Croatian Supreme Court reduced murder sentences for minors from five to four years and three months based on individualized sentencing principles.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially accepted appeals by two minors convicted of murder, reducing their sentences from five years to four years and three to six months respectively. The defendants argued that the first-instance court failed to adequately weigh mitigating circumstances such as their age, family difficulties, and contributions to the investigation. The court acknowledged the severity of the crime but ruled that the maximum penalty was inappropriate given the minors' specific circumstances, thereby applying the principle of individualized sentencing.
Legislator headnote
AI generatedčl. 90. KZ; čl. 23., 24. ZSM; čl. 5. ZSM; čl. 63. KZ; čl. 80., 82. KZ; čl. 132. ZKP; čl. 387., 390. ZKP: While the gravity of a crime like murder warrants severe punishment, the court must apply the principle of individualized sentencing for minors, considering their age, family background, and specific circumstances to avoid the maximum statutory penalty when it is disproportionate.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Kžm 18/08-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević Grbić i Ileane Vinja, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu prema mlt. L. P. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ, odlučujući o žalbama mlt. L. P., mlt. K. Š. i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 07. veljače 2008. broj Km-4/07, u sjednici održanoj dana 29. svibnja 2008., u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Radovana Šanteka, branitelja maloljetnika T. V. i S. M., odvjetnika iz S.,
p r e s u d i o j e:
I. Prihvaća se žalba mlt. K. Š. te djelomično žalba mlt. L. P., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kaznenoj sankciji, te se maloljetnicima za kazneno djelo iz čl. 90. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04 i 84/05; u nastavku: KZ) za koje su tom presudom proglašeni krivima, temeljem iste odredbe i čl. 24. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj 111/97, 17/98, 12/02; u nastavku: ZSM) izriče kazna maloljetničkog zatvora, mlt. L. P. u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci, a mlt. K. Š. u trajanju od 4 (četiri) godine i 3 (tri) mjeseca, u koju im se svakome temeljem čl. 63. st. 1. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 22. listopada 2006. pa nadalje.
II. Žalba državnog odvjetnika i u ostalom dijelu žalba mlt. L. P. odbijaju se kao neosnovane i u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje se prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu mlt. L. P. i mlt. K. Š. proglašeni su krivima zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ i temeljem iste odredbe te čl. 23. i 24. ena im je kazna maloljetničkog zatvora u trajanju od pet godina svakome, u koju je ZSM izreč
uračunato, temeljem čl. 63. KZ, vrijeme provedeno u pritvoru od 22. listopada 2006. pa nadalje. Temeljem čl. 80. KZ mlt. K. Š. izrečena je sigurnosna mjera oduzimanja predmeta pobliže označeno u izreci presude. Temeljem čl. 82. st. 3. KZ maloljetnicima je oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelom, mlt. L. P. 600,00 kn, zlatnik s likom i natpisom "Marko Polo", zlatni privjesak u obliku križa te naušnica „medicinka“, a mlt. K. Š. 400,00 kn, te mobitel marke "Samsung", dok se temeljem čl. 82. st. 3. KZ u svezi s čl. 466. ZKP mlt. L. P. oduzima imovinska korist u iznosu od 2.000,00 kn na ime protuvrijednosti jednog zlatnog džepnog sata i jednog srebrnog džepnog sata. Temeljem čl. 132. st. 2. ZKP oštećenici su upućeni imovinskopravni zahtjev ostvarivati u parnici, a temeljem čl. 122. st. 4. ZKP maloljetnici su oslobođeni dužnosti naknade troškova kaznenog postupka.
Protiv te presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i obojica maloljetnika.
Državni odvjetnik se žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Mlt. L. P. žali se po branitelju T. V., odvjetniku iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kaznenoj sankciji. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da ga se proglasi krivim za kazneno djelo iz čl. 217. st. 2. KZ, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, te da o sjednici drugostupanjskog vijeća bude izvješten branitelj maloljetnika.
