P-10510/2023-25 · Općinski građanski sud u Zagrebu

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-10510/2023-25

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužiteljice PA iz [adresa], Wickhambreaux, Canterbury, Southdown, The List 0, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Stipe Vuletić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 12. lipnja 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice Stipe Vuletića, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika Nere Gajdarov Beg, odvjetnice, dana 16. srpnja 2025.

p r e s u d i o j e:

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 8.2. Ugovora o kreditu br. 066- 207/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji su tužitelj PA, Southdown, The List 0, Wickhambreaux, Canterbury, Velika Britanija, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik ADDIKO BANK d.d. Slavonska avenija br. 6, Zagreb, OIB:14036333877, kao kreditor zaključili dana 13.7.2007. godine, a koja glasi: "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria – Bank d.d. ", pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.882,91 Eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22.4.2011. godine pa do isplate, određenom do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.925,42 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 16. srpnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s prednikom tuženika sklopila dana 13.7.2007. Ugovor o kreditu broj 066-207/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, na iznos od 402.400,00 CHF. Dana 21.4.2011. je iskoristila svoje pravo ugovoreno člankom 8.2. Ugovora i izvršila prijevremenu otplatu kredita. Tuženik joj je tom prilikom temeljem istog članka predmetnog ugovora zaračunao i naplatio izlaznu naknadu za prijevremenu otplatu u iznosu od 21.721,29 kn, što je razvidno iz pregleda prometa za klijenta na ime tužiteljice. Tužiteljica je predmetni kredit sklopila kao potrošač, što je razvidno iz odredbe čl.2. ugovora o kreditu kojom je utvrđeno da tuženik odobrava tužiteljici kredit kao fizičkoj osobi, za kupnju stana, te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno članku 3.toč.1. u svezi s čl.56. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/2003, dalje u tekstu ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice.

2. Tužiteljica ističe da je odredba čl. 8.2 predmetnog ugovora o kreditu ništetna u smislu čl.87.st.1. ZZP-a budući da se radi o tipiziranom ugovoru kojeg je sastavio tuženik i o tipiziranoj odredbi u takvom ugovoru o kojoj se nije posebno pregovaralo te je tuženik ostavio sebi na dispoziciju određivanje visine naknade u slučaju prijevremene otplate kredita. Također, tužiteljica nije mogla ishoditi brisanje upisanog založnog prava bez uplate navedene naknade, a uslijed čega ista odredba uzrokuje znatnu neravnotežu između ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Sporna ugovorena odredba iz čl.8.2. Ugovora je suprotna i prisilnim propisima sukladno čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl.1024. st.4. i čl.6. tog zakona. U odredbi čl.8.2. Ugovora se isključivo navodi posebna Odluka banke, ali ne obrazlaže se i ne objašnjava o kakvoj se odluci radi. Tuženik navedenom naknadom nije pokrio niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti da je pretrpio štetu, već da se u konkretnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno čl.1024.st.4. ZOO-a. Predmetni ugovor o kreditu je zaključen 2007. godine, u vrijeme kada još nije bio na snazi Zakon o potrošačkom kreditiranju, već je na snazi bio ZZP/03. U čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ista bila unaprijed formulirana od strane trgovca, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovaca.

3. Predmetni Ugovor je prethodno pripremio tuženik, a stranke o spornoj ugovornoj odredbi iz čl. 8.2. koja glasi: "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria – Bank d.d." stranke nisu pregovarale. Iako je odredba čl.8.2. lako uočljiva jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe te je jasna jer čitanjem teksta iste odredbe nedvojbeno proizlazi zaključak kako u slučaju prijevremene otplate korisnik kredita može vratiti kredit uz posebnu odluku tuženika, ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru, nadalje time što je za izračun naknade ugovoreno da će se izvršiti prema Odluci tuženika. Dakle, visina sporne naknade nije bila ili mogla biti poznata tužiteljici kao potrošaču jer u ugovoru nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji izračuna tako da tužiteljica ne zna što mora platiti u slučaju prijevremene otplate i na koji način se izračun vrši.

4. Zakon o zaštiti potrošača (ZZP/03) je u glavi 8. regulirao "Potrošački zajam" te je istim zakonom u čl.64.st.1. propisano da potrošač može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje, a i u važećem Zakonu o obveznim odnosima (NN br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018) u čl.1024.st.2. propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, iz čega je razvidno da je tužiteljica, kao korisnik kredita, imala pravo iskoristiti svoje ovlaštenje koje joj je dano zakonom te izvršiti prijevremenu otplatu kredita, a što je i učinila dana 21.4.2011.

