I Kž-690/2000-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-690/00-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice, Vesne Vrbetić, Milivoja Mikora i Hajrije Novoselec, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. J. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, odlučujući o žalbama optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 27. ožujka 2000. godine broj K-8/00, u sjednici vijeća održanoj 20. studenog 2002. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića i branitelja optuženika B. J., T. F., odvjetnika iz O.,

p r e s u d i o j e:

I. Povodom žalbi optuženika B.J. i Z.S., po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci kaznenog djela i odluci o kazni, te se izriče da su optuženici B.J. i Z.S. djelom opisanim u izreci te presude, počinili kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ (“Narodne novine”, broj 110/97) u svezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (“Narodne novine”, broj 129/00) pa se za to kazneno djelo, na temelju istih zakonskih propisa, osuđuju na kazne zatvora u trajanju od po jedne godine i šest mjeseci, svaki od optuženika, u koje kazne im se na temelju čl. 63. st. 1. KZ, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 15. prosinca 1999. godine do 27. ožujka 2000. godine.

II. Žalbe optuženika B.J. i Z.S. odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Vukovaru, presudom od 27. ožujka 2000. godine broj K-8/00 proglasio je krivim opt. B.J. i Z.S. zbog kaznenog djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ i na temelju istog zakonskog propisa uz primjenu čl. 6., 50., 56., 63. KZ osudio ih na kazne zatvora u trajanju od po jedne godine i šest mjeseci, u koje im je na temelju čl. 63. KZ uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 15. prosinca 1999. godine do 27. ožujka 2000. godine.

Na temelju čl. 122. st. 2. u svezi čl. 119. st. 1. i 2. toč. 6. ZKP optuženici su dužni na ime troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu platiti iznos od po 1.000,00 kn svaki, a na ime troškova kaznenog postupka opt. B.J. iznos od 18.936,00 kn.

Na temelju čl. 173. st. 7. KZ od optuženika se oduzima opojna droga marihuana u količini od četiri kilograma i 113 grama.

Protiv te presude žali se opt. B.J. po branitelju N.R., odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda u O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili preinači i optuženiku izrekne blaža kazna.

Moli da se optuženik i branitelj pozovu na sjednicu vijeća.

Po branitelju T.F., odvjetniku iz O., isti optuženik je podnio i dopunu žalbe.

Optuženik Z.S. se žali po branitelju A.G., odvjetniku iz V., zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili preinači sukladno žalbenim navodima.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u pismenom podnesku od 13. prosinca 2000. godine broj DOKŽ-1611/00 predložio je da se žalbe optuženika odbije kao neosnovane.

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, te branitelja optuženika J., T.F., odvjetnika iz O., a u odsutnosti optuženika J. koji nije pristupio, a dostava poziva je bila uredno iskazana.

Žalbe nisu osnovane.

Optuženik J. se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP, jer pri donošenju presude prvostupanjski sud nije primijenio odredbu iz čl. 122. st. 4. ZKP, što je zapravo žalba zbog odluke o troškovima kaznenog postupka i predstavlja činjenično pitanje.

Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a ustvari samo pogrešno utvrđeno činjenično stanje optuženik J. nalazi u pogrešnom zaključku prvostupanjskog suda da se radnjama optuženika ne ostvaruju zakonska obilježja kaznenog djela izbjegavanja carinskog nadzora, a ne kaznenog djela za koje je proglašen krivim, a podredno eventualno kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. KZ.

Optuženik Z.S. se žali iz istog žalbenog osnova navodeći da je pogrešan zaključak da bi optuženici mogli shvatiti značenje svog postupanja i mogli vladati svojim postupcima, s obzirom da su bili pod utjecajem alkohola i marihuane i da je na te okolnosti trebalo provesti vještačenje.

Protivno žalbenim navodima činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno. Naime, u pravu je prvostupanjski sud kada zaključuje da su optuženici neovlašteno prenosili drogu, marihuanu, a radi prodaje, ne prihvaćajući njihove obrane da je to bilo za vlastite potrebe. Količina od četiri kilograma i 113 grama već sama za sebe govori u prilog takvom zaključku, a kada se s tim poveže način pakiranja, skrivanje droge u vozilu, način prelaska granice, činjenica da nisu ovisnici budući jedan za drugoga nisu znali da onaj drugi konzumira drogu, da ne znaju niti kako se pravi "joint", takav zaključak je još čvršći.

