Revr-291/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 291/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. A. iz L., U., kojeg zastupa punomoćnik J. V., odvjetnik u Odvjetničkom društvu D. i partneri iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo, Građansko-upravni odjel, radi isplate i zaključenja ugovora, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1873/10-2 od 30. studenoga 2010. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-15279/03-20 od 19. srpnja 2010., u sjednici održanoj dana 29. studenoga 2016.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr- 1873/10-2 od 30. studenoga 2010. odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja protiv rješenja o trošku postupka u presudi Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1873/10-2 od 30. studenoga 2010. odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj Pr-15279/03-20 od 19. srpnja 2010. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 459.873,91 kn zajedno s zateznom kamatama pobliže navedenom u izreci te presude te zahtjev tužitelja za sklapanje ugovora o kreditu (točka I. izreke). U točki II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 37.350,00 kn.

Presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gžr-1873/10-2 od 30. studenoga 2010. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu odnosno da istu ukine i predmet vrati na ponovni postupak. Potražuju naknadu troška za sastav revizije.

Tuženica nije odgovorila na reviziju.

Revizija protiv presude je neosnovana, a revizija protiv rješenja o troškovima parničnog postupka je nedopuštena.

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), a u svezi s odredbom čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 84/08), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije ostvaren ni revizijski razlog apsolutno bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tužitelj opisno ukazuje u reviziji. Pobijana presuda sadrži neproturječne razloge o svim žalbenim razlozima odlučnim za rješenje spora (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), a obje nižestupanjske presude sadrže neproturječne razloge o odlučnim činjenicama i zauzetim shvaćanjima o svim pravnim pitanjima koja su među strankama bila sporna tijekom postupka, pa je presudu moguće ispitati.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava također nije ostvaren. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Sporno je u revizijskom stadiju postupka ima li tužitelj pravo na plaću te pravo na povoljan stambeni kredit sukladno Ugovoru o službi u Hrvatskoj vojsci - Gardijskim brigadama (nastavno: Ugovor) ili temeljem propisa koji su doneseni nakon sklapanja Ugovora, odnosno temeljem odredaba čl. 138. i dr. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 23/95, 35/95, 105/99, 128/99 - dalje: ZSOS) i primjenom Odluke predsjednika Republike i Vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga RH o plaćama i drugim berivima djelatnih vojnih osoba, vojnih službenika i vojnih namještenika broj: PA7-117/01-95 (nastavno: Odluka o plaćama).

Tužitelj smatra da Ugovor obvezuje stranke i nakon stupanja na snagu navedenih propisa, jer da njegove odredbe nisu brisane niti su na drugi način prestale važiti, a tužena je u ovom slučaju jedna od ugovornih strana i ne može propisima mijenjati sadržaj ugovornih obveza.

Odredbom čl. 138. ZSOSRH propisano je da plaće i druga beriva djelatnih vojnih osoba uređuje Vrhovni zapovjednik na prijedlog ministra obrane. Odlukom o plaćama, koju je temeljem tog propisa donio Predsjednik Republike Hrvatske i Vrhovni zapovjednik oružanih snaga, uređene su plaće i beriva djelatnih vojnih osoba, a ista se primjenjuje od 01. svibnja 1995. godine. Tom Odlukom je određeno da danom njezinog stupanja na snagu prestaju vrijediti sve donesene odluke, zapovjedi i drugi akti kojima je bilo uređeno područje propisano Odlukom. Tužitelj je u smislu odredbe čl. 3. ZSOSRH kao pripadnik gardijske brigade (vojnik po ugovoru) djelatna vojna osoba, pa se i na njega odnose propisi o plaćama i drugim berivima djelatnih vojnih osoba.

