Revr-120/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 120/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz P., kojeg zastupa punomoćnik R. S., odvjetnik u P., protiv tuženika C. o. d.d. Z., Filijala P., kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i isplate, te po protutužbi tuženika kao protutužitelja C. o. d.d. Z., Filijala P. (dalje: tuženika) protiv tužitelja D. M. iz P., kao protutuženika (dalje: tužitelja), radi sudskog raskida ugovora o radu, odlučujući o revizijama obiju stranaka protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola poslovni broj Gž-856/11-6 od 5. rujna 2011., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj P-349/07-126 od 2. listopada 2009., u sjednici vijeća održanoj 25. rujna 2013.

p r e s u d i o j e :

Revizije tužitelja i tuženika odbijaju se kao neosnovane.

Zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troška revizija odbijaju se kao neosnovani.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je postavljen na utvrđenje da izvanredni otkaz ugovora o radu broj 05-M-92/97 od 29. srpnja 1997. dan tužitelju nije dopušten te da radni odnos slijedom toga nije prestao (točka I.).

Odbijen je dio tužbenog zahtjeva radi vraćanja na posao (radno mjesto direktora Službe za procjenu i likvidaciju štete i imovine kod tuženika – točka II.).

Povodom protutužbenog zahtjeva raskinut je ugovor o radu s danom 17. rujna 2009. (točka III.).

Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju naknadu plaća u bruto iznosu 3,153.110,47 kn sa zateznim kamatama, a kako je to pobliže određeno u točkama IV. i V. Preostali dio tužbenog i protutužbenog zahtjeva je odbijen (točka VI.).

Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu 427.578,75 kn (točka VII.).

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je utvrđena nedopuštenost otkaza ugovora o radu, a odbijen je zahtjev za vraćanje na posao, zatim djelomično preinačavanjem ostalog dijela prvostupanjske presude ugovor o radu je raskinut s danom 1. ožujka 2000., prihvaćen je zahtjev za naknadu plaća u iznosu od 640.565,03 kn sa zateznim kamatama, dok je odbijen ostali dio protutužbenog zahtjeva (da se ugovor o radu raskine s 29. srpnja 1997., kao i ostali dio tužbenog zahtjeva za naknadu plaća u iznosu 2,600.373,19 kn.

Konačno, naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu 202.999,80 kn.

Protiv drugostupanjske presude revizije su podnijele obje stranke i to tužitelj u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen, a prihvaćen protutužbeni zahtjev zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, u kojoj predlaže da se pobijanu drugostupanjsku presudu preinači i potvrdi prvostupanjsku presudu.

Tuženik pak drugostupanjsku presudu pobija u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni, a odbijen protutužbeni zahtjev, uključujući odluku o troškovima postupka, također zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se prihvati protutužbeni zahtjev u cijelosti, a odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troškova postupka.

Odgovori na reviziju nisu podneseni.

Revizije stranaka nisu osnovane.

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP), revizijski sud je bio ovlašten ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijama i u granicama razloga određeno navedenih u revizijama.

U postupku koji je prethodio reviziji nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući da pobijana presuda nema nedostataka i može se ispitati te sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama.

Također, suprotno revizijskim navodima tuženika, u postupku koji je prethodio reviziji nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 109. ZPP isticanjem prigovora da tužitelj nije pobijao i odluku poslodavca kojom je njegov zahtjev za zaštitu prava odbijen.

Tužbeni zahtjev je, naime, suglasno čl. 115. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95 – dalje: ZR) pravilno u procesnopravnom smislu postavljen na utvrđenje da otkaz poslodavca nije dopušten (te da radni odnos nije prestao), a koji je u konkretnom slučaju dan upravo odlukom broj 05-M-92/97 od 29. srpnja 1997.

Nadalje, prigovor tuženika kao podnositelja revizije da zaposleničko (radničko) vijeće u vrijeme otkazivanja nije bilo osnovano, odnosno da nije osnovano na zakonit način, tj. da nije raspravljeno jesu li uopće postojale pretpostavke za osnivanje radničkog vijeća, budući da sudovi nisu utvrdili odlučnu činjenicu je li organizacijska jedinica poslodavca tuženika u kojoj je tužitelj bio zaposlen zapošljavala najmanje 20 radnika u smislu odredbe čl. 132. ZR, valja odgovoriti da ti prigovori nisu osnovani.