Mlt. K. Š. se žali po branitelju S. M., odvjetniku iz S., zbog odluke o kazni uz prijedlog da se pobijana presuda preinači izricanjem blaže kazne, te da branitelj bude izviješten o sjednici drugostupanjskog vijeća.
Odgovori na žalbe nisu podneseni.
Nakon što je spis sukladno čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 115/06; u nastavku: ZKP) dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, u pisanom mišljenju zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske predložio je da se žalbe obojice maloljetnika odbiju kao neosnovane, a da se prihvati žalba državnog odvjetnika.
Sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Radovana Šanteka, te branitelja obojice maloljetnika T. V. i S. M., odvjetnika iz S., a sukladno čl. 87. st. 5. ZSM i čl. 374. st. 2. ZKP nije osigurana prisutnost maloljetnika na sjednici drugostupanjskog vijeća.
Žalba državnog odvjetnika nije osnovana, dok su žalba mlt. K. Š. i djelomično žalba mlt. L. P. osnovane.
Ispitujući pobijanu presudu iz osnova iz kojih se pobija žalbama stranaka, te sukladno čl. 379. st. 1. ZKP ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bile ostvarene povrede zakona koje ispituje po službenoj dužnosti, a time niti one povrede na koje upiru žalitelji.
Neutemeljena je žalba državnog odvjetnika i mlt. L. P. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 7. i 11. ZKP.
U žalbi mlt. L. P. bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP obrazlaže se odstupanjima i proturječnostima između izvedenih dokaza i razloga na koje se sud poziva u razlozima presude, a da je ta manjkavost rezultat pogrešnog i nepotpunog činjeničnog utvrđenja što se u konačnici odrazilo na nepravilnu primjenu materijalnopravnih normi i odluku o izrečenoj sankciji. Ovakvo obrazlaganje istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka evidentno se u suštini odnosi na osporavanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Istaknuta povreda nije učinjena, jer je prvostupanjski sud na temelju korektne i vjerne reprodukcije dokaznog materijala iznio svoje razloge za vrednovanje dokaza, utvrđenje relevantnih činjenica i zaključak o pravnim pitanjima vezanim za ocjenu postojanja kaznenopravne odgovornosti maloljetnika. Pobijana presuda sadrži jasne, određene i potpune razloge o odlučnim činjenicama, a žalitelj nije zadovoljan ocjenom dokaznog postupka, poglavito načinom na koji prvostupanjski sud vrednuje obrane obojice maloljetnika i povezuje ih sa ostalim, poglavito materijalnim dokazima.
Državni odvjetnik pak ovu istu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka nalazi u činjenici da je u opisu kaznenog djela naznačeno biće djela učinjeno iz koristoljublja što nije navedeno u pravnom opisu i pravnoj oznaci djela, pa kako nisu proglašeni krivima zbog kaznenog djela protiv imovine, odlukom o oduzimanju imovinske koristi da je izreka presude postala nerazumljiva i proturječna sama sebi. Obzirom na činjenične navode izreke presude o oduzetim vrijednim predmetima koji upućuju na učin kaznenog djela iz koristoljublja o čemu nije odlučeno, državni odvjetnik smatra da nije u potpunosti riješen predmet optužbe uz ostvarenu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 7. ZKP.
