I Kž-Us-137/2015-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 137/15-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, po sucu pojedincu dr. sc. Zdenku Konjiću, u kaznenom predmetu protiv okr. D. Š. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 333. st. 1. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - Odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 - nastavno: KZ/97), odlučujući o žalbi Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 22. listopada 2015. broj Kir-Us- 118/15, 18. prosinca 2015.,

r i j e š i o j e:

Odbija se žalba Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta kao neosnovana.

Obrazloženje

Rješenjem Županijskog suda u Rijeci, na temelju čl. 271. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - nastavno: ZKP/08) u vezi s čl. 11. st. 1. toč. a) Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“, broj 145/10 - nastavno: ZPOIK) određene su privremene mjera osiguranja oduzimanja imovinske koristi u iznosu od 19.665,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, prema protivniku osiguranja A. P., i to pod toč. a) zabranom da otuđi ili optereti nekretnine upisane u zemljišnoknjižnim ulošcima 1303, k.o. P., z.č.br. 1555/1 kuća i dvorište, površine 951 m , z.č.br. 1730 oranica „V.“, površine 300 m i z.č.br. 2163/2 pašnjak V., površine 26351 m , trosoban stan broj 20 na šestom katu, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, kupaonice, WC-a, predsoblja, hodnika, lođe, ukupne površine 67,21 m , upisan u knjigu položenih ugovora, T.- S., podul. 555, na k.č. 1573/5, z.k.ul. 1096 k.o. T. S., te z.č.br. 406 niže ceste u P., površine 3625 m , z.k.ul. 147 k.o. P., sve uz zabilježbe zabrane u zemljišnim knjigama njihovog otuđenja i opterećenja, a pod toč. b) zabranom da otuđi ili optereti osobno vozilo marke „V. C. 2.5 T.“ broj šasije ..., reg. oznake ..., uz upis zabrane otuđenja ili opterećenja tog vozila u evidenciji registriranih vozila pri Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zadarske i Upisniku sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima koji se vode kod Financijske agencije.

Pod točkom II. izreke određeno je trajanje privremenih mjera od dvije godine, s time da će se te privremene mjere ukinuti ako u roku dvije godine od dana kada su one određene ne

I Kž-Us 137/15-3

bude potvrđena optužnica, a pod toč. III izreke da su privremene mjere donesene u korist Republike Hrvatske.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (nastavno - USKOK), zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, podredno da se protivniku osiguranja odredi privremena mjera „radi osiguranja cjelokupne imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom“.

Spis je, u skladu s odredbom čl. 495. u vezi s čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu USKOK kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, jer je izreka proturječna obrazloženju. Tu povredu obrazlaže činjenicom da je u izreci prvostupanjskog rješenja navedeno da je privremena mjera radi osiguranja oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom određena samo u dijelu koji se odnosi na iznos od 19.665,00 eura (a ne u odnosu na cjelokupnu imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom), dok se u obrazloženju pobijanog rješenja obrazlaže tzv. prošireno oduzimanje imovinske koristi.

Točno je da je pobijanim rješenjem naveden iznos imovinske koristi koja se osigurava određivanjem privremenih mjera zabrane otuđenja i opterećenja nekretnina i pokretnine pobliže navedenih u izreci tog rješenja. Iako, u smislu odredbe čl. 11. st. 2. ZPOIK-a, iznos imovinske koristi nije bitan element tog rješenja, njezino određivanje ne čini samo rješenje nezakonitim. Prvostupanjski sud u obrazloženju daje kratke razloge o proširenom oduzimanju imovinske koristi, i to ukazivanjem na odredbe čl. 78. stavka 2. st. 2. i 4. KZ/11, a to navođenje, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, predstavlja višak u obrazloženju pobijanog rješenja koji ne dovodi do nemogućnosti njegovog ispitivanja. Stoga nije ostvarena citirana bitna povreda odredba kaznenog postupka zbog koje se pobijano rješenje ne bi moglo ispitati. Naime, iz izreke, kao i iz ostalog dijela obrazloženja tog rješenja jasno proizlazi da je privremena mjera određena radi osiguranja oduzimanja imovinske koristi samo prema protivniku osiguranja A. P., u iznosu imovinske koristi koji nije bitan element rješenja o određivanju privremenih mjera.