Također, čl. 1024.st.3. ZOO-a je propisano da je u slučaju vraćanja kredita i prije roka određenog za vraćanje korisnik kredita dužan davatelju kredita naknaditi štetu, ako je davatelj kredita istu pretrpio, a stavkom 4. toga članka je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Tužiteljica smatra da je sporna odredba Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka suprotna odredbi čl. 1024. st.

4. ZOO-a, a glede pravnih posljedica vraćanja kredita prije roka, odnosno da se ne radi o odgovornosti za štetu prouzročenu povredom neke obveze iz ugovora zbog prijevremene otplate kredita, tj. o ugovornoj odgovornosti i postojanju uzročno-posljedične veze između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita i nastale štete davatelju kredita, već u svojoj suštini da naplaćena naknada predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja, a na što banka nema pravo prema gore citiranom članku jer se radi o kogentnoj zakonskoj odredbi i svaka suprotna ugovorna odredba je ništetna. Ništetnost sporne odredbe ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da tuženik u vezi iste nije pojedinačno pregovarao s tužiteljicom, što je suprotno odredbi čl.

81. st.

2. ZZP/03, odnosno čl.

96. st.

1. i 2. novog Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl.

87. st.

1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 5.11.2020. na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio zaključak, posl.br. Su IV – 308/2020, toč. 8., cit: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ U odnosu na potraživanje tužiteljice u ovom predmetu nije nastupila zastara. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30.1.2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st.

1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

5. Radi svega navedenog, tužiteljica predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbu sadržanu u čl. 8.2. Ugovora o kreditu br. 066-207/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine te naloži tuženiku da joj isplati iznos od 2.882,91 Eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 22.4.2011. pa do isplate, sve uz naknadu troška ovog parničnog postupka, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

Tužiteljica uz tužbu kao dokaze prilaže preslike: Pregled prometa za klijenta i Ugovor o kreditu broj 066-207/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine.

6. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava navode tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Iz tužbe proizlazi da je tuženik tužiteljici navodno naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita 21.4.2011., dok je tužbu u navedenom predmetu podnijela dana 24.11.2023., dakle više od dvanaest godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla, dok je zastarni rok 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (tako VSRH presudi Rev x 183/2011). Osporava tužiteljici aktivnu legitimaciju i status potrošača. Naime, status potrošača se ne presumira već je potrebno utvrditi je li fizička osoba sklopila ugovor za privatne svrhe, pri čemu je teret dokazivanja te činjenice na potrošaču (tako i Gž-2384/2020-2 od 19. 11.2020.).Odredba čl. 8. Ugovora o kreditu nije nepoštena u smislu ZZP/03

7. Nesporno je da je odredba iz čl. 8. Ugovora odredba koja se tiče cijene budući da se radi o jednoj vrsti naknade koju potrošač plaća prilikom isplate kredita. Da bi sporna odredba bila nepoštena potrebno je da su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti: (a) da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo,

(b) da je ona i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva,

(c) da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja).

Tuženik je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi iz članka 8. Ugovora o kreditu, što je vidljivo iz čl. 21 Ugovora u kojem stoji da su ugovorne strane izričito prihvatile odredbe poslovnih uvjeta tuženika, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve njihove kasnije izmjene i dopune. Odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Jasna je jer je napisana jednostavnim rječnikom i nema dvojbe oko sadržaja tužiteljeve obveze. Uočljiva je jer je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena. Nije napisana sitnim slovima niti je dio općih uvjeta na koje upućuje ugovor, već se nalazi u samom ugovoru punopravno sa svim drugim odredbama. Odredba je i razumljiva jer je tužiteljica tužitelj potpuno poslovno sposobna osoba, razumije sadržaj dokumenta i svojom slobodnom voljom preuzima platnu obvezu na period od više godina pa je i dužna primijeniti očekivanu pažnju. Teret dokaza da ne bi bilo tako leži na tužiteljici, koja to u tužbi nije obrazložila. Stoga odredba čl.

