Pž-2949/2010-5 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

25. Pž-2949/10-5

R J E Š E N J E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Lidiji Tomljenović, u pravnoj stvari tužitelja Stečajne mase Z. d.d. u stečaju, Z., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženika I. G. d.d. (ranije I. d.d.), Z., kojeg zastupa punomoćnik A. J., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv rješenja Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-196/05 od 15. ožujka 2010., 15. studenoga 2013.

r i j e š i o j e

Preinačuje se rješenje Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-196/05-27 od 15. ožujka 2010. i rješava:

Tuženik I. G. d.d., Z., dužan je tužitelju Stečajnoj masi Z. d.d. u stečaju, Z., naknaditi parnični trošak u iznosu od 273.534,60 kn u roku od osam dana.

Obrazloženje

Rješenjem Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-196/05 od 15. ožujka 2010. naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 247.865,62 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 15 % godišnje koje teku od presuđenja do isplate, a u preostalom dijelu za iznos od 561.346,40 kn tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška odbijen je kao neosnovan.

U obrazloženju pobijane odluke o trošku navodi se da je odluka donesena na temelju popisanog tužiteljevog troška i odredaba čl. 154. st. 2. i 155. Zakona o parničnom postupku. Nakon razmatranja svake zatražene stavke u troškovniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, i naznačenim vrijednostima spora, prvostupanjski sud priznaje tužitelju trošak u iznosu od 1,251.846,60 kn, a nakon što je uzeo u obzir da je tužitelj uspio u sporu sa 19,8%, prvostupanjski sud nalazi da je osnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 247.867,62 kn sa zateznim kamatama od donošenja odluke do isplate, a neosnovan je za iznos od 561.346,40 kn.

Protiv navedene odluke o trošku podnijeli su žalbe i tužitelj i tuženik. Tužitelj Z. d.d. u stečaju, Z., žalbu je podnio zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio uspjeh stranaka u sporu. Navodi da je tužitelj tijekom postupka smanjio tužbeni zahtjev, slijedom čega je prvostupanjski sud odlučivao o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u iznosu od 2,988.788,05 kn, a ne o tužbenom zahtjevu u iznosu od 15,074.425,48 kn, a konačno postavljeni tužbeni zahtjev je u cijelosti usvojen pa je i trošak postupka trebalo priznati u cijelosti i to tako da se trošak svake radnje odmjeri u vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake radnje. Ukazuje i na činjenicu da je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja troškova trebao tužitelju dosuditi trošak vještačenja u cijelosti s obzirom na to da je trošak bio nužan za vođenje postupka. Predlaže da se pobijeno rješenje preinači i tužitelju dosudi trošak parničnog postupka u cijelosti. Traži trošak žalbe u iznosu od 18.382,35 kn i to za sastav žalbe iznos od 14.945,00 kn i PDV u iznosu od 3.437,35 kn.

Tuženik I. d.d., Z., žali se protiv navedenog rješenja o trošku u cijelosti iz svih žalbenih razloga. U žalbi navodi da se u obrazloženju navodi da je sve radnje od podnošenja tužbe do uređenja tužbenog zahtjeva (5. travnja 2007.) tužitelj obračunavao po vrijednosti predmeta spora u iznosu od 15,074.425,48 kn, a da takav način obračuna nije pravilan, jer nakon uređenja tužbenog zahtjeva trošak se ne obračunava po pogrešno naznačenoj vrijednosti spora. Napominje da je tužitelj podneskom od 15. studenoga 2005. povisio tužbeni zahtjev na iznos od 21,981.898,86 kn, da se prvostupanjski sud na taj podnesak i ne osvrće, a da sukladno tom podnesku i tako naznačenoj vrijednosti spora uspjeh tužitelja u sporu ne bi bio 19,8% nego 13,6%. Predlaže da se pobijano rješenje o trošku ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje tako da se pravne radnje obračunaju sukladno osnovanoj i stvarnoj vrijednosti spora, te uz potrebu utvrđivanja omjera uspjeha u sporu na temelju konačno postavljenog tužbenog zahtjeva i usvojenog tužbenog zahtjeva. Traži trošak žalbe u iznosu od 5.905,00 kn i to za sastav žalbe iznos od 2.500,00 kn, 23% PDV u iznosu od 575,00 kn i pristojbe u iznosu od 2.830,00 kn. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da je tužiteljeva žalba neosnovana, jer je tužitelj podneskom od 15. studenoga 2005. povisio tužbeni zahtjev na iznos od 21,981.898,86 kn, a 5. travnja 2007. povukao dio tužbenog zahtjeva na iznos od 2,988.755,05 kn. Sukladno naznačenim vrijednostima spora tužitelj je uspio u omjeru od 13,6%, a ne 19,8%. Predlaže da se tužiteljeva žalba odbije.

