabe opojnih droga i to opt. N. F. zbog dva kaznena djela iz čl. 173. st. 2. uvezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama kaznenog zakona (ZIDKZ), opt. D. K. zbog jednog kaznenog djela iz čl. 173. st. 5. KZ-a i opt. I. B. zbog jednog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a u vezi čl. 25. ZIDKZ-a i jednog kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. KZ-a.

Optuženicima N. F. i I. B. su za kaznena djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a u vezi čl. 25. ZIDKZ-a uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. t. b KZ-a utvrđene kazne zatvora, i to opt. N. F. u trajanju od po šest mjeseci za svako, a opt. I. B. u trajanju od dva mjeseca, a za kazneno djelo iz čl. 173. st. 1. ovoj optuženici je utvrđena kazna zatvora u trajanju od trideset dana.

Uz primjenu čl. 60. st. 1. i 2. KZ-a, opt. N. F. je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, a opt. I. B. u trajanju od dva mjeseca i petnaest dana.

I Kž 929/06-5

Optuženiku D. K. je zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 5. KZ-a izrečena kazna zatvora u trajanju od jedan mjesec, s tim da je izvršenje izrečene kazne zatvora uz primjenu uvjetne osude odgođeno kroz period provjeravanja u trajanju od jedne godine.

Optuženiku N. F. je temeljem čl. 63. st. 1. KZ-a u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 21. prosinca 2005. do 18. srpnja 2006.

Temeljem čl. 82. KZ-a od optuženika N. F. je oduzeta protupravno stečena imovinska korist u iznosu od 660,00 kuna

Temeljem čl. 173. st. 7. KZ-a od opt. I. B. je oduzeta opojna droga heroin u količini od 0,78 g, 1,44 g amfetamina i 26 tableta „H.“.

Na temelju čl. 122. st. 1. ZKP-a optuženici su presuđeni na plaćanje paušala u iznosu od po 1.000,00 kuna.

Protiv te presude žalbu su podnijeli opt. N. F., po branitelju G. M., odvjetniku iz R., zbog pogrešnog utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Optuženik D. K. i opt. I. B. se žale po braniteljici V. T., odvjetnici iz R., s tim da se opt. K. žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešnog i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja, zbog odluke o kaznenoj sankciji i troškovima kaznenog postupka, a opt. I. B. samo zbog odluke o kaznenoj sankciji.

Optuženik D. K. predlaže da se pobijana presuda preinači i da ga se oslobodi optužbe, a žalbeni je prijedlog opt. I. B. da joj se izrekne blaža kazna.

Odgovori na žalbu nisu podneseni.

Zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinka Orlić, nakon razgledanja spisa, u svom pismenom očitovanju od 03. siječnja 2007., broj KŽ-DO-2250/06, predložila je da se žalbe optuženika kao neosnovane odbiju. Kod ovog prijedloga je ostao Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Drago Marincel koji je nazočio sjednici vijeća.

O sjednici vijeća su izvješteni optuženik N. F. i njegov branitelj G. M., odvjetnik iz R., jer je u žalbi branitelj zahtijevao da se o sjednici izvijeste, međutim, kako nisu pristupili, sjednica je u smislu odredbe čl. 374. st. 4. ZKP-a održana u njihovoj odsutnosti.

Žalbe optuženika nisu osnovane.

Optuženik D. K. prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. t. 11. ZKP-a navodeći da su navodi obrazloženja u suprotnosti sa sadržajem zapisnika o iskazu svjedoka. Ističe da je sud na temelju njegovog iskaza kojeg je iznio pred policijom zaključio da optuženik D. K. nije spriječio svog poznanika da konzumira drogu u njegovom automobilu, iako iz tog zapisnika proizlazi da je

I Kž 929/06-5

optuženik rekao da je osoba po imenu N., samoinicijativno, unatoč njegovom protivljenju počeo sa konzumiranjem opojne droge heroin.

Međutim, sud prvog stupnja nije počinio opisanu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka jer je potpuno vjerno reproducirao ono što je optuženik pred policijom u nazočnosti branitelja rekao (str. 6., 3. pasus obrazloženja), a kod ocjene dokaza je sud na temelju iskaza svjedoka N. B. kojega je iznio u istrazi, a kojeg sud prihvaća, zaključio (str. 9., 2. pasus) da iz iskaza optuženika ne proizlazi da je on svog poznanika sprečavao da konzumira drogu.