8. Ugovora o kreditu ne može biti nepoštena, a prema tome niti ništetna iz razloga što se o njoj pojedinačno pregovaralo. Također, temeljem članka 84. ZZP/03 uopće nije niti dozvoljeno ocjenjivati jesu li odredbe članka 8. Ugovora o kreditu nepoštene budući da su iste jasne i uočljive i razumljive. Predmetna odredba nije protivna niti načelu savjesnosti i poštenja te ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Ugovaranje naknade prilikom prijevremene otplate kredita uobičajeno je u bankarskom poslovanju te nije zabranjeno niti jednim prisilnim propisom.

Posebno je značajna činjenica da je predmetnim Ugovorom o kreditu zasnovano založno pravo na nekretninama u korist tuženika, kao i da su dani neki drugi instrumenti osiguranja pa je stoga za očekivati da je tužiteljica pri sklapanju ugovora uložila viši stupanj pažnje od uobičajenog, pogotovo imajući u vidu da je Ugovor o kreditu ujedno solemniziran i strankama rastumačen kod javnog bilježnika. U potvrdi o solemnizaciji izričito piše: „Sudionicima pravnog posla sam ispravu pročitao…Sudionici izjavljuju da prihvaćaju pravne posljedice koje iz toga proizlaze iz njih i da to odgovara njihovoj volji.“ Prijevremena otplata kredita nužno uzrokuje štetu davatelju kredita budući da je isti prilikom sklapanja ugovora o kreditu računao da će tako plasirana sredstva ostati plasirana za cijelo ugovoreno vrijeme.

Prema tome, plaćanje naknade za prijevremenu otplatu služi kao protuteža kojom se nadoknađuje barem neka simbolična šteta koju je pretrpio vjerovnik. Stoga nije moguće argumentirano tvrditi da bi takva odredba mogla biti protivna načelu savjesnosti i poštenja te da ne može, po svojoj prirodi, uzrokovati znatnu neravnotežu ugovornih strana. Također, osim što je tužiteljica pristala na ugovornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu, o istoj bi zasigurno bila informirana i kada bi podnijela tuženiku zahtjev za prijevremenu otplatu

8. Naplata naknade za prijevremenu otplatu temeljem čl. 8. Ugovora o kreditu je u skladu s čl. 1024. ZOO-a koji navodi da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku te je u tom slučaju dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Dakle, citirani čl. 1024. ZOO govori samo o obvezi korisnika kredita, ovdje tužiteljice, da tuženiku u slučaju prijevremene otplate nadoknadi štetu i ni u kojem slučaju ne isključuje pravo banke na naplatu naknade za prijevremenu otplatu. Podredno, čak da čl. 8. Ugovora nije u skladu s člankom 1024. ZOO, tuženik ističe da isti ni tada ne bi bio ništetan. Naime, opće je pravilo obveznog prava da stranke slobodno uređuju svoje ugovorne odnose (članak 2. ZOO-a), što znači da isključivo o slobodnoj volji stranaka ovisi hoće li sklopiti ugovor, s kime će ga sklopiti te kakvog će biti sadržaja. Za ugovorne odnose prvenstveno je relevantna volja samih stranaka, odnosno na odnos između sudionika obveznopravnog odnosa prvenstveno se primjenjuje ono što su same stranke kao svoja očitovanja volje predvidjele u ugovoru. Pritom su stranke slobodne svoj odnos urediti drukčije nego li je to predviđeno ZOO-om, a sukladno općem načelu dispozitivnosti u uređenju obveznih odnosa, kako to predviđa članak 12. ZOO-a. Volja stranaka, načelo dispozitivnosti i sloboda uređenja obveznih odnosa imaju prednost pred odredbama ZOO-a, osim u iznimnim slučajevima kada zakonska odredba izričito predviđa drukčije ili iz njezina smisla proizlazi da je svrha te odredbe da se strankama zabrani drukčije uređenje obveznih odnosa. Dakle odredbe ZOO-a su u pravilu dispozitivne, jer svrha obveznog prava nije strankama nametnuti način uređenja njihovih obveznih odnosa već predvidjeti pravo koje će se primijeniti u slučaju kada stranke nisu drukčije ugovorile. Konzekventno, ako su stranke ugovorom uredile neka pitanja međusobnog obveznopravnog odnosa, prvenstveno se primjenjuje volja samih stranaka. Stoga je jasno da je iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita koju je tuženik navodno naplatio tužiteljici u skladu s člankom 1024. ZOO, zbog čega tužitelj nema pravo tražiti njen povrat.