Suprotno stavu državnog odvjetnika, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da je izreka pobijane presude nerazumljiva i proturječna sama sebi time što je u opisu djelatnosti maloljetnika naznačeno da su zajednički i dogovorno u nakani pribavljanja vrijednih predmeta iz kuće oštećenika oduzeli vrijedne predmete, a nakon toga su, zatekavši budnog oštećenika usmrtili ga metalnim šipkama i potom sa otuđenim predmetima napustili njegovu kuću. Sud prvog stupnja preuzeo je dio činjeničnog opisa kako je koncipiran po prijedlogu za kažnjavanje državnog odvjetnika, utvrdivši da je doista djelatnost maloljetnika bila ostvarena na opisani način, ocijenivši djelatnost maloljetnika kao kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ. Činjenični opis djela nije u suprotnosti niti u proturječju sa pravnim opisom i pravnom oznakom djela, jer se u činjeničnom opisu nalaze svi bitni elementi bića kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ. Isto tako inkriminirana djelatnost maloljetnika koju je prvostupanjski sud na gotovo cjelovit način preuzeo iz optužbe državnog odvjetnika u sebi sadrži i činjenicu pribavljanja protupravne imovinske koristi otuđenjem predmeta i novca iz kuće oštećenika S. D.. Premda maloljetnici nisu proglašeni krivima za kazneno djelo protiv imovine, prema utvrđenju iz izreke pobijane presude njihovom je inkriminiranom djelatnošću pribavljena protupravna imovinska korist koju sukladno čl. 82. KZ treba oduzeti, što je ispravno učinio prvostupanjski sud.
Bez osnova je i žalbeni prigovor da nije u potpunosti riješen predmet optužbe. Državni odvjetnik je prijedlogom za kažnjavanje teretio maloljetnike samo za kazneno djelo protiv života i tijela, teško ubojstvo iz čl. 91. toč. 3. i 4. KZ. U okviru te kriminalne djelatnosti ostao je i prvostupanjski sud kada je maloljetnike proglasio krivim zbog kaznenog djela ubojstva, dakle istovrsnog kaznenog djela, samo njegovog osnovnog, a ne kvalificiranog oblika, pa
čiti, ne
budući optužba nije sadržavala i kazneno djelo protiv imovine o kojem bi trebalo odlu stoji žalbena tvrdnja državnog odvjetnika da prvostupanjski sud nije u cijelosti riješio predmet optužbe.
Stoga nisu osnovane žalbe stranaka zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka.
Bez osnova su i žalbe mlt. L. P., te državnog odvjetnika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud prvog stupnja na glavnoj raspravi je proveo sve potrebne dokaze te je njihovom savjesnom i sveobuhvatnom ocjenom opravdano zaključio da su maloljetnici kaznenopravno odgovorni za djelatnost opisanu u izreci pobijane presude time da su razlozi o vrednovanju dokaza, poglavito obrane obojice maloljetnika međusobno te u vezi sa ostalim dokazima dostatni, logični i uvjerljivi pa ih prihvaća u cijelosti i ovaj drugostupanjski sud.
Mlt. L. P. u svojoj žalbi ističe žalbenu osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ne ukazujući koje to odlučne činjenice sud prvog stupnja nije utvrdio odnosno koje dokaze nije proveo pa u suštini podnosi žalbu samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, prigovara načinu na koji prvostupanjski sud vrednuje dokaze, dok državni odvjetnik također nije zadovoljan zaključcima suda prvog stupnja o nedokazanosti kvalifikatornih elemenata terećenog kaznenog djela.
Ponavljajući tezu obrane, u žalbi mlt. L. P. se ističe da se kazneno pravna odgovornost maloljetnika može odnositi samo na kazneno djelo teške krađe, što uostalom i prvostupanjski sud prihvaća kada cijeni obrane maloljetnika.
Međutim, unatoč prihvaćane obrane obojice maloljetnika, da je njihovim prethodnim dogovorom i namjerom bio obuhvaćen samo imovinski delikt, naknadni tijek događanja sud prvog stupnja ispravno ocjenjuje i zaključuje o supočiniteljskoj djelatnosti obojice maloljetnika kod usmrćenja oštećenika.