Dakle, prihvaćajući iskaz svjedoka Borića o tome kako je u automobilu optuženika K. konzumirao heroin koji mu je dao optuženik, sud nije prihvatio tvrdnju da ga je optuženik u tome sprečavao, jer to, iz citiranog iskaza optuženika ne proizlazi. Optuženik je doduše govorio o protivljenju, ali ni to sud nije prihvatio jer je u suprotnosti sa onim što je rekao svjedok B., a kojemu sud vjeruje.

Prema tome, ne radi se o povredi odredaba kaznenog postupka koja se u žalbi opt. K. navodi, jer ne postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazu svjedoka i samog zapisnika.

Ovim prigovorom optuženik K. zapravo pobija ispravnost navedenog zaključka suda prvog stupnja tvrdnjom da iz njegovog iskaza ne proizlazi ono što sud zaključuje. Da je tome tako, proizlazi i iz činjenice da optuženik u nastavku žalbe navodi kako uostalom toj osobi po imenu N. zapravo nije utvrđen identitet, tako da se ne radi o N. B..

Prema tome, radi se u biti o prigovorima činjeničnog, a ne procesnog karaktera, tako da će o njima biti više riječi u okviru obrazlaganja žalbene osnove pogrešnog i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja.

Prema tome, žalba optuženika K. zbog povrede odredaba kaznenog postupka nije osnovana, a prilikom ispitivanja prvostupanjske presude po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 379. st. 1. t. 1. ZKP-a, ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio niti druge povrede odredaba kaznenog postupka koje su taksativno navedene u citiranoj odredbi.

Neosnovano se optuženici N. F. i D. K. žale zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice pravilno utvrdio. Optuženik N. F. u pogledu kaznenog djela iz t. 1. izreke pobijane presude smatra da je pogrešan zaključak suda da je prodao drogu D. K. jer je on u biti samo posredovao u nabavci droge toj osobi. Naime, napominje da nije od toga ostvario nikakvu zaradu već je naprosto novcem kojeg je od K. dobio, na njegov zahtjev nabavio drogu od dobavljača, od kojeg i inače za sebe kupuje drogu. Osporava pravilnost zaključka suda prvog stupnja da nije u pitanju posredovanje jer K. kao kupac nije znao za porijeklo droge kada ju je kupovao od njega, buduće ističe da sporna droga nije bila njegova, jer ju on nije proizveo, već ju uvijek i sam od nekoga negdje nabavljao.

Naprijed iznijetim navodima optuženik nije doveo u sumnju ispravnost zaključka suda prvog stupnja o tome da je upravo on bio taj koji je opt. K. kritične zgode prodao heroin. To

I Kž 929/06-5

naime potpuno nedvojbeno proizlazi iz priznanja opt. K. koji je opisao pod kakvim okolnostima se najprije upoznao sa opt. F., kako su se putem mobitela dogovorili o mjestu i načinu kupovine, te kako je kupio drogu od opt. F. za iznos od 100,00 ili 200,00 kuna, a primopredaja se dogodila na stepeništu zgrade u kojoj stanuje opt. F..

Prema tome, nema govora o tome da je u pitanju posredovanje, već je u pitanju tipičan oblik prodaje droge koja se odvija na način da se unaprijed dogovori količina i vrsta droge, cijena te mjesto primopredaje, a potom se dogovor i realizira.

Usmeni ugovor o prodaji kojim je ugovorena cijena i predmet prodaje, kao bitni sastojci tog ugovora, je bio zaključen, a potom se pristupilo njegovom izvršenju, tako da se niti u jednom segmentu ne radi o posredovanju.

Dakle, posve je neodlučno to od koga je optuženik drogu nabavio, je li pri tom ostvario zaradu, je li pri tom drogu nabavio i za sebe, jer je bitno da je ugovor o prodaji zaključen te izvršen časom primopredaje droge i novca.

Prema argumentaciji optuženika F. gotovo nikada se u biti i ne bi radilo o prodaji droge, čak ni u slučajevima klasičnog „dilanja“, jer bi i dileri u krajnjoj liniji bili samo posrednici između dobavljača i kupaca.