9. Pravo tuženika da u slučaju prijevremene otplate kredita ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu je izrijekom prepoznato Zakonom o potrošačkom kreditiranju (NN br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016; dalje u tekstu: ZPK) u članku 16. Tuženik ističe da prijevremenom otplatom kredita trpi štetu u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično. U konkretnom slučaju, navodno naplaćeni iznos na ime prijevremene otplate kredita odgovara opisanom iznosu administrativnih troškova i troškova osoblja koji su posljedica obrade zahtjeva za prijevremenu naplatu te rizika negativne kamate kada sredstva banke stoje u drugim bankama i kao takav predstavlja unaprijed ugovoreni iznos naknade štete u smislu čl. 345. st. 3. ZOO-a. Kao takav, on nije u očitom nerazmjeru sa štetom zbog čega je valjano ugovoren Ugovorom o kreditu.

10. Naplata naknade za prijevremenu otplatu temeljem članka 8. Ugovora o kreditu je u skladu s Europskom pravnom stečevinom. Pitanje prijevremene naknade uređeno je člankom 16. Direktive 2008/48/EEZ od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ , u kojem je određeno: „1. Potrošač ima pravo da u bilo kojem trenutku djelomice ili u cijelosti ispuni svoje obveze prema ugovoru o kreditu. U takvim slučajevima on ima pravo na sniženje ukupnih troškova kredita, a takvo sniženje sastoji se od kamata i troškova za preostalo trajanje ugovora. 2. U slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivno opravdanu kompenzaciju za moguće troškove izravno povezane s prijevremenom otplatom kredita, pod uvjetom da ta prijevremena otpada potpada pod vremensko razdoblje tijekom kojeg se primjenjuje fiksna kamatne stopa. Takva kompenzacija ne smije premašiti 1 % iznosa kredita koji se prijevremeno otplaćuje ako razdoblje između prijevremene otplate i dogovorenog prestanka ugovora o kreditu premašuje godinu dana. Ako to vremensko razdoblje ne premašuje godinu dana, ta kompenzacija ne smije premašiti 0,5 % iznosa kredita koji se prijevremeno otplaćuje.“ U toč. 39. preambule Direktive 2008/48/EEZ navodi se kako bi u slučajevima prijevremene otplate kredita „trebalo utvrditi gornju granicu kompenzacije u smislu paušalnog iznosa“. Iz toga dakle jasno proizlazi da pravo naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita nije sporno, već je samo potrebno odrediti pravičan iznos koji se plaća. Ranije je pitanje naknade za prijevremenu otplatu kredita bilo na europskoj razini uređeno Direktivom 87/102/EEZ od 22. prosinca 1986. (konkretno člankom 8.), u kojem je propisano slijedeće: „Potrošač ima pravo izvršiti svoje obveze prema ugovoru o kreditu prije vremena utvrđenog ugovorom o kreditu. U tom slučaju, u skladu s pravilima koje su odredile države članice, potrošač mora imati pravo na pravedno smanjenje ukupnih troškova kredita.“ Iz svega navedenog jasno proizlazi da u pravu Europske unije pravo vjerovnika naplatiti naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita nije sporno te da europsko zakonodavstvo ne postavlja ograničenja vjerovnicima naplatiti takvu naknadu.

11. Tuženik u cijelosti osporava i zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata koje teku za naknadu za prijevremenu otplatu kredita od dana njezine navodne naplate pa do isplate jer je isti suprotan čl. 1115. ZOO sukladno kojem, čak i da se utvrdi da je utužena odredba Ugovora o kreditu ništetna, tužiteljica nije ovlaštena zahtijevati isplatu zateznih kamata od dana stjecanja s obzirom da tuženik nije bio nepošten stjecatelj. Konačno, tuženik ističe da tužiteljica nema pravo isticati da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita iz slijedećeg razloga. Naime, članak 326. stavak 2. ZOO-a propisuje mogućnost naknadnog osnaženja ugovora, odnosno ugovornih odredbi čak i u slučaju njihove prvotne ništetnosti, ako su ispunjene dvije pretpostavke: (i) da je uzrok ništetnosti (zabrana) manjeg značenja i (ii) da je ugovor u cijelosti ispunjen. U ovome slučaju nesporno je da je druga pretpostavka ispunjena jer je ugovor u cijelosti ispunjen. Tuženik ističe da u ovom slučaju uopće nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Nadalje, sukladno članku 1112. ZOO-a, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao (1) pravo na povrat, (2) ako je platio da bi izbjegao prisilu, a u ovom predmetu ništa od navedenog nije slučaj. Tužiteljica ničime nije dokazala niti visinu tužbenog zahtjeva, kao ni kamate koje potražuje. Slijedom svega gore navedenog, tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te da tužitelja obveže na naknadu parničnog troška tuženiku.