Sud prvog stupnja s pravom otklanja obranu mlt. L. P. kojom negira bilo kakvo aktivno učešće u udaranju oštećenika metalnim pajserom, obzirom na obranu mlt. K. Š. i ostale materijalne dokaze. Razmatranjem obrana obojice maloljetnika svakako je za zaključiti da je mlt. K. Š. svojim iskazivanjem pri prvom ispitivanju detaljno i cjelovito opisao događanje u čemu je ustrajao tijekom trajanja postupka. Cijeneći tako njegovo okolnosno i otvoreno iskazivanje o poduzetim radnjama terećene zgode u komparaciji sa okolnostima o kojima je odlučio iskazivati mlt. L. P., za pravilno vrednovanje i utvrđivanje relevantnih činjenica sud prvog stupnja obrane je povezao sa ostalim materijalnim dokazima. Prihvaćanjem suglasnih navoda obojice maloljetnika prvostupanjski je sud pravilno zaključio da su maloljetnici najprije provaljivanjem, pomoću pajsera ušli u kuću oštećenika S. D.. Nakon što su pronašli i otuđili dio predmeta, zatečeni činjenicom da se oštećenik S. D. probudio, maloljetnici stvaraju novu odluku o usmrćenju oštećenika koju i realiziraju zajedničkim udaranjem ošt. S. D. metalnim pajserima. Ne može se prihvatiti žalbena teza mlt. L. P. da na njegovu djelatnost ne ukazuje ni jedan materijalni trag izuzev, po žalitelju suspektne, obrane mlt. K. Š.. Naime, osim obrane mlt. K. Š. na kaznenu odgovornost mlt. L. P. ukazuju tragovi krvi oštećenika pronađeni na oba pajsera te vlas kose oštećenika pronađen na crnoj vunenoj rukavici. Mlt. K. Š. u obrani je naveo da je koristio bijele plastične rukavice dok je crne vunene rukavice koristio mlt. L. P., dok mlt. L. P. iznoseći obranu ne spori da je koristio rukavice (ne precizirajući kakve), da je na njima bilo tragova krvi oštećenika, a rukavice je prije izlaska iz kuće oštećenika skinuo i predao mlt. K. Š.. Konačno, mlt. K. Š. premda nastoji umanjiti svoj doprinos djelu, ipak ne otklanja učešće u nanošenju ozljeda oštećeniku, štoviše uvjerljivo opisuje da je djelatnost mlt. L. P. mogao uočiti pod svjetlom baterijske lampe iz susjedne prostorije, premda u sobi gdje se nalazio oštećenik nije bilo upaljeno svjetlo.
Iako je pretežiti dio materijalnih tragova vještačenjem Centra za kriminalistička vještačenja I. V. povezan sa predmetima koji su pronađeni pretragom stana i drugih prostorija mlt. K. Š., to obzirom na protek vremena od djela i izuzimanja tragova ne isključuje i ne dovodi u sumnju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o zajedničkoj, prešutno dogovorenoj djelatnosti obojice maloljetnika u usmrćenju oštećenika, poglavito jer iz suglasnih navoda obojice maloljetnika proizlazi da je mlt. K. Š. preuzeo i pospremio pajsere i rukavice korištene terećene zgode.
Što se tiče žalbenog prigovora da ozljede na desnoj ruci mlt. K. Š. najviše korespondiraju sa djelatnošću usmjerenom na lišenje života oštećenika valja ukazati žalitelju da je prema suglasnim navodima maloljetnika samo jedan od metalnih pajsera bio potpuno nov dok drugi to nije bio pa je već iz navedenog razloga žalbena teza o izostanku očekivane istovjetne ozljede i kod mlt. L. P. neodrživa. Ovo poglavito, kako iz razloga što pajseri evidentno nisu bili posvema identični, već i uvažavajući nalaz i mišljenje sudsko medicinskog vještaka prof. dr. M. D. G.. Vještakinja je na glavnoj raspravi pojasnila da je u slučaju identičnog načina korištenja pajsera na dlanu drugog aktera takva povreda mogla, ali i nije morala nastati.