Prema tome, sud prvog stupnja je na temelju iskaza optuženika K. pravilno zaključio da mu je opt. F. u najmanje dva navrata prodavao heroin u inkriminiranom razdoblju za iznose između 100,00 do 200,00 kuna.

Neosnovano se ovaj optuženik žali zbog pogrešnog utvrđenog činjeničnog stanja i u odnosu na odluku iz t. 2. izreke pobijane presude jer je sud prvog stupnja potpuno pravilno prihvatio kao objektivan i vjerodostojan iskaz opt. I. B.. Naime, sud prvog stupnja ukazuje da ova optužena tim iskazom kojim tereti opt. F. na isti način za izuzetno teško kazneno djelo tereti i sebe, što je očiti znak da iskazuje istinito. Optuženik F. bezuspješno želi ovu osobu prikazati kao jedinog prodavatelja 30 paketića droge heroin navodeći da toliku količinu droge u tako kratkom razdoblju može prodati samo osoba koja ima razgranatu mrežu kupaca. utim, ovaj optuženik ipak ne može na uvjerljiv i logičan način obrazložiti zašto bi opt. B. Međ

takvim iskazom kojim se izlaže riziku od teškog kažnjavanja išla njega neistinito teretiti, iako su nedvojbeno bili u dobrim odnosima.

Tvrdnje optuženika da je ona to učinila „kalkulantski“ kako bi što bolje prošla u ovom kaznenom postupku, a što se očituje u tome što je brzo puštena iz pritvora i što je tako blaga kažnjena, su tek njegova nagađanja, jer optužena u vrijeme kada je sve želja priznati nije mogla znati kakvu će sud odluku na koncu donijeti, budući sud nije vezan nikakovim izvansudskim „nagodbama“.

Osim toga, treba primijetiti da je optužena B. zatečena samo sa sedam paketića droge koju nije uspjela prodati, tako da je uistinu željela iskonstruirati takvu obranu kako to tvrdi opt. F., tada ne bi uopće trebala spominjati prethodnih dvadeset paketića heroina koje je prije prodala, već bi eventualno dio krivnje za samo sedam paketića prebacila na njega. Međutim, ona iskreno priznaje i ono što se bez njezina iskaza ne bi moglo dokazati, i time i sebe stavlja u daleko teži položaj.

I Kž 929/06-5

Prema tome, sud prvog stupnja je opravdano iskaz ove optuženice prihvatio, a otklonio je prihvatiti obranu opt. F.. Iskaz svjedoka A. sud prvog stupnja s pravom nije prihvatio jer se očito radi o osobi koja je u prijateljskim odnosima sa opt. F. i jer je krajnje neuvjerljivo opisivao na koji je način doznao za prodaju droge optuženika F. od opt. B., a što je sud prvog stupnja pravilno uočio.

Prema tome, sve odlučne činjenice koje se odnose na kaznena djela iz t. 1. i 3. su pravilno utvrđene tako da je žalba opt. F. izjavljena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovana.

I optuženik D. K. svojim žalbenim navodima nije doveo sa uspjehom u sumnju ispravnost zaključaka suda prvog stupnja.

Naime, sud prvog stupnja je na temelju iskaza svjedoka N. B., koji je priznao da mu je opt. K. jednom prilikom u njegovom automobilu dao na uživanje heroin, utvrdio kako je ovaj optuženik time ostvario kazneno djelo iz čl. 173. st. 5. KZ-a. Optuženikovo osporavanje ovog iskaza tvrdnjom da on nije u kritično vrijeme bio u dobrim odnosima sa svjedokom B., sud je s pravom otklonio, kao što s pravom nije prihvatio odstupanje ovog svjedoka u kasnijem iskazu, nalazeći da se očito radi o naknadnom dogovoru ovih osoba kako bi opt. K. izbjegao kaznenu odgovornost.

Na isti način je sud prvog stupnja otklonio kao neuvjerljive iskaze svjedoka M. S., A. K. i K. B. jer i ovi svjedoci svojim iskazima nastoje pogodovati opt. K. tvrdnjama da on i svjedok N. B. u sporno vrijeme nisu bili u dobrim odnosima.