12. Tužiteljica je ostala kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, a navode tuženika iz odgovora na tužbu, kao i istaknute prigovore u cijelosti osporava kao neosnovane. Poziva se na sve okolnosti istaknute u tužbi te u bitnome naglašava da ima status potrošača, dao spornoj ugovornoj odredbi nije mogla pregovarati sa tuženikom niti je imala mogućnost prigovora na izlaznu naknadu s obzirom na način kako je ista bila formulirana u Ugovoru o kreditu, odredba o izlaznoj naknadi je nepoštena i posljedično ništetna. Tužiteljica niti ne tvrdi da je sama mogućnost i pravo naplate izlazne naknade ništetna na način da ista nije dopuštena sukladno zakonskim propisima u RH. Predmetna odredba je nepoštena, odnosno ništetna iz razloga što je ugovorena na nepošten način te iz razloga što je tuženik propustio tužiteljicu informirati o spornoj naknadi, što je visina iste određena odlukom banke, kao i zbog svih navoda iznijetih tijekom postupka. Tuženik je ostao kod navoda iz odgovora na tužbu i svih istaknutih prigovora. Uz podnesak od dana 6.2.2024. prilaže pisane dokaze i to Zapisnik, Kreditni prijedlog i Stručno mišljenje tuženika svi sastavljeni povodom zahtjeva za odobrenje kredita tužiteljici te presliku Ugovora o kreditu broj 066-207/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine.

13. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita koju joj je tuženik naplatio na temelju odredbe čl. 8.2. Ugovora o kreditu broj 066-207/2007. Nije sporno da je tužiteljica dana 21.4.2011. prijevremeno otplatila kredit po Ugovoru o kreditu br. 066-277/2007 koji je sklopila sa prednikom tuženika Hypo-Alpe-Adria-bank d.d., na iznos kredita od 402.400,00 CHF, prema srednjem tečaju za CHF kreditora važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate od 30 godina, redovnu kamatu od 4,20%, uz anuitete koji iznose kunsku protuvrijednosti iznosa od 1.967,81 CHF mjesečno, obračunatih po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Sporno je je li ugovorna odredba čl. 8 Ugovora o kreditu po kojoj je određeno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria – Bank d.d. bila lako uočljiva, nedvosmislena, razumljiva i jasno prezentirana tužiteljici od strane službenika tuženika. Sporno je i je li o njoj tužiteljica uopće mogla pregovarati sa tuženikom ili ju je tuženik davanjem na potpis unaprijed pripremljenog sadržaja ugovora doveo u neravnopravan položaj. Sporno je i je li primjenom sporne ugovorne odredbe i naplatom iznosa naknade tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a što sve spornu odredbu čini nepoštenom i ništetnom. Sporna je visina naplaćene naknade te je li nastupila zastara utužene tražbine.

14. Bitne činjenice potrebne za donošenje odluke sud je utvrdio čitanjem naprijed pobrojane dokumentacije dostavljene uz tužbu i podnesak tuženika od 6.2.2024., saslušanjem tužiteljice te provođenjem financijskog vještačenja. Sud nije uzeo u obzir dokumentaciju (pisane izjave) koju tuženik dostavlja uz podnesak od dana 16.10.2024. budući je prethodni postupak zaključen dana 10.4.2024., a tuženik nije dostavio niti jedan dokaz koji bi opravdao primjenu čl. 299 st. 2 Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP-a). Cijeneći provedene dokaze sukladno čl. 8 ZPP-a sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

15. Tužiteljica PA u svom iskazu navodi da je kod tuženika podigla stambeni kredit radi kupnje stana za potrebe svoje obitelji. Nikada nije imala otvoren obrt niti firmu. Kada je dogovorila kod tuženika visinu kredita, oni su sastavili ugovor koji je pročitala. Nije mogla utjecati na sadržaj pojedinih ugovornih odredbi niti raspravljati o njima. Pročitala je i potpisala odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu. Nitko joj nije rekao koliko će ta naknada iznositi niti kako će se ista odrediti. Kredit je prijevremeno otplatila. Bili su prisiljeni prodati stan jer više nisu mogli otplaćivati kredit zbog visokih rata i zato što je suprug ostao bez posla. Cijelo vrijeme od kupnje pa do prodaje stana u travnju 2011. je sa obitelji živjela u tom stanu. Novi kupac je trebao tabularnu izjavu. Išla je u banku, tamo su joj rekli da mora platiti naknadu kako bi joj tu izjavu dali. Uopće o tome nije mogla raspravljati. Rekli su joj iznos, nisu objašnjavali kako su do njega došli. Sve je platila kako bi izašla iz tog kredita, drugačije nije niti mogla.