Žalbe su djelomično osnovane.

Ispitujući pobijano rješenje u granicama žalbenih razloga sukladno odredbi čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08; dalje: ZPP), pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Tuženik žalbu podnosi i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, ali u žalbi ne navodi koje je to bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 2. ZPP-a prvostupanjski sud počinio.

Kako ovaj sud ne nalazi da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz. čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti, to je neosnovan tuženikov žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Tužitelj se u žalbi posebno i ne osvrće na odbijeni iznos zatraženog parničnog troška glede navedenih stavki u ukupnom iznosu od 561.346,00 kn. Prvostupanjski sud je glede tog dijela zatraženog troška pravilno primijenio odredbe čl. 155. ZPP-a te odbijanje dosude troška za svaku zatraženu pojedinu stavku valjano obrazložio, (bez obzira na zatraženu visinu pojedinih stavaka troška).

Prvostupanjski sud je pravilno odbio, na temelju odredbe čl. 155. ZPP-a, tužitelju dosuditi zatraženi parnični trošak u ukupnom zatraženom iznosu od 561.346,00 kn, i to za trošak sastava podneska od 1. svibnja 2000. u zatraženom iznosu od 90.150,00 kn iz razloga što tog tužiteljevog podneska s navedenim datumom nema u spisu, za sastav podneska od 8. lipnja 2001. u zatraženom iznosu od 90.150,00 kn jer se ne radi o obrazloženom podnesku nego o dostavi punomoći u spis, za trošak zastupanja tužitelja na ročištu održanom 5. listopada 2005. u zatraženom iznosu od 90.150,00 kn, jer na tom ročištu tužitelja nije zastupao odvjetnik, za sastav podneska od 10. studenoga 2006. u zatraženom iznosu od 100.000,00 kn jer se ne radi o obrazloženom podnesku, za sastav podneska od 28. ožujka 2007. u iznosu od 29.890,00 kn jer se ne radi o obrazloženom podnesku nego o dostavi punomoći, za sastav podneska od 2. travnja 2007. u zatraženom iznosu od 29.890,00 kn jer je isti predan na ročištu održanom 5. travnja 2007. te je isti sadržaj tužitelj iznosio i na ročištu, za sastav podneska od 16. svibnja 2007. u iznosu od 29.890,00 kn jer je predan na ročištu 16. svibnja 2007. i odnosi se na popis parničnog troška koji je mogao biti i usmeno zatražen, a i ne radi se o obrazloženom podnesku, te za zatraženi PDV od 22% na navedene iznose u iznosu od 101.226,40 kn.

