Legislator Case Law & Legislation
Revr-322/2004-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal on labor dispute regarding redundancy program compliance. Appeal rejected due to lack of procedural violation and correct lower court application of law.

Case Number Revr-322/2004-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a final labor dispute judgment. The lower courts ruled that the employer correctly followed the statutory redundancy program requirements before terminating the employee's contract. The court found no procedural violation or error in applying the Labor Relations Act, noting the appellant's arguments were factually unsupported and irrelevant to the appeal grounds.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o parničnom postupku čl. 354. st. 2. toč. 13.; Zakon o radnim odnosima čl. 20. st. 1.; Zakon o parničnom postupku čl. 385. st. 3.; Zakon o parničnom postupku čl. 393.; The Supreme Court holds that an appeal must be rejected if the lower court's findings of fact are clear and consistent, and the appellant fails to prove a material procedural violation or incorrect application of substantive law.

Keywords

AI generated
labor dispute appeal redundancy program procedural violation Labor Relations Act Supreme Court review termination of contract employee rights

Cited Legislation

AI generated
Zakon o parničnom postupku čl. 354. st. 2. toč. 13.
Zakon o parničnom postupku čl. 385. st. 3.
Zakon o parničnom postupku čl. 393.
Zakon o parničnom postupku čl. 386.
Zakon o parničnom postupku čl. 375. st. 1.
Zakon o radnim odnosima čl. 20. st. 1.
Zakon o radnim odnosima čl. 24. st. 1.
Zakon o radnim odnosima čl. 26.
Zakon o radnim odnosima čl. 25.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 322/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, dr. sc. Ivana Kaladića i mr. sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. D. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik iz Z., protiv tuženika E. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnik Ž. B., odvjetnik iz Z., radi poništenja odluke, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu broj: Gžr-437/03-2 od 16. rujna 2003. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj: Pr-2549/96 od 21. svibnja 2002. godine, u sjednici održanoj dana 30. lipnja 2004. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje odluke generalnog direktora tuženika od 03. lipnja 1991. godine i Radničkog savjeta od 12. rujna 1991. godine, kao i odluka tuženika oznake KAD-VLS od 24. kolovoza 1993. godine te da je tuženik dužan tužitelja vratiti na rad i rasporediti na poslove i zadatke višeg instruktora za tehničke poslove i nabavu koje je obavljao prije tih odluka.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/9 i 117/03 - dalje ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presude nižih sudova preinače i tužbeni zahtjev prihvati ili ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a ni nadležni državni odvjetnik nije se izjasnio o sadržaju revizije.

Revizija nije osnovana.

Nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koje ovaj sud temeljem čl. 386. ZPP pazi po službenoj dužnosti. Presude sudova nižeg stupnja mogu se ispitati. U obrazloženju prvostupanjske presude navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni, a ne postoji ni proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava, odnosno zapisnika. Drugostupanjski sud je u smislu čl. 375. st. 1. ZPP ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja. Stoga nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP kako se navodi u reviziji.

U postupku je utvrđeno:

- da je Radnički savjet tuženika na sjednici od 11. lipnja 1990. godine donio Program rješavanja viška radnika tako što je prihvatio prijedlog od 29.05.1990. godine (akt kojeg je potpisao direktor Sektora za kadrovske, opće i pravne poslove) koji sadrži sve elemente programa,

- da je prihvaćeni Program od 29.05.1990. godine postavljen na oglasnu ploču u tuženikovim poslovnim prostorijama dana 30.05.1990. godine (a dana 12.06.1990. godine u poslovnim jedinicama) s popisom radnika koji predstavljaju višak i bio je na uvidu radnicima 30 dana,

- da je Radnički savjet na sjednici od 28.05.1991. godine temeljem prihvaćenog Programa rješavanja viška radnika donio odluku o upućivanju na čekanje određenog broja radnika sa danom 01.09.1991. godine, a među kojima je naveden i tužitelj,

en

- da je odlukom generalnog direktora tuženika od 03.06.1991. godine tužitelj upuć na čekanje u trajanju od 24 mjeseca s tim da mu nakon toga prestaje radni odnos,

- da je odlukom Radničkog savjeta od 12. rujna 1991. godine odbijen prigovor tužitelja protiv te odluke generalnog direktora,

- da je dana 24. kolovoza 1993. godine tužitelj obaviješten da mu je s danom 31.08.1993. godine prestao radni odnos.

Na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno su sudovi nižeg stupnja primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili. Prema odredbi čl. 20. st. 1. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine" broj 19/90 i 19/92 - dalje: ZRO) koji je tada bio na snazi organizacija odnosno poslodavac može utvrditi prestanak potrebe za radom radnika zbog tehnoloških, organizacijskih i ekonomskih razloga. Prije donošenja odluke o trajnom prestanku potrebe za radom radnika poslodavac je dužan izraditi Program rješavanja viška radnika (čl. 24. st. 1. ZRO), a u konkretnom slučaju tuženik je to učinio jer je utvrđeno da je Radnički savjet na sjednici od 11. lipnja 1990. godine donio Program rješavanja viška radnika tako što je prihvatio prijedlog direktora Sektora za kadrovske, opće i pravne poslove od 29.05.1990. godine koji po svom sadržaju predstavlja program rješavanja viška radnika (sadrži sve što takav Program u smislu čl. 25. ZRO treba sadržavati). Utvrđeno je također da su radnici u smislu čl. 26. ZRO bili obaviješteni o Programu.

Tužitelj se u reviziji uglavnom bavi činjeničnim utvrđenjima (navodeći da Program ne sadrži popis radnika za čijim je radom prestala potreba, da tuženik program za rješavanje viška radnika nije ni donio, da je sudu predočen izvornik zaključaka Radničkog savjeta od 28.05.1991. godine, a ne zaključak sa sjednice od 11. lipnja 1990. godine), pa treba reći da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 3. ZPP). Stoga navodi tužitelja o tome da određene činjenice po njegovom mišljenju nisu utvrđene, odnosno da nisu potpuno utvrđene, nisu mogli biti predmet razmatranja prilikom odlučivanja o osnovanosti revizije.

Valjalo je zbog rečenih razloga temeljem čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

U Zagrebu, 30. lipnja 2004. godine

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.