16. Na temelju iskaza tužiteljice koji sud prihvaća kao iskren i vjerodostojan te odredbe čl.2 predmetnog Ugovora o kreditu broj 066-207/2007 od 13.7.2007. u kojem je navedeno da banka odobrava tužiteljici kao korisniku kredita stambeni kredit, sud sa sigurnošću utvrđuje da tužiteljica ima status potrošača tj. da je kao fizička osoba sklopila pravni posao sa tuženikom i da djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, sve sukladno čl. 3 st. 1 ZZP-a (NN 96/2003). Dakle, tužiteljica ispunjava oba kumulativno postavljena uvjeta: 1. radi se o fizičkoj osobi i 2. sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe.

17. Povezujući opisani iskaz, sa spornom ugovornom odredbom članka 8.2., ali i izgledom čitavog Ugovora o kreditu sud utvrđuje da se radi o unaprijed pripremljenom, tipskom ugovoru tuženika te da se o sadržaju sporne odredbe nije niti moglo pojedinačno pregovarati. Smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Prema čl.

3. st.

1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5.4.1993. i ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. U tom pravcu, zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi prema Direktivi određuje da je položaj potrošača podređen jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30.4.2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl.

4. st.

2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Tuženik, na kojem je teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora, njenoj svrsi i parametrima na temelju kojih je tužiteljici određena i naplaćena naknada za obradu prijevremenu otplatu kredita pojedinačno pregovaralo, navedeno nije dokazao. Stoga sud u cijelosti kao istinite i vjerodostojne prihvaća tvrdnje tužiteljice da nije mogla utjecati na sadržaj pojedinih ugovornih odredbi niti raspravljati o njima, da je pročitala i potpisala odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu, no nitko joj nije rekao koliko će ta naknada iznositi niti kako će se ista odrediti, a njeno je plaćanje postavljeno od strane banke kao uvjeta za izdavanje tabularne izjave koja je tužiteljici bila potrebna kako bi se sa stana koji je prodala brisala uknjižba prava zaloga zasnovanog u korist tuženika.

Sve navedeno spornu odredbu čl. 8.2. Ugovora čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno uočljivom i neodređenom, a opisano dovodi tužiteljicu kao korisnika kredita i slabiju ugovornu stranu u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu (financijska institucija koja se bavi i odobravanjem kredita i naplaćivanjem kamata) koji je jednostrano donio odluku o spornoj naknadi.

18. Odredbom čl. 295. ZOO-a (NN br. 35/05), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru st. 1 i st. 2 ). Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavak 2 istog članka propisuje da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. U čl. 270. ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

19. Odredbom čl. 59 Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03,45/97,79/07, u nastavku ZZP-a) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

U članku 81 st. 1 ZZP-a je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U stavku 2. istog članka je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

U stavku 3. je propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4 propisano da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati. U čl. 84 ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

U čl. 87 st.1 ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Iako je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen, tužiteljica ima pravo isticati ništetnost budući se radi o zaštiti pravnih i ekonomskih interesa potrošača propisanih i Zakonom o zaštiti potrošača.