Žalitelj ističe da je prvostupanjski sud trebao odrediti privremene mjere radi osiguranja cjelokupne imovinske koristi stečene kaznenim djelom u za sada neutvrđenom iznosu, jer se u konkretnom slučaju primjenjuje zakonska presumpcija iz čl. 82. KZ/97 da je ukupna imovinska okrivljenika stečena kao imovinska korist od kaznenog djela, osim ako ne učini vjerojatnim da je njezino podrijetlo nezakonito, time da će se imovina, kao imovinska korist od kaznenog djela, oduzeti i od članova obitelji.

Točno je da u pobijanom rješenju određen iznos od 19.665,00 eura koji bi okr. A. P. pribavio kao imovinsku korist, iako je USKOK u svom prijedlogu predložio određivanje privremene mjere oduzimanja imovinske koristi u iznosu od najmanje 19.665,00 eura. Međutim, kao što je već istaknuto, u momentu donošenja rješenja o određivanju privremene mjere vrijednost imovinske koristi nije nužni element koji je potrebno navesti u izreci rješenja. Ovakvo precizno određenje imovinske koristi bit će potrebno tek započinjanjem

I Kž-Us 137/15-3

kaznenog postupka, a koji postupak započinje potvrđivanjem optužnice. Upravo radi toga i postoji odredba točke II pobijanog rješenja da mjera osiguranja ne može više egzistirati, ako protiv okrivljenika u roku od dvije godine ne bi postala pravomoćna optužnica. Naime, kroz vrijeme unutar te dvije godine razina sumnje za počinjenje kaznenih djela osumnjičenih kojim bi bila pribavljena imovinska korist mora „narasti“ od osnova sumnje do osnovane sumnje, što mora potvrditi i optužno vijeće suda, s time da se u ovom trenutku, tako i do pravomoćnog okončanja kaznenog postupka, pitanje „postojanje opasnosti za tražbinu Republike Hrvatske glede oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom da se ista neće moći ostvariti“ pretpostavlja, kako to izrijekom određuje odredba čl. 12. st. 1. ZPOIK-a.

Žalitelj ističe i povredu kaznenog zakona koja se očituje u tome što su prilikom obrazlaganja tzv. proširene imovinske koristi primijenjene odredbe KZ/11, iako se očito radi o KZ/97.

Točno je da je rješenjem o provođenju istrage postupanje protivnika osiguranja označeno prema odredbama KZ/97, a ne prema odredbama KZ/11, kako se to pogrešno navodi u pobijanom rješenju prilikom obrazlaganja tzv. proširene imovinske koristi (a što je nepotrebno). Naime, prijedlog za određivanje privremenih mjera radi osiguranja imovinske koristi postavljen je samo u odnosu na protivnika osiguranja A. P., a njime nisu bile precizirane osobe u smislu čl. 3. st. 1. toč. 6. ZPOIK. Stoga niti taj dio obrazloženja rješenja u kojem se nepotrebno prepisuju odredbe KZ/11 ne dovodi do povrede kaznenog zakona. Time ni na koji način nije obezvrijeđen smisao odredbe čl. 82. KZ/97, koji se u konkretnom slučaju primjenjuje.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je, kao drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08 ispitao i po službenoj dužnosti pobijano rješenje te je našao da je to rješenje donijelo ovlašteno tijelo i da na štetu okrivljenika nije povrijeđen kazneni zakon. Slijedom svega iznesenog, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08 odbijena je žalba USKOK-a kao neosnovana, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 18. prosinca 2015.

Sudac:

dr. sc. Zdenko Konjić, v.r.