Rev-1349/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1349/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Tome Gložinića, Damira Mratovića i mr. sc. Olge Jelčić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. K. iz O., zastupanog po punomoćniku R. A., odvjetniku iz O., protiv tuženika 1. B. S. i 2. C. S. iz O., zastupanih po punomoćniku B. M., odvjetnici iz O., radi priznanja prava vlasništva, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 8. veljače 2001. godine, br. Gž-2898/00., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 21. lipnja 2000. godine, br. P-523/00., u sjednici održanoj dana 14. studenoga 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća revizija tuženika, te preinačuje pobijana presuda, kao i presuda suda prvog stupnja i odbija tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se utvrđuje da je tužitelj vlasnik kuće u O. sagrađene na kat. čest. br. 2796/3 i kat. čest. br. 2796/3 površine 468 m² na kojoj je kuća sagrađena, a koja je upisana u zk.ul.br. 5735 k.o. O.

II. U ostalom dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev za izdavanje valjane isprave za uknjižbu sporne nekretnine, koju će u protivnom zamijeniti presuda, revizija se odbija kao neosnovana.

III. Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je tužitelj vlasnik kuće u O. izgrađene na kat. čest. br. 2796/3 i kat. čest. 2796/3 površine 468 m² na kojoj je kuća sagrađena, a koja je upisana u zk.ul.br. 5735 k.o. O., te da su to tuženici dužni priznati i izdati tužitelju valjanu tabularnu ispravu podobnu za prijenos prava vlasništva na nekretninama u zemljišne i druge javne knjige, jer da će u protivnom istu zamijeniti presuda.

Odlučujući o žalbi tuženika drugostupanjski sud je žalbu kao neosnovanu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju su izjavili tuženici zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj je podnio odgovor na reviziju, predlažući da se revizija kao neosnovana odbije.

Nadležni državni odvjetnik nije se izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je djelomično osnovana.

Među strankama je sporno je li tužitelj kupio od tuženika kuću u O., u K. ulici kao i oranicu površine 468 m² na kojoj je kuća sagrađena, a koja je nekretnina upisana kao kat. čest. br. 2796/3 u zk.ul. 5735 k.o. O. ili pak ½ te nekretnine.

Prvostupanjski sud je utvrdio, a koja utvrđenja prihvaća i sud drugog stupnja, da su tužitelj kao kupac i tuženici kao prodavatelji na proljeće 1992. godine u Budimpešti sklopili pisani ugovor po kojem je tužitelj od tuženika kupio spornu nekretninu za iznos od 85.000 DEM s time da je odmah plaćeno 5.000 DEM, a ostatak da je isplaćen na ruke majke tužene, koja je prema dogovoru nakon konačne isplate predala tužitelju dokumentaciju za kuću.

Također je utvrđeno da je tužitelj odmah nakon postignutog sporazuma stupio u posjed sporne nekretnine, te u slijedeće dvije do tri godine dovršio kuću koja je bila nedovršena i u nju uselio.

Na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev kojim je naloženo tuženicima predati tužitelju ispravu podobnu za prijenos prava vlasništva sporne nekretnine.

Naime, iako se prema tada važećoj odredbi čl. 9. Zakona o prometu zemljišta i zgrada (“Narodne novine”, broj 52/71, 52/73.) za valjanost ugovora o prometu nekretnina traži pismena forma, ovaj ugovor se smatra pravovaljanim jer su ga ugovorne strane u cijelosti izvršile (čl. 73. Zakona o obveznim odnosima - “Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99.).

Stoga je tužitelj u ispunjenju takvog ugovora ovlašten tražiti predaju isprave podobne za prijenos prava vlasništva sporne nekretnine na svoje ime.

Međutim, nije osnovan dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje da je tužitelj vlasnik, jer se prema odredbi čl. 33. tada važećeg Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 3/92, 77/92) vlasništvo na nekretnini na temelju pravnog posla stječe upisom u javnu knjigu.

Navodi revizije inače svode se na pobijanje utvrđenog činjeničnog stanja i baš na tvrdnju da je samo tuženik C.S. prodao svoju ½ spornih nekretnina, a ne i tužena. Revizijom se pak ne može pobijati utvrđeno činjenično stanje, jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku - “Narodne novine”, broj 53/91, 91/92. i 112/99. – dalje ZPP).

Prema tome, nisu se ostvarili istaknuti revizijski razlozi, osim što je pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava revizijski sud našao da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno kada je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje da je tužitelj vlasnik spornih nekretnina (čl. 386. ZPP).

Također pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, ovaj sud nije našao da je ta povreda učinjena.

Radi naprijed navedenog temeljem čl. 393. i čl. 395. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer isti nije bio potreban za vođenje parnice, a tome tužitelj nije ni postavio određeni zahtjev za naknadu troška odgovora na reviziju navođenjem iznosa koji se traži (čl. 155. st. 1. i čl. 164. ZPP).

U Zagrebu, 14. studenoga 2002.

Predsjednik vijeća:

Dr. Ivo Grbin, v.r.