Sama činjenica da su s drogom zatečeni na graničnom prijelazu i da je otkrivena prilikom carinskog pregleda, ne dovodi u pitanje zaključak o opstojnosti ovog kaznenog djela, kako se to navodi u dopuni žalbe optuženika J. Ovaj optuženik nije u pravu kada navodi da nije izvršio niti jednu radnju sadržanu u zakonskom opisu kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, s obzirom da je utvrđeno da su marihuanu nabavili u SRJ, sakrili je u osobni automobil i ušli u Republiku Hrvatsku, gdje je droga otkrivena pri carinskog pregledu pa je na taj način prenosio drogu radi prodaje, što je jedan od načina ostvarenja kaznenog djela zlouporabe droge iz čl. 173. st. 2. KZ, za koje je i proglašen krivim.

Neosnovan je žalbeni prijedlog optuženika S. da se provede neuropsihijatrijsko vještačenje na okolnosti ovisnosti optuženika o drogi, kao i na okolnosti ubrojivosti tempore criminis, budući i sami optuženici ne navode da bi bili ovisnici. Optuženik J. iskazuje da povremeno uzima "joint" marihuane, a optuženik S. da je to svaki drugi vikend pa stoga četiri kilograma i 113 grama zaista nadilazi njihove potrebe, ma kolike one bile. Što se pak ubrojivosti tiče "tempore criminis", ništa nije ukazivalo da bi bila dovedena u sumnju pa stoga nije osnovan prijedlog za provođenje neuropsihijatrijskog vještačenja.

Naprotiv, način na koji je droga sakrivena, mali dio u vjetrovci, te odvlačenje pažnje cariniku pojačavanjem glazbe, govore upravo o svjesnom postupanju.

Osim toga, navodi žalbe optuženika S. da su iskorišteni od strane treće osobe bez njihova voljna elementa, je u protivnosti i s njihovim obranama u kojima govore da su drogu kupili i namjeravali je koristiti za svoje potrebe.

Stoga nisu osnovane žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a slijedom toga niti zbog povrede kaznenog zakona koju nalaze u pogrešnoj kvalifikaciji, što je već obrazloženo prilikom razmatranja prethodnog žalbenog osnova.

Međutim, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP utvrđeno je da na kazneno djelo optuženika za koje su proglašeni krivima treba primijeniti blaži zakon i to čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (“Narodne novine”, broj 129/00) budući je sada za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ propisana kazna zatvora od jedne godine do 12 godina, dok je kazna dugotrajnog zatvora, koja je bila alternativno propisana, sada brisana pa je odlučeno kao u toč. I. izreke. Optuženici se žale i zbog odluke o kazni time da ističu sve olakotne okolnosti koje je prvostupanjski sud utvrdio i ocijenio prilikom donošenja odluke o kazni, dok optuženik S. ukazuje i na raniju praksu Županijskog suda u Vukovaru, ukazujući na taj način da je kazna, izrečena optuženiku S., prestroga.

S obzirom da je prvostupanjski sud optuženicima cijenio kao olakotno upravo okolnosti koje se ponovo ističu u žalbama, te s obzirom na stupanj kaznene odgovornosti optuženika, težinu i društvenu opasnost počinjenog djela, neovisno o tome što se sada radi o blažem djelu po zapriječenoj kazni, ovaj sud, kao sud drugog stupnja, smatra da su izrečene kazne primjerene stupnju kaznene odgovornosti optuženika kao počinitelja, težini i društvenoj opasnosti počinjenog djela i da će se njima ostvariti svi vidovi svrhe kažnjavanja.

Stoga nisu osnovane žalbe optuženika niti zbog odluke o kazni.

Optuženik J. se žali i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka smatrajući da bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje njegovo daljnje liječenje i uzdržavanje.

Protivno žalbenim navodima, utvrđeno je da je optuženik zaposlen i da ostvaruje plaću, pa je za pretpostaviti i da je zdravstveno osiguran, čime su pokriveni troškovi njegova liječenja.

Stoga je prvostupanjski sud ispravno obvezao optuženika na platež troškova kaznenog postupka čija visina se ne osporava, a ukoliko se u međuvremenu prilike i okolnosti promijene, predsjednik vijeća uvijek može posebnim rješenjem osloboditi optuženika naknade troškova kaznenog postupka.

Iz navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika J. niti zbog odluke o troškovima kaznenog postupka.

Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 20. studenog 2002. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.