Kada iz iskaza svjedoka N. B. nedvojbeno proizlazi da mu je opt. K. dao na uživanje heroin u njegovom autu, a što je sud s pravom prihvatio ne nalazeći zašto bi ovaj svjedok lažno teretio opt. K., tada je s pravom kao neistinitu otklonio tvrdnju ovog optuženika da je neka druga osoba po imenu N. u njegovom autu počela samoinicijativno konzumirati drogu čemu se on protivio.

Takvom obranom se bezuspješno želi demantirati iskaz navedenog svjedoka tvrdnjama da se radilo o nekakvom „N.“, ali ne svjedoku B. i da je bila u pitanju samoinicijativna konzumacija droge koju on nije dao toj osobi.

Međutim, radi se uistinu o neuvjerljivim navodima koje niti ovaj sud ne prihvaća i njim se ni u najmanjoj mjeri ne dovode u dvojbu zaključci suda prvog stupnja.

Ovaj optuženik se žali i zbog nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja, ali ne obrazlaže koju je to odlučnu činjenicu sud prvog stupnja u smislu odredbe čl. 369. st. 2. ZKP- a propustio utvrditi, iz čega slijedi da se iz te osnove u biti i ne žali već samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Prema tome, i žalba opt. D. K. podnijeta zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje navedeno u izreci presude, sud prvog stupnja je pravilno primijenio citirane odredbe kaznenog zakona, jer su u postupanju

I Kž 929/06-5

optuženika ostvarena obilježja upravo tih kaznenih djela, tako da sud prvog stupnja nije na njihovu štetu povrijedio kazneni zakon.

Stoga nije osnovana tvrdnja opt. F. da je u odnosu na kaznena djela iz t. 1. i 3. trebalo primijeniti odredbe iz čl. 61. KZ-a jer da se radi o jednom produljenom kaznenom djelu. Međutim, po ocijeni ovoga suda za to nisu ispunjeni uvjeti jer nedostaje bitan sjedinjavajući faktor, a to je vremenska povezanost, budući između tih djela postoji vremenski razmak od četiri mjeseca, što svako od tih djela čini zasebnim kaznenim djelom.

Iako se zbog kaznene sankcije žale samo opt. I. B. i D. K. ovaj sud drugog stupnja je u smislu odredbe čl. 382. ZKP-a u tom pravcu ispitao presudu u odluci o kazni i u odnosu na optuženika N. F., te je utvrdio da su žalbe i u tom dijelu neosnovane.

Prvostupanjski je sud opt. N. F. izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci nakon što mu je uz primjenu odredbi o ublažavanju za svako od kaznenih djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a u vezi čl. 25. ZIDKZ-a utvrdio kazne zatvora u trajanju od po šest mjeseci koje su kazne primjerene i ni u kom slučaju se ne može reći da su prestroge s obzirom na pogibeljnost kaznenih djela koje je ovaj optuženik počinio u to u duljem vremenskom kontinuitetu.

Optuženiku D. K. je sud izrekao uvjetnu osudu na način da je izvršenje kazne zatvora u trajanju od jedan mjesec odgodio pod uvjetom da optuženik u tom vremenu provjeravanja ne počini novo kazneno djelo. Radi se uistinu o blagoj kazneno sankciji i u pogledu odmjerene kazne zatvora i u pogledu određenog vremena kušnje tako da se još blažom kaznenom sankcijom ne bi ostvarile svrhe mjera upozorenja iz čl. 65. st. 2. KZ-a i opća svrha kaznenopravnih sankcija iz čl. 6. KZ-a.

Optužena I. B. smatra da joj sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenio olakotne okolnosti a to su mladost, neosuđivanost, lakomisleno postupanje, priznanje i kajanje, te činjenicu da nikakve imovinske koristi od svega ona nije imala.

Međutim, i u odnosu na ovu optuženu sud prvog stupnja je na temelju pravilne valorizacije olakotnih okolnosti utvrdio primjerene pojedinačne te joj je izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca i petnaest dana, koja kazna ni u kom slučaju nije prestroga.

Prema tome, žalbe optuženika zbog odluke o kazni nisu osnovane.

Uslijed svega navedenog na temelju čl. 387. ZKP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 10. prosinca 2008.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivan Protković, v. r.

Vesna Vrbetić, v. r.