20. Primjenjujući citirane zakonske odredbe na utvrđeno činjenično stanje sud utvrđuje da je odredba čl. 8.2. predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo već je ponuđena tužiteljici kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika. Odredba nije jasna niti je lako razumljiva i uočljiva budući ju je tuženik jednostrano odredio, a tužiteljici nije pojasnio niti predočio koje to administrativne troškove i troškove osoblja koji su posljedica obrade zahtjeva za prijevremenu naplatu tuženik ima, a koji troškovi, odnosno posao koji korisnik kredita dodatno plaća, ne bi ulazili u redovno poslovanje tuženika kao banke. Dužnost tuženika je bila da potrošaču, ovdje tužiteljici, u skladu s odredbama o potrošačkom kreditiranju sadržanim u Zakonu o zaštiti potrošača, detaljno objasni sve okolnosti vezane za kredit te da joj pruži kvalitetne informacije kako bi se odlučila na pravni posao s tuženikom. Potpisivanjem tipskog ugovora čije je ugovorne odredbe definirao tuženik kao jača ugovorna strana tužiteljica je kao slabija ugovorna strana stavljena u neravnopravan položaj te je naplata tako određene naknade očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. S obzirom da tuženik tužiteljici kao potrošaču nije na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasnio spornu odredbu ugovora o tzv. izlaznoj naknadi, njenoj svrsi i visini kako bi tužiteljica mogla informirano odlučiti i predvidjeti posljedice koje iz toga proizlaze, to je u pitanju ništetna ugovorna odredba koja je dovela do znatne neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice. U odnosu na tuženikov pozivanje na čl. 1024. st. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome prije obavijestiti banku, te da u tom slučaju korisnik kredita je dužan banci kao davatelju kredita nadoknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio valja reći da se naknada za prijevremenu otplatu ne može smatrati kao pravo tuženika na naknadu štete jer ne postoji niti uzročna veza između prijevremene otplate kredita od strane tužiteljice kao korisnika kredita i štete koja nastane tuženiku kao kreditoru.

21. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

22. Na okolnost sporne visine tužbenog zahtjeva sud je po prijedlogu tužiteljice odredio provođenje financijskog vještačenja. za vještaka je odredio stalnog sudskog vještaka za financije Koraljku Cesarec Noršić, dipl. oec. kojoj je dano u zadatak utvrditi visinu naknade koju je tužiteljica isplatila tuženiku prilikom prijevremene otplate kredita dana 21.4.2011. (očitom omaškom kao datum prijevremene isplate naveden 21.4.2007.) temeljem čl. 8. t. 2. Ugovora o kreditu.

23. Sudski vještak Koraljka Cesarec Noršić je dana 23.5.2024. dostavila pisani nalaz i mišljenje u kojem, nakon pregleda spisu priložene dokumentacije daje izračun da visina naknade koju je tužiteljica isplatila tuženiku prilikom prijevremene otplate kredita dana 21.4.2011. (očitom omaškom kao datum prijevremene isplate naveden 21.4.2007.) temeljem čl. 8. t. 2. ugovora o kreditu iznosi: 3.821,68 CHF, tj. 21.721,29 kn, tj. 2.882,91 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 euro = 7,5345 kn. Stranke nisu imale prigovora na opisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka, a sud ga prihvaća jer je u cijelosti ispunila dani zadatak.

24. Kako je, dakle, sa sigurnošću da je tuženik na temelju ugovorne odredbe čl. 8 koju sud utvrđuje ništetnom, ostvario korist u iznosu od 2.882,91 EUR koji je naplatio tužiteljici prilikom prijevremene otplate kredita dana 21.4.2011. to joj je tako stečeni iznos dužan vratiti uvećano za zateznu kamatu tekuću od dana nakon dana stjecanja. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ugovorne odredbi koju sud utvrđuje ništetnom, dakle bez valjane pravne osnove pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem plaćenog iznosa.

25. Nije osnovan niti istaknuti prigovor zastare potraživanja tužitelja. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. 1.2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

26. Odluka o troška je donesena temeljem čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljici pripada pravo na naknadu troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7 t.1), podnesaka od 11.1.2024. i 25.9.2024. u iznosu od po 100 bodova svaki (Tbr. 8 t.1), podneska od 8.3.2025. i 30.10.2025. u iznosu od po 50 bodova za svaki (Tbr. 8.t. 3), podneska od 28.5.2025. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 8.t.4) te zastupanja na ročištima održanim dana 10.4.2024. i 12.6.2025. u iznosu od po 100 bodova za svako (Tbr. 9.t.1) Uz vrijednost jednog boda u iznosu od 2,00 EUR i 25 % PDV-a u iznosu od 312,50 EUR, priznati trošak tužiteljice iznosi 1.562,50 EUR. Navedenom treba dodati plaćeni trošak financijskog vještačenja u iznosu od 250,00 EUR, sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 37,64 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 75,28 EUR pa ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 1.925,42 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 16.7.2025. pa do isplate, obračunate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

U Zagrebu 16. srpnja 2025.

Sutkinja:

Ivana Markotić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu koju mogu podnijeti ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka rješenja. Žalba se podnosi pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja uz rj o sudskoj pristojbi na presudu (75,28 EUR)

2. Pun. tuženika