I Kž-619/2001-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-619/01-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milivoja Mikora, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Hajrije Novoselec, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika S. Š., zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. i 2. u svezi čl. 33. st. 1. i 2. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 16. svibnja 2001. godine broj K-245/00, u sjednici održanoj 18. rujna 2002. godine, saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. S.Š. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Zagrebu, presudom od 16. svibnja 2001. godine broj K-245/00 proglasio je krivim opt. S.Š. zbog kaznenog djela protiv imovine, pokušaja razbojništva iz čl. 218. st. 1. i 2. u svezi čl. 33. st. 1. i 2. KZ i na temelju čl. 218. st. 2. u svezi čl. 33. st. 2. KZ osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.

Na temelju čl. 63. st. 1. KZ optuženiku se u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 8. studenog 2000. godine, pa nadalje.

Na temelju čl. 76. st. 1. i 2. KZ optuženiku se izriče sigurnosna mjera liječenja od ovisnosti koja će trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja izrečene kazne zatvora.

Na temelju čl. 80. st. 1. KZ optuženiku je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta, noža duljine 21 centimetar s oštricom na izvlačenje dužine 9 centimetara i crne vunene kape, koji predmeti će biti uništeni.

Na temelju čl. 122. st. 4. ZKP optuženik se u cijelosti oslobađa obveze naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1.-6. ZKP.

Protiv te presude žali se optuženik po branitelju V.M., odvjetnici iz Z., s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u pravnoj oznaci djela, te odluci o kazni i optuženika proglasi krivim za kazneno djelo iz čl. 218. st. 1. u svezi čl. 33. st. 1. i 2. KZ i izrekne blaža kazna.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u pismenom podnesku od 30. kolovoza 2001. godine broj KŽ-DO-1304/01 predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Žalitelj ne navodi žalbene osnove iz kojih je podnio žalbu, a iz razloga žalbe proizlazi da se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Ukazuje na to da u konkretnom slučaju nije utvrđena primjena sile, niti upotreba oruđa odnosno noža za koji tvrdi da ga je samo držao u ruci.

Neosnovano se pri tome poziva na činjenicu da prodavačica nije ozbiljno shvatila prijetnju, jer da mu je skinula kapu s prorezima za oči. Pri tome zanemaruje cijeli njen iskaz u kojem je M.B. iskazala da je najprije pomislila da se netko od poznanika šali međutim, kada je u ruci optuženika vidjela nož "skakavac" i kada ju je optuženik gurnuo prema kasi, prethodno navukavši kapu natrag i tražio novac, uplašila se i pobjegla u skladište odnosno WC i zvala u pomoć. Vratila se, misleći da je otišao, kad je alarm prestao zvoniti, ali ju je optuženik uhvatio za ruku i ponovo tražio novac, a tada je naišao svjedok T.

Sve navedeno optuženik priznaje pa je ispravan zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik primijenio silu odguravajući prodavačicu i kasnije hvatajući je za ruku, a da se prijetnja izražavala ponašanjem optuženika, kada je izvadio nož, izbacio oštricu i pokazao ga prodavačici, što je sve bilo podobno da izazove strah uslijed kojeg je M.B. pobjegla, ne pružajući drugačiji oblik otpora. Za postojanje kaznenog djela razbojništva dovoljno je da se silom ili prijetnjom sprečava otpor koji se tek očekuje, što je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno, kako iz iskaza svjedoka M.B., tako i priznanja samog optuženika.

Stoga činjenično stanje nije pogrešno ni nepotpuno utvrđeno, a na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe čl. 218. st. 1. i 2. u svezi čl. 33. st. 1. i 2. KZ nalazeći da se u postupanju optuženika stječu sva bitna obilježja ovog kaznenog djela, a ne kaznenog djela predloženog u žalbi optuženika.

Optuženik se žali i zbog odluke o kazni smatrajući izrečenu kaznu neprimjerenom s obzirom da nije bilo težih posljedica i štete za bilo koga, osim njega samog.

Protivno žalbenim prigovorima, prvostupanjski sud je u dovoljnoj mjeri optuženiku uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna bude veća ili manja, među kojima i one koje se navode u žalbi i izrekao kaznu koja je i po ocjeni suda drugog stupnja zakonita i pravilna. Izrečena kazna je primjerena težini počinjenog kaznenog djela, stupnju kaznene odgovornosti optuženika, prije svega njegovoj ličnosti s obzirom na dosadašnju neusklađenost njegova ponašanja sa zakonom, svim okolnostima konkretnog slučaja, te je kao takva podobna da u okviru opće svrhe kaznenih sankcija iz čl. 6. KZ ostvari svrhu kažnjavanja iz čl. 50. KZ.

Izrečene sigurnosne mjere su zakonite i pravilne.

Iz navedenih razloga, a kako nisu nađene ni povrede odredaba kaznenog postupka niti povrede zakona na koje je sud dužan paziti po službenoj dužnosti, u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP, na temelju čl. 387. ZKP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 18. rujna 2002. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci, v.r.

Milivoj Mikor, v.r.