Glede žalbenog upiranja na osobnost i karakterne osobine mlt. L. P. koje prema stavu žalbe demantiraju utvrđenje prvostupanjskog suda o inkriminiranoj djelatnosti, ne treba zanemariti nalaz psihologa prof. N. R. koji je integralni dio nalaza i mišljenja vještaka psihijatra prof. dr. B. U.. Provedenim psihologijskim testiranjem mlt. L. P. ukazuje se na povišenje na skali agresivnosti i depresivnosti, sklonost nekontroliranom ponašanju uz sklonost rizičnim aktivnostima. Premda ove karakteristike obilježja ličnosti mlt. L. P. nisu presudne za zaključak o učinu kaznenog djela, svakako opovrgavaju prethodno istaknute navode žalbe, te se ukazuje na osnovanost prihvaćanja svih onih ostalih dokaznih sredstava kojima se služio prvostupanjski sud kada je zaključio da je mlt. L. P. aktivni sudionik, supočinitelj u kaznenom djelu ubojstva ošt. S. D.. Osim toga kada žalba upire na iskaz svjedoka Z. V., proizlazi da je ovaj bio dobar prijatelj sa mlt. L. P. kojeg je bolje poznavao od mlt. K. Š.. U prvom iskazu sa zapisnika od 16. studenog 2006., svjedok Z. V. opisuje da je mlt. L. P. bio sklon agresivnom ponašanju ili kako je svjedok tada naveo da je „L. bio drugačiji od K., bio je skloniji tučama, u nekoliko navrata mi je pričao o tim tučama“, dok je znakovito kasnije mijenjanje iskaza na glavnoj raspravi od 23. siječnja 2008. kada samoinicijativno iskaz mijenja u korist mlt. L. P. neuvjerljivim obrazlaganjem da je ranije iskazivao uslijed pritiska policije.
Slijedom izloženog prvostupanjski sud je opravdano zaključio, na temelju analize obrana maloljetnika i materijalnih tragova te ostalih dokaza da su mlt. L. P. i mlt. K. Š. kao supočinitelji, postupajući sa izravnom namjerom na inkriminirani način usmrtili oštećenika. Brojnost zadanih ozljeda, intenzitet udaraca pogodnim sredstvom za ostvarenje cilja, relativno kratki isječak vremena u kojem su svi udarci zadani ukazuju na opravdanost zaključka iz pobijane presude o zajedničkoj djelatnosti obojice maloljetnika, upravo u cilju usmrćenja oštećenika, jer su najbrojnije ozljede nastale na području glave oštećenika, kao i one u području lijeve ruke oštećenika, nastale kao obrambene ozljede, podizanjem ruke u cilju zaštite glave. Stoga nema dvojbe u zaključak iz pobijane presude da je postupanje obojice maloljetnika bilo sa izravnom namjerom, sa voljom i htijenjem da se oštećenika usmrti što bez temelja, žaleći se samo zbog odluke o kaznenoj sankciji, problematizira žalbom mlt. K. Š..
Neutemeljena je i žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Već je prethodno izloženo da je prvostupanjski sud ispravno ocijenio dokazni postupak poglavito obrane maloljetnika, jer nema dokaza koji bi govorili suprotno njihovim suglasnim tvrdnjama da je njihova namjera kod ulaska u kuću oštećenika bila otuđenje vrijednih predmeta. U prilog prihvaćanja njihovih, u tom dijelu potpuno suglasnih, obrana govore i ostali dokazi koje pravilno ističe prvostupanjski sud (str. 10 i 11 presude), zapisnik o očevidu, ostali pronađeni odnosno neotuđeni vrijedni predmeti u kući i na tijelu oštećenika, te iskaz svjedoka Z. V..
