Revr-891/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 891/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića, predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej, Jasne Guštek, Đure Sesse i Gordane Jalšovečki, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. K. iz K., zastupanog po punomoćniku Z. K., odvjetniku iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Križevcima, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Koprivnici broj Gž-1755/09 od 2. veljače 2010., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Križevcima broj P-396/09 od 6. listopada 2009., u sjednici održanoj 20. listopada 2010.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 24.039,47 kn na ime razlike plaće za razdoblje od siječnja 2006. do prosinca 2007. na način da je tužitelj u cijelosti odbijen s tužbenim zahtjevom.

Tužitelju je ujedno naloženo da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 3.750,00 kn.

Protiv te drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) ističući da o pravnom pitanju pripada li državnim službenicima pravo na plaću prema rješenju o prijamu u službu i rasporedu na radno mjesto ili na plaću za poslove radnog mjesta koje je stvarno obavljao, postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

U reviziji se predlaže da pobijana presuda se preinači na način da se odbije žalba tuženice i potvrdi prvostupanjska presuda uz naknadu troškova revizije, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženica je predložila da se ista odbije kao neosnovana.

Ispitujući dopuštenost revizije u skladu s odredbom čl. 392. st. 2. ZPP-a ovaj sud je ocijenio da je navedeno materijalnopravno pitanje zbog kojeg je ona izjavljena važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i da su stoga ispunjeni uvjeti za odlučivanje o njezinoj osnovanosti.

Revizija nije osnovana.

Tužbeni zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da je rješenjem o prijamu u službu i rasporedu na radno mjesto vođe ophodnje stvarno obavljao poslove radnog mjesta vođe ekipe za očevid u cestovnom prometu, te da mu stoga pripada pravo na plaću radnog mjesta na kojem je obavljao službu, a ne na plaću prema rješenju o prijamu u službu i rasporedu.

Tužbeni zahtjev prvostupanjski sud je ocijenio osnovanim uz obrazloženje da prema odredbama čl. 102. st. 1. i 3. Zakona o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine“, broj: 27/01), a koji se primjenjuje u utuženom razdoblju i na tužitelja prema odredbi čl. 79. Zakona o policiji („Narodne novine“, broj: 129/00 i 41/08), državni službenik može radi potrebe službe biti privremeno premješten na drugo radno mjesto za koje su propisani isti ili slični uvjeti, te da u tom slučaju ima pravo na plaću koja je za njega povoljnija, pa da stoga tužitelj ima pravo potraživati razliku plaće za utuženo razdoblje.

Suprotno zaključku prvostupanjskog suda drugostupanjski sud je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev uz obrazloženje, da tužitelj nije obavljao poslove vođe očevidne ekipe kontinuirano u trajanju od 30 dana i da nije premješten na te poslove, pa da stoga nema pravo na plaću poslova višeg stupnja stručnosti koje je obavljao povremeno po potrebi službe, jer da prema odredbama čl. 102. st. 1. i 3. Zakona o državnim službenicima i namještenicima, te čl. 80. st. 2. i 3. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, broj: 92/05) pravo na višu povoljniju plaću priznato je samo za slučaj premještaja, a ne i za slučaj povremenog izvršavanja poslova koji nisu u opisu poslova radnog mjesta na koje je službenik raspoređen. U reviziji se ističe da u odnosu na činjenicu tužiteljevog rada na poslovima radnog mjesta vođe očevidne ekipe koje je drugostupanjski sud ocijenio povremenim, postoji proturječnost s utvrđenjem prvostupanjskog suda da se radi o kontinuiranom obavljanju složenijih poslova u utuženom razdoblju.

No to nesuglasje nema značenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na što svojim sadržajem upućuje revizija, s obzirom na nesporno utvrđenje da je tužitelj obavljao u okviru svog radnog mjesta vođe ophodnje i određene poslove radnog mjesta vođe ekipe za očevid, a prema radnim nalozima u kojima su poslovi obavljanja očevida navedeni zasebno kao izdvojeni zadatak od općih i posebnih zadataka koji su poslovi vođe ophodnje.

Prema odredbi čl. 63. st. 1. Zakona o državnim službenicima o rasporedu na radno mjesto, te o drugim pravima i obvezama službenika odlučuje rješenjem čelnik tijela ili osoba koju on zato pisano ovlasti, a prema odredbi stavka 3. tog članka to rješenje je upravni akt. S obzirom na te odredbe o pravu državnog službenika na plaću kao o jednom od temeljnih prava odlučuje se rješenjem čelnika tijela koje je upravni akt. Samo na temelju tog rješenja službeniku se može isplaćivati plaća. Stoga službenik koji je na temelju usmenog naloga nadređenog službenika privremeno obavljao poslove drugog radnog mjesta bez pisanog rješenja o privremenom premještaju i bez rješenja o plaći na to drugo radno mjesto, nema pravo na isplatu plaće za to drugo radno mjesto dok ne ishodi navedeno rješenje.

U slučaju nedonošenja rješenja njegovo donošenje može se ishoditi u skladu s odredbom čl. 218. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91 i 103/96) podnošenjem žalbe drugostupanjskom tijelu, a to tijelo je prema odredbi čl. 64. Zakona o državnim službenicima Odbor za državnu upravu.

S obzirom na navedeno proizlazi da tužitelj nije stekao pravo na isplatu plaće poslova radnog mjesta vođe očevidne ekipe, pa je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim.

Slijedom izloženog na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a revizija je odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 20. listopada 2010.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.