Naime, riječ je u suštini o prigovorima činjenične naravi, a u smislu odredbe čl. 385. ZPP reviziju se može podnositi samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a ne i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Pritom valja dodati da je točno da je navedenom zakonskom odredbom propisano da pravo na sudjelovanje u odlučivanju mogu ostvariti radnici zaposleni kod poslodavca koji zapošljava najmanje 20 radnika.

Međutim, ne postoji zapreka da autonomnim uređenjem poslodavac i radnici, ili čak poslodavac jednostrano ne prizna to pravo i radnicima poduzeća s manje od 20 zaposlenih, budući da ZR izričito propisuje da pravo na utemeljenje radničkog vijeća nemaju radnici zaposleni u tijelima državne uprave, o čemu ovdje nije riječ.

U provedenom postupku je, međutim, utvrđeno da je u predmetnoj podružnici tuženika osnovano zaposleničko vijeće, tko je bio predsjednik, da se poslodavac inače obraćao upravo tom zaposleničkom vijeću prilikom podnošenja otkaza ugovora o radu, ali da nije zatražio očitovanje, dakle proveo savjetovanje u odnosu na tužitelja.

Naime, samo kod onih poslodavaca kod kojih uopće nije oformljeno zaposleničko (radničko) vijeće, niti je osnovan sindikat, nema objektivnih mogućnosti savjetovanja i obavještavanja navedenih tijela, pa budući da tada savjetovanje nije moguće provesti, to nema za posljedicu ništavost otkaza.

Međutim, kako je istaknuto, u provedenom postupku je utvrđeno da je radničko vijeće postojalo, a podredno da je u spornoj podružnici bio zaposlen i sindikalni povjerenik, s kojim također nije provedeno savjetovanje.

Zbog toga se ukazuje pravilnim zaključak nižestupanjskih sudova da je odluka o spornom izvanrednom otkazu ugovora o radu ništava (čl. 145. st. 12. u vezi st. 2. podst. 2. navedene zakonske odredbe), budući da savjetovanje nije provedeno.

Nadalje, glede zakonitosti i pravilnosti pobijane presude u odnosu na sudski raskid ugovora o radu, valja istaći da je u provedenom postupku pouzdano utvrđeno da uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika nije moguć.

Naime, okolnost da je izvanredni otkaz ugovora o radu utvrđen nedopuštenim ne mora sama po sebi isključivati mogućnost da određene okolnosti (u konkretnom slučaju opravdani gubitak povjerenja poslodavca u uredno ispunjavanje ugovornih obveza tužitelja koji je radio na odgovornom i rukovodećem radnom mjestu), koje su ulazile u osnovu otkaza, imaju značaj opravdanih razloga za sudski raskid ugovora o radu.

Glede daljnjeg pitanja i to dana prestanka ugovora o radu, pravilno je u pobijanoj drugostupanjskoj presudi, vodeći računa o svim okolnostima konkretnog slučaja te o interesima obiju ugovornih stranaka, ali i o tome da određeni dan prestanka radnog odnosa ne stvori nerazmjerne teškoće za poslodavca, kao dan sudskog raskida ugovora o radu određen 1. ožujka 2000.

Pritom valja istaći da je odluka o nezakonitom otkazu samo pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti zahtjeva za prestanak ugovora o radu na osnovu sudskog raskida, ali to istovremeno ne znači da se ugovor o radu ne može raskinuti s danom koji je kalendarski raniji od dana zaključenja glavne rasprave.

Zbog svega rečenog zakonita je i odluka o sudskom raskidu ugovora o radu u smislu čl. 116. st. 2. i 3. ZR, a s tim u vezi i odluka o naknadi plaće.

Konačno, zakonita je i pravilna odluka o troškovima postupka, imajući posebice na umu to da tuženik u sudski spis nije predao troškovnik od 19. prosinca 2005., na koji se poziva u svojoj reviziji.

Na osnovu svega rečenog revizijski sud u smislu odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP u cijelosti prihvaća razloge drugostupanjske presude na koje se poziva, dok će se suglasno sa st. 2. navedene zakonske odredbe na internetskim stranicama ovoga suda objaviti i razlozi drugostupanjske presude.

Zbog toga, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti revizije obiju stranaka kao neosnovane, jer je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih su revizije izjavljene.

Budući da ni tužitelj niti tuženik nisu uspjeli u revizijskom stadiju postupka, njihovi zahtjevi za naknadu troška revizija odbijeni su kao neosnovani.

U Zagrebu, 25. rujna 2013.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v. r.