Nadalje, pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da nije dokazano postupanje maloljetnika na osobito okrutan način, a uporište se opravdano nalazi u vještačenju prof. dr. M. D. G.. Udarci u području lijeve ruke uzrokovali su svakako bolove visokog intenziteta, međutim oni su zadani, kao i svi ostali udarci, u relativno kratkom isječku vremena što se preciznije nije moglo odrediti, pa svakako dužinu vremenskog perioda treba utvrditi povoljnije za maloljetnike. Osobita okrutnost u sebi mora sadržavati svijest i volju ili barem pristajanje na izazivanje visokog stupnja patnji žrtvi. Brojnost udaraca, kratkoća vremena u kojem su zadani, usmjerenost na najvitalniji dio tijela radi ostvarenja cilja u što kraćem vremenu također opravdava zaključak prvostupanjskog suda da nema dokaza ni o subjektivnoj komponenti, pristajanju maloljetnika da se oštećeniku izazovu patnje visokog stupnja odnosno, dakle da bi njihovo postupanje imalo obilježja posebnog, osobito okrutnog postupanja odnosno iživljavanja na žrtvi.
Stoga nije utemeljena ni žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te je prvostupanjski sud na tako potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo označivši postupanje maloljetnika kaznenim djelom ubojstva iz čl. 90. KZ, pa nije učinjena ni povreda kaznenog zakona koja se žalbom mlt. L. P. posebno ne obrazlaže već samo posredno izvodi kao posljedica pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Žaleći se zbog odluke o kaznenoj sankciji mlt. L. P. ističe načelo individualizacije kažnjavanja i potrebu primjerenijeg vrednovanja olakotnih okolnosti, poglavito izraženu kooperativnost za dio inkriminirane aktivnosti, uz uvažavanje kompleksnosti obiteljskih prilika koje su otežale njegovo odrastanje u adolescentnoj fazi.
Mlt. K. Š. žaleći se zbog odluke o kazni navodi da nije cijenjeno njegovo priznanje predmetnog djela već pri prvom ispitivanju i tijekom trajanja postupka na glavnoj raspravi gdje je svojom detaljnom obranom znatno doprinio utvrđenju svih relevantnih činjenica, izraženo duboko kajanje, niska životna dob tempore criminis, povodljivost te ranije primjereno ponašanje, što sve nije dobilo primjeren značaj obzirom na izrečenu maksimalnu moguću kaznu za terećeno djelo.
Razmotrivši žalbene prigovore obojice maloljetnika ovaj drugostupanjski sud nalazi da su osnovani, poglavito glede pravilnog vrednovanja osobnosti i obiteljskog života maloljetnika, njihovog odnosa prema djelu i doprinosa utvrđenju činjeničnog stanja u ovom kaznenom postupku.
Svakako treba ukazati žaliteljima da su svojim radnjama ostvarili izuzetno teško kazneno djelo načinom koji ukazuje na visok stupanj krivnje i bezdušnost prema žrtvi, oštećeniku S. D., koji je bez ikakve vlastite aktivnosti i doprinosa djelu, usmrćen u svom domu, time da nikakva kazna ne može naknaditi gubitak jednog ljudskog života. Međutim istovremeno nužno vodeći računa o individualizaciji kazne, a poglavito činjenici da su maloljetnici tempore criminis tek nešto prešli prag starije maloljetnosti, uvažavajući i određene teškoće u prebrođivanju adolescente krize u kojoj se našao mlt. L. P., kao i doprinos utvrđenju relevantnih činjenica mlt. K. Š., uz već cijenjene olakotne okolnosti iz pobijane presude, svakako nije opravdano odmjeriti im kaznu maloljetničkog zatvora u maksimalnom trajanju. Stoga su po ocjeni ovog drugostupanjskog suda kazna maloljetničkog zatvora mlt. L. P. u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, te mlt. K. Š. u trajanju od četiri godine i tri mjeseca, primjerene radi postizanja svrhe sankcija u opće i specijalno preventivnom smislu, te u cilju korekcije ponašanja maloljetnika i ostvarenje svrhe maloljetničkih sankcija propisane u čl. 5. ZSM.
Slijedom iznijetog, a kako se odluka o sigurnosnoj mjeri oduzimanja predmeta i oduzimanju imovinske koristi temelji na zakonu, trebalo je odlučiti kao u izreci (čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP).
U Zagrebu, 29. svibnja 2008.
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Vojimir Katić, v.r.
Zlata Lipnjak Bosanac, v.r.