Rev-647/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 647/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, te Stanka Jesenkovića, Davorke Lukanović- Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. J. iz P., koju zastupa N. T., odvjetnik u P., protiv tuženika 1. S. T. i 2. B. T., oboje iz P., koje zastupa A. S., odvjetnik u P., radi povrata, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 13. ožujka 2006. godine, br. Gž-3448/04., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Poreču od 25. veljače 2003. godine, br. P- 137/02., u sjednici održanoj dana 21. studenoga 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je naloženo tuženicima da isplate tužiteljici iznos od 26.587,60 eur-a u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Narodne banke Hrvatske na dan plaćanja sa kamatom po stopi koju banke plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju u mjestu ispunjenja, a koje teku na iznos od 52.000 DEM od 30. lipnja 1995. do 31. prosinca 2001. godine, a na iznos od 26.587,60 eur-a od 1. siječnja 2002. godine do isplate i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 38.267,40 kn. Protiv ove pravomoćne drugostupanjske presude tuženici su izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ona preinači ili da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati drugom vijeću prvostupanjskog suda na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Postupak pred nižestupanjskim sudovima proveden je u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje ZPP), pa nije opravdan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U pobijanoj presudi nema takvih nerazumljivosti ni proturječnosti ni drugih nedostataka zbog kojih se ona ne bi mogla ispitati, pa nije učinjena istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku je utvrđeno:

- da je tužiteljica nasljednica iza pok. majke A. D. u 4/5 dijela, jer joj je troje nasljednika ustupilo svoje nasljedne dijelove, a I-tuženica da je nasljednica svoje majke u 1/2 dijela,

- da je krajem 1994. godine, A. D. prodala svoju kuću uz suglasnost svoje djece i odlučila dati 75.000 DEM onom djetetu koje će ju uzdržavati i brinuti se o njoj do njezine smrti,

- da su tuženici preuzeli na uzdržavanje A. D. u veljači 1995. godine, i da su na ime uzdržavanja dobili iznos od 75.000 DEM,

- da se majka tužiteljice i I-tuženice nalazila kod tuženika kratko vrijeme tj. do lipnja 1995. godine, kad ju I-tuženica više nije htjela uzdržavati kao tešku bolesnicu, pa je uzdržavanje majke preuzela tužiteljica i uzdržavala ju do njene smrti,

- da je II-tuženik, koji je bio suprug I-tuženice nakon što je A. D. napustila kuću tuženika obećao tužiteljici da će doći za par dana da riješe pitanje novca, što međutim, nikada nije učinio,

- da su tuženici dio novca dobivenog za uzdržavanje majke tužiteljice i I-tuženice utrošili za izgradnju apartmana na zemljištu u vlasništvu II-tuženika u kojem je ona trebala biti zbrinuta do svoje smrti, što nije ostvareno upravo voljom samih tuženika,

- da A. D. nakon odlaska iz kuće tuženika, suprotno revizijskim tvrdnjama, nije darovala tuženici novac namijenjen za njeno uzdržavanje bez obzira na to što ju nisu više uzdržavali.

Kraj takvog stanja stvari pravilan je zaključak sudova da i ostaviteljica, sada pok. A. D. za života imala tražbinu prema tuženicima na ime iznosa danog tuženicima za svoje uzdržavanje na temelju odredbe čl. 210. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje ZOO).

Prema, naime, toj zakonskoj odredbi obaveza vraćanja odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

Iznos od 75.000 DEM isplaćen je tuženicima radi uzdržavanja majke tužiteljice i I- tuženice koja osnova se nije ostvarila odnosno u svakom slučaju je otpala.

Tužiteljica je priznala tuženicima 10.000 DEM na ime kratkotrajnog uzdržavanja majke tužiteljice i I-tuženice i 13.000 DEM na ime nasljednog dijela I-tuženice.

Tužiteljica prema tome i po nalaženju ovog revizijskog suda osnovano traži kao nasljednica A. D. u 4/5 dijela od oboje tuženika plate iznos od 52.000 DEM, odnosno kunsku protuvrijednost iznosa od 26.587,60 eur-a. Osnovano traži i od II-tuženika kao supruga I- tuženice koji se izgradnjom navedenog apartmana okoristio, kako su i to sudovi pravilno ocijenili.

Prigovori kojima tuženici osporavaju pravilnost činjeničnih utvrđenja sudova ne mogu se prihvatiti, jer prema izričitoj odredbi čl. 385. st. 3. ZPP-a revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kad su naložili tuženicima da plate tužiteljici kunsku protuvrijednost iznosa od 26.587,60 eur-a.

Utvrđeno je tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a revizija tuženika odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 21. studenoga 2006.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.