Revr-18/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 18/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, te Petra Milasa, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. K. iz G., zastupane po punomoćniku B. P., odvjetniku iz K., protiv tuženika P. b. Z. d.d., radi utvrđenja ništavosti odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tužiteljice izjavljene protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Sisku od 12. kolovoza 2004. godine, br. Gž 1857/03, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Kutini od 17. lipnja 2003. godine, br. P 70/03, u sjednici održanoj 9. ožujka 2005. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda, kojom je odbijen tužbeni zahtjev, koji glasi:

„Utvrđuje se da je ništava odluka o otkazu ugovora o radu br. … od 25. svibnja 2000. godine, te se nalaže tuženiku P. d.d. Z., da tužiteljicu V. K. nakon isteka otkaznog roka vrati na radno mjesto blagajnika i likvidature blagajne u P. K..“

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužiteljica je pravovremeno podnijela dopuštenu reviziju pozivom na revizijske razloge: bitnu povredu odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predložila je da preinakom nižestupanjskih presuda tužbeni zahtjev bude prihvaćen kao osnovan, podredno da obje nižestupanjske presude budu ukinute i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice, radnice tuženika, da se utvrdi da je ništava odluka tuženika o otkazu ugovora o radu s obvezom tuženika da tužiteljicu vrati na rad. Ispitujući pobijanu presudu ovaj revizijski sud nije našao da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP), na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 386. ZPP.

Odlučujući o sporu nižestupanjski sudovi su utvrdili:

- da je tužiteljica, kao radnica tuženika na neodređeno vrijeme obavljala poslove: blagajnika – likvidatora u P. G., koja je u sastavu P. K.,

- da je odlukom tuženika od 25. svibnja 2000. godine tužiteljici otkazan ugovor o radu iz razloga da je trajno prestala potreba za njenim radom zbog gospodarskih, tehnoloških i organizacijskih razloga,

- da je tuženik, sukladno odredbi čl. 119. i 120. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95 – dalje: ZR-a) prethodno sačinio Program zbrinjavanja viška radnika vezano za namjeru otkazivanja ugovora o radu radnicima zbog gospodarskih, tehnoloških i organizacijskih razloga, o kojem su u pisanom obliku obaviješteni radnici i nadležna služba zapošljavanja,

- da se Radničko vijeće tuženika suglasilo s Programom i sa odlukom tuženika da se tužiteljici otkaže ugovor o radu,

- da je tužiteljica, prema kriterijima utvrđenim Programom (ocjena rada, godine staža, godine života i socijalni status) dobila najmanje bodova u odnosu na sve radnike u Poslovnici Garešnica.

Temeljem izloženih utvrđenja nižestupanjski sudovi su, primjenom odredbe čl. 106. st. 1., alineja 1., te st. 2. i 3. ZR-a odbili tužbeni zahtjev, kako je uvodno navedeno. Pravni zaključak nižestupanjskih sudova, suprotno stajalištu izraženom u reviziji, prihvaća kao pravilan i ovaj revizijski sud.

Nije u pravu revident, kada u reviziji ističe da je višak radnika trebalo utvrditi na razini Podružnice, a ne samo P. G.. Ovo zato, jer je točkom VII. Programa određeno da se višak radnika utvrđuje na nivou podružnice, s time što se u onim podružnicama, koje imaju dislocirane poslovnice višak utvrđuje na nivou poslovnica.

Navedena odredbama Programa nije u suprotnosti sa odredbama čl. 120. ZR-a, kojima nije ograničeno pravo poslodavca da višak utvrđuje na razini najnižih organizacijskih jedinica, poglavito kada su one dislocirane.

Poslovnica u G. dislocirana je od Podružnice u K..

Neosnovano se u reviziji ističe da tuženik kod donošenja osporene odluke nije uzeo u obzir socijalni status tužiteljice, kako je to predviđeno odredbom čl. 106. st. 3. ZR-a, jer iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je i taj kriterij uzet u obzir.

Budući da iz svega izloženog slijedi da je osporena odluka o otkazu ugovora o radu donesena uz primjenu odredbe čl. 117. i 145. ZR-a, te u skladu s kriterijima navedenim u Programu, koji je izrađen, sukladno odredbama čl. 119. i 120. ZR-a, pa su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo (čl. 106. st. 1. ZR-a) kada su odbili tužbeni zahtjev.

Iz izloženih razloga presuđeno je kao u izreci (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 9. ožujka 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.