Tuženik osnovano ukazuje da je tužitelj podneskom od 15. studenoga 2005. povisio tužbeni zahtjev na iznos od 21,981.898,86 kn, ali neosnovano navodi da se prvostupanjski sud na taj podnesak uopće ne osvrće. Prvostupanjski sud je taj podnesak uzeo u obzir pri odmjeravanju troška označavajući ga ispravno kao „podnesak od 14. studenoga 2005.“ jer je podnesen tog dana. Stoga je neosnovan žalbeni razlog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Prvostupanjski sud je sukladno popisanom zatraženom trošku te pozivajući se na odredbe čl. 154. st. 2. i 155. ZPP-a, tužitelju prema naznačenoj vrijednosti spora u visini od 15,074.425,48 kn, priznao trošak: za sastav tužbe (od 3. srpnja 2000.) iznos od 90.150,00 kn sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 69/93, 87/93, 16/94 i 11/96; dalje: OT/96), za zastupanje na ročištima održanim 10. svibnja 2001. i 23. siječnja 2003. u iznosu od po 90.150,00 kn (Tbr. 9. t. 1. OT/96), za sastav obrazloženih podnesaka od 22. siječnja 2002. i 31. siječnja 2003. u iznosu od po 90.150,00 kn (Tbr. 8. t. 1. OT/96), prema vrijednosti spora u visini od 21,981.898,86 kn za sastav obrazloženih podnesaka od 14. studenoga 2005. i 5. svibnja 2006. u iznosu po 100.000,00 kn sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 91/04 i 35/05; dalje: OT 04/05), za zastupanje na ročištima 26. siječnja 2006., 3. listopada 2006. i 15. studenoga 2006. u iznosu od po 100.000,00 kn (Tbr. 9. t. 1. OT 04/05),

te od 5. travnja 2007. u skladu sa smanjenim tužbenim zahtjevom prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 2,988.788,05 kn za zastupanje na ročištima 5. travnja 2007. i 16. svibnja 2007. u iznosu od po 29.890,00 kn sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 91/04, 35/05 i 59/07; dalje: OT 04/05/07),

sve uvećano za 22% PDV-a, zatim za trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja iznos od 4.000,00 kn, te za trošak sudskih pristojbi na tužbu iznos od 10.000,00 kn sukladno Tarifi sudskih pristojbi Tbr. 1. t. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 74/95 i 12/96) i na presudu iznos od 5.000,00 kn sukladno Tarifi sudskih pristojbi Tbr. 2. t. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 26/03). Slijedom toga tužitelju je za trošak zastupanja priznat iznos od 1,010.530,00 kn, 22% PDV-a iznos od 222.316,60 kn, za pristojbe i vještačenje iznos od 19.000,00 kn, ukupno iznos od 1,251.846,60 kn.

Međutim, uzimajući u obzir uspjeh tužitelja u sporu koji pogrešno ocjenjuje sa 19,8%, prvostupanjski sud obvezuje tuženika razmjerno naknaditi tužitelju parnični trošak u visini od 247.865,62 kn.

Ni tuženik ni tužitelj ne prigovaraju trošku koji je tužitelju priznat po pojedinim stavkama i visini nego primijenjenom razmjeru od 19,8% prema konačnom uspjehu u sporu za priznate stavke troška prema kojem razmjeru od priznatog troška je parnični trošak dosuđen.

Neosnovano tužitelj u žalbi navodi da je sud odlučivao o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u iznosu od 2,988.788,05 kn te da nije bilo osnove za ocjenom prvostupanjskog suda o uspjehu u sporu prema ranijem tužbenom zahtjevu te stoga kao djelomičnom uspjehu u sporu, nego da je tužitelju trošak postupka trebalo priznati u cijelosti i to na način da se trošak svake radnje odredi po vrijednosti spora u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje.

Neosnovano je zahtijevati trošak prema vrijednosti spora u tijeku postupka u iznosu od 15,074.425,48 kn, pa i iznosu od 21,981.898,86 kn smatrajući da se u potpunosti uspjelo s tužbenim zahtjevom, kada je tužitelj uspio samo za iznos od 2,988.788,05 kn, te na taj iznos i sam nakon financijskog vještačenja smanjio tužbeni zahtjev. Tužitelj nije smanjio tužbeni zahtjev nakon što je tuženik dijelom udovoljio tužbenom zahtjevu, nego nakon što je i sam uočio da je tužbom zatraženi iznos od 15,074.425,48 kn, pa i iznos od 21,981.898,86 kn, previsoko postavljen, te da je osnovano potraživanje samo u iznosu od 2,988.788,05 kn.

