Rev-2575/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2575/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Radomire Felicijan Maoduš, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B.Z. iz V.G., V.S. …, koga zastupa punomoćnik B.M., odvjetnik iz Z., protiv tuženog Poduzeća za vanjsku i unutrašnju trgovinu proizvoda i uslužnu djelatnost s potpunom odgovornošću R. Z., S. …, radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od dana 29. prosinca 1992. godine broj Gž-8534/92 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od dana 26. lipnja 1992. godine broj Pn-1576/91, u sjednici održanoj dana 3. studenog 1994.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika djelomično se prihvaća pa se preinačuje presuda Okružnog suda u Zagrebu od dana 29. prosinca 1992. godine broj Gž-8534/92 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od dana 26. lipnja 1992. godine broj Pn-1576/91 i sudi:

I. Tuženi je dužan isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 2.800,00 kn (2,800.000 HRD) uz zakonsku zateznu kamatu koja teće od dana donošenja presude suda prvog stupnja, (26. lipnja 1992. pa do dana isplate po stopi određenoj čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima i to sve pod prijetnjom izvršenja.

II. Tuženik je dužan isplatiti tužitelju na ime cjelokupnog parničnog troška iznos od 130 kn.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je obvezan tuženik da isplati tužitelju iznos od 3,300.000 HRD (3,300,00 kn) uz zakonsku zateznu kamatu pripadajući na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do dana isplate kao i da naknadi tužitelju parnični trošak u visini od 140.700 HRD (140,70 kn).

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju izjavljuje tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da ovaj sud prihvati reviziju, u cijelosti ukine presudu suda prvog i drugog stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U smislu odredbe iz čl. 390. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92, u daljnjem tekstu:ZPP) sud prvog stupnja je reviziju tuženika dostavio tužitelju i nadležnom državnom odvjetniku.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženika, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o istoj nije izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju povredu ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Nadalje nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP na koju povredu određeno ukazuje revident iz razloga, što je presuda koja se revizijom pobija jasna, razumljiva, moguće je ispitati jer sadrži razloge o svim činjenicama bitnim za presuđenje.

Nadalje je sud drugog stupnja odlučujući o žalbi tužene stranke ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja za presuđenje (čl. 375. st. 1. ZPP).

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354.s t. 2. toč. 1. ZPP na koju određeno nadalje ukazuje revident, nije ostvaren.

U konkretnom slučaju radi se o parnici iz radnog odnosa. U glavi XXVII ZPP koja sadrži posebno odredbe o postupku u parnicama iz radnih odnosa, određeno je navedeno da ukoliko ne postoji posebna odredba iz radnog odnosa, da će se primjenjivati odredbe ZPP. Budući zakonom nije određeno da sudac pojedinac sudi radne sporove, to takve sporove suglasno odredbi iz čl. 13. i čl. 41. st. 1. ZPP sudovi sude u vijeću.

Međutim, u prvom stupnju, a nakon što su suglasno odredbi iz čl. 43. st. 2. ZPP stranke postigle sporazum da u ovoj parnici sudi sudac pojedinac (str. 19. spisa) sudio je sudac pojedinac. Ovaj sud smatra da time nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka kako to revident smatra jer da sud ne bi bio propisno sastavljen.

Suglasno odredbi iz čl. 43. st. 2. ZPP u postupku se stranke mogu sporazumjeti da imovinskopravne sporove sudi sudac pojedinac, bez obzira na vrijednost predmeta spora. Kao što je istaknuto radi se o radnom sporu, ali o sporu radi naknade štete koju bi tužitelj pretrpio dana 16.1.1990. godine na gradilištu u Frankfurtu, kao radnik tužene stranke. S obzirom na prirodu spora i prevalirajući značaj imovinskopravnog zahtjeva za naknadu štete, u konkretnom slučaju nije bilo zapreka dogovoru stranaka o sastavu suda u ovom sporu. Pa kada je to tako, tada, a nakon sporazuma stranaka odlukom koju je donio sudac pojedinac nije povrijeđana odredba parničnog postupka o sastavu suda, a slijedom toga nije počinjena ni apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1. ZPP.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava djelomično je ostvaren. Prema odredbi iz čl. 6. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 19/83 i 17/86), poslodavac je dužan naknaditi štetu radniku zbog povrede ako ne dokaže da je šteta nastala iz razloga koji ga oslobađaju odgovornosti (viša sila, radnje i djelovanje treće osobe i krivnja radnika).

