Revr-776/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 776/09-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak- Radej, Gordane Gasparini, Jasne Guštek i mr. sc. Jadranka Juga, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica 1. E. R. iz V., i 2. R. M. iz D., koje zastupa punomoćnik P. P., odvjetnik u Z., protiv tuženika B. d.d. V., radi isplate otpremnine, odlučujući o reviziji tužiteljica protiv presude Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-1985/08 od 14. travnja 2009., kojim je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Iloku od 10. lipnja 2008. broj P-342/06, u sjednici održanoj dana 12. svibnja 2010.,

r i j e š i o j e:

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-1985/08 od 14. travnja 2009., u dijelu u kojem je odbijena prvotužiteljica za isplatu otpremnine u daljnjem iznosu od 28.972,41 kn, a drugotužiteljica s daljnjim iznosom od 25.193,40 kn, kao i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u citiranoj presudi, pa se u tom dijelu predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odbacuje se revizija tužiteljica protiv presude Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-1985/08 od 14. travnja 2009., u dijelu odluke o zateznim kamatama na daljnje dosuđene iznose tužiteljicama s osnova otpremnine od strane drugostupanjskog suda, kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„Tuženik je dužan tužiteljici E. R. isplatiti otpremninu u iznosu od 18.954,99 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 01.5.2003. pa do isplate, te naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.135,43 kuna, sve u roku 8 dana.

Tuženik je dužan tužiteljici R. M. isplatiti otpremninu u iznosu od 15.801,80 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 01.5.2003. pa do isplate, te naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.041,26 kuna, sve u roku 8 dana.

U preostalom dijelu tužiteljica E. R. odbija se sa tužbenim zahtjevom za iznos od 44.517,42 kune, a tužiteljica R. M. odbija se za iznos od 39.391,60 kuna.“

Drugostupanjski sud je povodom žalbi tužiteljica djelomično preinačio prvostupanjsku presudu i presudio:

„Žalba se djelomično uvažava i presuda prvostupanjskog suda:

- preinačuje se u odluci o glavnoj stvari te se tuženiku nalaže da pored dosuđenog iznosa od 18.954,99 kuna, tužiteljici E. R. isplati i daljnji iznos od 15.545,01 kuna, a da tužiteljici R. M., pored dosuđenog iznosa od 15.801,80 kuna isplati i daljnji iznos od 14.198,20 kuna, sve u roku od 8 dana, dok se u preostalom dijelu tužbeni zahtjevi odbijaju, a

- potvrđuje se u odluci o parničnom trošku.“

Tužiteljice su protiv drugostupanjske presude podnijele reviziju temeljem čl. 382. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08 – dalje ZPP), uz prijedlog da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje pred drugim sucem prvostupanjskog suda, podredno da se preinači pobijana presuda i prihvati tužbeni zahtjev tužiteljica u cijelosti, uz naknadu parničnog troška.

Na reviziju tuženik nije odgovorio.

Revizija je djelomično osnovana, a djelomično nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (čl. 382. st. 3. ZPP-a).

Tužiteljice u reviziji navode da je odluka drugostupanjskog suda nezakonita, da je riječ o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, o kojem je revizijski sud već zauzeo shvaćanje ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda.

Predmet spora je isplata otpremnine koje tužiteljice potražuje s osnova otkaza ugovora o radu od 30. travnja 2003., zbog gospodarskih razloga – poslovno uvjetovan otkaz, a temeljem čl. 118. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 – dalje ZR) i to prvotužiteljica u iznosu od 63.472,41 kn, a drugotužiteljica u iznosu od 55.193,40 kn.

Materijalnopravno pitanje koje tužiteljice određeno navode u reviziji je:

Da li radnik koji propusti zahtijevati novčano potraživanje iz radnog odnosa, u roku od 15 dana od dana primitka odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, može imati za posljedicu gubitak prava na to potraživanje, a vezano za isplatu otpremnine prema odredbi čl. 118. st. 1. i 2. ZR-a.

Naime, drugostupanjski sud se u obrazloženju svoje odluke, preinačujući djelomično prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu za isplatu otpremnine u visini koja je zatražena tužbenim zahtjevom, pozvao na odredbu čl. 126. st. 1. ZR-a i izrazio stajalište: kako tužiteljice nisu pobijale odluke o otkazu u kojem je određena i visina otpremnine, to su ta rješenja postala konačna, pa tužiteljice ne mogu s uspjehom tražiti u parnici veću otpremninu od one određene konačnom odlukom.

Istaknuto stajalište drugostupanjskog suda, a na kojem je utemeljio svoju odluku, u suprotnosti je sa stajalištem ovog suda.

Prema odredbi čl. 126. st. 4. ZR, propust zaposlenika da zahtijeva naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa, u rokovima iz st. 1. – 3. navedenog članka, ne može imati za posljedicu gubitak prava na to potraživanje, pa stoga ni konačnost rješenja o otkazu ugovora o radu ne može imati istu pravnu posljedicu u odnosu na utvrđeno novčano potraživanje sadržano u tom rješenju.

Naime, pravo na otpremninu, kao i njezinu visinu, određeno je odredbom čl. 118. ZR, i prema tada važećoj odredbi čl. 118. st. 2. ZR otpremnina se nije smjela ugovoriti niti odrediti u iznosu manjem od ½ prosječne mjesečne plaće koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca, koja odredba je kongentne prirode, a upravo na toj odredbi utemeljen je tužbeni zahtjev tužiteljica.

Kako, stoga, stajalište drugostupanjskog suda je u suprotnosti sa stajalištem revizijskog suda, ispunile su se pretpostavke iz odredbe čl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP-a, te je valjalo odlučiti kao u izreci pod toč. I., a na temelju odredbi čl. 395. st. 2. ZPP-a.

U ponovljenom postupku drugostupanjski sud će, u skladu s odredbom čl. 394.a), odlučiti o žalbi tužiteljica u tom dijelu.

Tužiteljicu su ujedno istom odlukom odbijene sa zahtjevom za isplatu zatezne kamate na daljnje dosuđene iznose od strane drugostupanjskog suda, s obrazloženjem da su tužiteljice odbile primiti isplatu, a tuženik nije zakasnio s ispunjenjem obveze.

Drugostupanjski sud se pritom pozvao na pogrešan pravni propis, odnosno na odredbu čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08) iako je trebalo primijeniti odredbu istog sadržaja ranijeg zakona i to članka 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 i dr.).

Iako u reviziji tužiteljice ukazuju i na pogrešnu primjenu materijalnog prava, u odnosu na odluku o zateznim kamatama, u tom dijelu revizija ne sadrži određeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, a niti i ostale pretpostavke iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a, a iz navoda revizije ne proizlazi da bi na činjenični supstrat, u navedenoj drugostupanjskoj presudi, odluka o kamata bila dosuđena suprotno stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Stoga je u tom dijelu reviziju valjalo odbaciti, temeljem odredbe čl. 392. st. 2. ZPP-a.

U Zagrebu, 12. svibnja 2010.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.