Nije sporno da je tužitelju plaća obračunata sukladno spomenutoj Odluci o plaćama, uključujući i izmjene i dopune te Odluke od 10. listopada 2000. i od 31. svibnja 2001. godine. Od 01. prosinca 2002. godine tužitelju je plaća obračunavana i isplaćivana u skladu s Uredbom o vrijednosti koeficijenta osobnog čina za izračun plaće djelatne vojne osobe („Narodne novine“, broj 144/02), koju je donijela Vlada Republike Hrvatske temeljem čl. 169. st. 7. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02. i 58/02).

Odredba čl. 138. ZSOSRH prema kojoj plaće i druga beriva djelatnih vojnih osoba uređuje Vrhovni zapovjednik na prijedlog ministra obrane prisilni je propis. Jednako tako je prisilni propis odredba čl. 168. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske iz 2002. godine, a kojom je propisano da djelatne vojne osobe, službenici i namještenici imaju pravo na plaću i dodatke na plaću te druga materijalna prava prema odredbama zakona.

Stoga odredbe ugovora kojeg su stranke sklopile ne mogu imati prednost u primjeni u odnosu na te prisilne propise. Ugovor je, u smislu odredbe čl. 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96. i 112/99. – dalje: ZOO), ništav ako je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva, s tim da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (čl. 105. st. 1. ZOO). U konkretnom slučaju odredba čl. 6. Ugovora koja govori o plaći tužitelja ništava je u dijelu u kojem je suprotna citiranim prisilnim propisima i stoga je nije moguće primijeniti. Pritom nije odlučno što je ugovor sklopljen prije stupanja na snagu navedenih propisa, jer prisilni propis ima prednost u primjeni u odnosu na odredbe ugovora bez obzira na to je li ugovor sklopljen prije ili poslije njegovog stupanja na snagu.

Svi ostali novčani zahtjevi u ovom sporu imaju se također razriješiti primjenom citiranih prisilnih propisa, a tužitelj je ostvario novčana primanja upravo sukladno tim propisima.

U odnosu na primjenu čl. 6. Ugovora vezano uz stambeno zbrinjavanje nije sporno da prema toj odredbi RH jamči drugoj ugovornoj strani „dobivanje povoljnog kredita za kupovinu ili gradnju kuće ili stana po potpisu drugog ugovora“.

Pitanje stambenog zbrinjavanja također je uređeno prisilnim propisom. Vlada Republike Hrvatske donijela je 25. studenog 1999. Uredbu o stambenom zbrinjavanju dužnosnika, djelatnih vojnih osoba, vojnih službenika i vojnih namještenika Ministarstva obrane i Oružanih snaga RH („Narodne novine“, broj 133/99 - dalje: Uredba) kojom je uređen pojam stambenog zbrinjavanja navedenih vojnih osoba, s time što se stambeno zbrinjavanje provodi prema odredbama Odluke o zadovoljavanju potreba dužnosnika i službenika u tijelima državne vlasti („Narodne novine“, broj 140/97) i prema posebnim potrebama oružanih snaga koje utvrđuje ministar obrane.

Tužitelj niti ne tvrdi da bi mu u propisanom postupku bila povrijeđena bilo kakva prava po toj osnovi, osim što se poziva na odredbu čl. 6. Ugovora, koja sama po sebi i ne znači da u odnosu na njega ne vrijede odredbe Uredbe.

Zbog iznijetih razloga valjalo je temeljem čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

Tužitelj je podnio i reviziju protiv rješenja o troškovima parničnog postupka, međutim rješenje o troškovima parničnog postupak nije takvo rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.

O zahtjevu za naknadu parničnih troškova sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se dovršava parnični postupak (čl. 164. st. 4. ZPP), s time što se odluka o trošku u presudi smatra rješenjem (čl. 129. st. 5. ZPP).

Stoga je u pogledu dopuštenosti revizije protiv pravomoćne odluke o troškovima parničnog postupka, mjerodavna odredba čl. 400. st. 1. ZPP koja glasi: Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).