Sudovi su u valjano provedenom parničnom postupku (čl. 7. i 8. ZPP) utvrdili da je dana 16.1.1990. godine došlo do pucanja greda na gradilištu u Frankfurtu u trenutku kada je na gredu zakoračio tužitelj radi obavljanja radnog zadatka po nalogu poslovođe. Uslijed pucanja grede tužitelj je pao sa visine od 4m i tom prilikom je bio povrijeđen. Utvrđeno je da je tužitelj imao svu zaštitnu opremu, posebno cipele i šljem koji se traže za obavljanje poslova njegovog radnog mjesta.

Stoga je ocjena suda da na strani tužitelja nema skrivljenog ponašanja i s time odgovornosti odnosno suodgovornosti za nastalu štetu, valjano data te kao takvu prihvaća i ovaj sud. Slijedom toga na strani tužene u cijelosti postoji obveza za naknadu štete koju je tužitelj pretrpio opisanim štetnim događajem. S tim u svezi istaknuti prigovor tuženika, istina tek u reviziji, odgovoriti je da i pod pretpostavkom istinitosti revizijskih navoda da je tužitelj radio na gradilištu u SR Njemačkoj, u sastavu trećeg poduzeća, a koje da je bilo izvođač radova, ne eskulpira tuženika od njegove odgovornosti za nastalu štetu. Tuženik čiji je radnik tužitelj, koji je na radu i u svezi s radom pretrpio štetu (eventualno) sa trećom osobom odgovara tužitelju za nastalu štetu solidarno (čl. 207. st. 1. ZOO), ali to ni u kojem slučaju ne znači da se pozivom na tu treću osobu tuženik može osloboditi svoje odgovornosti prema tužitelju.

Ostalo je da se raspravi pitanje obima visine nastale štete.

Tužitelj je u dobi od 25 godina padom sa 4m zadobio teške tjelesne povrede: udarno krvne podljeve oba stopala kao i prijelom obje petne kosti zbog kojih povreda je bio šest mjeseci potpuno radno nesposoban. Sudovi su, a vezano za povrijeđivanje tužitelja utvrdili sve okolnosti relevantne za dosuđenje novčane naknade za pretrpljenu nematerijalnu štetu (čl. 200. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", broj 53/91 i 73/91, u daljnjem tekstu: ZOO), i to vrstu i težinu povrede, način i tijek liječenja, trajanje i intenzitet fizičkih bolova, trajanje i intenzitet pretrpljenog straha, duševnih bolova zbog nastale naruženosti kao i duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti koja je uz pomoć sudskih vještaka utvrđeno sa 35%, trajno do kraja života. Prilikom dosuđenja novčane naknade, prema stajalištu ovog revizijskog suda sudovi su valjanom primjenom materijalnog prava dosudili tužitelju s naslova pretrpljenih fizičkih bolova zatraženi iznos od 600.000 HRD (600 kn) za pretrpljeni strah valjano je dosuđen iznos od 300.000 HRD (300 kn) te za duševne bolove zbog nastale naruženosti valjano je prihvaćen zahtjev tužitelja i istom dosuđena novčana naknada u visini od 400.000 HRD (400 Kn). Međutim ovaj sud smatra da su sudovi previsoko dosudili novčanu naknadu za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti u visini od 2,000.000 HRD (2,000,00 kn). Ovaj sud smatra da imajući u vidu sve iznesene relevantne okolnosti, a vodeći računa i o cilju kojem služi novčana naknada za pretrpljenu nematerijalnu štetu (čl. 200. st. 2. ZOO), ovaj sud smatra da bi pravična novčana naknada po ovom osnovu iznosila 1.800.000 HRD (1.800,00 kn).

Slijedom izloženog i upravo s naslova dosuđenja novčane naknade za pretrpljenu nematerijalnu štetu revizija tuženika se ukazuje djelomično osnovanom.

Zbog svega izloženog reviziju tuženika je valjalo djelomično prihvatiti, a s obzirom da su sve činjenice relevantne za valjanu primjenu materijalnog prava utvrđene, preinačiti presudu suda prvog i drugog stupnja i pozivom na odredbu iz čl. 385. st. 1. ZPP presuditi kao u dispozitivu ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 166. st. 2. ZPP a u vezi s odredbom čl. 154. st. 2. i 155. ZPP. Napomenuti je pri tom da tužena stranka koja je djelomično uspjela sa svojim izvanrednim pravnim lijekom zahtjev za naknadu parničnog troška u tom pravcu nije postavila.

U Zagrebu, 3. studenog 1994.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.