Međutim, u pravu je tužitelj kada navodi da je u cijelosti uspio u sporu nakon smanjenja tužbenog zahtjeva na iznos od 2,988.788,05 kn s kojim iznosom je tužitelj konačno i uspio u sporu. Stoga tužitelju u cijelosti pripada trošak nakon smanjenja tuženog zahtjeva na iznos od 2,988.788,05 kn.

Neosnovan je i tuženikov žalbeni razlog da je tužiteljev omjer uspjeha u sporu 13,6%, a ne 19,8% jer da je sukladno tužiteljevom podnesku od 15. studenoga 2005. i naznačenu vrijednost spora u iznosu od 21,981.898,86 kn prema tom iznosu trebalo računati omjer uspjeha stranaka u sporu. Međutim, osnovano ukazuje da tužiteljev uspjeh u sporu ne iznosi 19,8%.

Naime, vrijednost predmeta spora se u tijeku postupka mijenjala, te je uspjeh stranaka u sporu trebalo računati prema vrijednosti spora u pojedinoj fazi postupka.

Prema vrijednosti spora tužitelju je priznat zatraženi trošak za sastav tužbe iznos od 90.150,00 kn, za zastupanje na ročištima održanim 10. svibnja 2001. i 23. siječnja 2003. po 90.150,00 kn, za sastav obrazloženih podnesaka od 22. siječnja 2002. i 31. siječnja 2003. po 90.150,00 kn, ukupno iznos od 450.750,00 kn. Prema toj vrijednosti spora (15,074.425,48 kn) tužitelj je konačno uspio u sporu s 20% (2,988.788,05 kn) te mu za taj trošak pripada razmjerni iznos od 90.150,00 kn. Prema vrijednosti spora u iznosu od 21,981.898,86 kn tužitelju je priznat zatraženi trošak za sastav podnesaka od 14. studenoga 2005. i 5. svibnja 2006. po 100.000,00 kn, za zastupanje na ročištima 26. siječnja 2006., 3. listopada 2006. i 15. studenoga 2006. po 100.000,00 kn, ukupno iznos od 500.000,00 kn. Prema toj vrijednosti spora (21,981.898,86 kn) tužitelj je konačno uspio u sporu s 14% (2,988.788,05 kn) te mu za taj trošak pripada razmjerni iznos od 70.000,00 kn. Od 5. travnja 2007. tužitelj je u skladu sa smanjenim tužbenim zahtjevom prema vrijednosti spora u iznosu od 2,988.788,05 uspio u sporu u cijelosti pa mu u cijelosti pripada trošak za zastupanje na ročištima 5. travnja 2007. i 16. svibnja 2007. po 29.890,00 kn, ukupno iznos od 59.780,00 kn.

Prema tome, tužitelju ne ime parničnog troška za zastupanje po odvjetniku razmjerno uspjehu u sporu pripada iznos od 220.930,00 kn, pripadajući PDV (22%) u iznosu od 48.604,60 kn i trošak vještačenja u iznosu od 4.000,00 kn, sveukupno iznos od 273.534,60 kn.

Što se tiče troškova sastava žalbe protiv pobijane odluke o trošku, i tužitelj i tuženik su uspjeli samo glede žalbenih navoda da se vrijednost predmeta spora u tijeku postupka mijenjala, te da je uspjeh stranaka u sporu trebalo računati prema vrijednosti spora u pojedinoj fazi postupka, dok su ostali navodi u njihovim žalbama neosnovani, te su stoga njihovi troškovi sastava žalbe isti.

Stoga tuženiku, na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, razmjerno uspjehu u sporu pripada iznos od 273.534,60 kn.

Stoga je na temelju odredbe čl. 380. t. 3. ZPP-a pobijano rješenje preinačeno. U Zagrebu 15. studenoga 2013.

SUDAC

LIDIJA TOMLJENOVIĆ, v.r.