Iz navedene odredbe slijedi da je revizijom dopušteno pobijati samo ona rješenja drugostupanjskog suda koja predstavljaju pojedinačni akt o predmetu spora i kojima se dovršava postupak po tužbi, pa je za ocjenu o dopuštenosti revizije protiv rješenja o troškovima parničnog postupka potrebno ocijeniti ima li rješenje o parničnim troškovima karakter takvog pojedinačnog akta čijom se pravomoćnošću dovršava parnični postupak. Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer glede parničnih troškovima spor niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem.

Upravo odredbe ZPP o litispendenciji otkrivaju pravu prirodu rješenja o troškovima parničnog postupka slijedom koje rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP. Naime prema odredbi čl. 194. st. 1. ZPP parnica počinje teći dostavom tužbe tuženiku. U pogledu zahtjeva koji je stranka postavila u tijeku postupka parnica počinje teći od časa kad je o tom zahtjevu obaviještena protivna stranka (čl. 194. st. 2. ZPP). Parnica dakle ne počinje teći podnošenjem zahtjeva za naknadu parničnih troškova nego samo u pogledu tužbenog zahtjeva, pa se i litispendencija odnosi na tužbeni zahtjev, a ne i na zahtjev za naknadu parničnih troškova.

Također treba imati na umu i odredbu čl.190. ZPP prema kojoj se objektivna preinaka tužbe odnosi na predmet spora, dok se preinakom zahtjeva za naknadu parničnog troška ne mijenja identitet spora, iz čega također slijedi da zahtjev za naknadu parničnog troška nije sastavni dio predmeta spora, niti o tom zahtjevu teče parnica.

Zaključno, odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi se samo na ona rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno dovršava parnični postupak.

Kada su u pitanju parnični troškovi, sama okolnost što se rješenje o troškovima postupka donosi u presudi ili rješenju kojim se pravomoćno dovršava postupak pred sudom ne daje tom rješenju svojstvo rješenja kojim se pravomoćno završava parnični postupak. Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), o njima sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP), ali nemaju karakter rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP.

Kad je u pitanju postupanje revizijskog suda po reviziji protiv pravomoćne odluke o predmetu spora, treba imati na umu odredbu čl. 166. st. 2. ZPP prema kojoj je sud dužan, samo kad preinači odluku protiv koje je podnesena revizija ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiti o troškovima cijelog postupka (čl. 166. st. 2. ZPP). Nadalje, kada sud odbaci ili odbije reviziju, odlučit će o troškovima nastalim u postupku u povodu revizije, (čl. 166. st. 1. ZPP). O troškovima parničnog postupka se dakle odlučuje isključivo kao o izdatku nastalom u tijeku i u povodu spora.

O pravnoj prirodi rješenja o troškovima postupka izjasnio se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj U-III-4937/2013 od 11. studenoga 2013. u kojem je navedeno: „Sukladno tome, samo ona odluka kojom je nadležni sud meritorno odlučio o biti stvari, odnosno o pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela podnositelja, jest pojedinačni akt u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona u povodu kojega je Ustavni sud Republike Hrvatske, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, nadležan štititi ljudska prava i temeljne slobode podnositelja, zajamčene Ustavom Republike Hrvatske.

U ustavnosudskom postupku ocijenjeno je da osporavana odluka, u dijelu koji podnositelj pobija ustavnom tužbom, a kojim je odlučeno o trošku ovršnog postupka, ne predstavlja pojedinačni akt u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona protiv kojeg bi Ustavni sud bio nadležan pružiti ustavnosudsku zaštitu.“ (tako i u odlukama U-III-4623/2013, U-III-2365/2001, U-III-954/2004, U-III-1794/2009, U-III-565/2012, U-III-140/2014).

Takvo shvaćanje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 16. studenog 2015. i u odluci Vrhovnog suda RH Rev-2005/2012. od 17. studenog 2015. ("Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija").

Stoga je reviziju protiv odluke o troškovima postupka pred nižestupanjskim sudovima valjalo odbaciti.

Zagreb, 29. studenoga 2016..

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v. r.