Kzz-43/2015-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kzz 43/15-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T SKE

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog S. H. zbog kaznenog djela iz članka 156. stavka 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje u tekstu: KZ/11) i drugih, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 26. listopada 2015. broj KZZ-DO-157/14 podignutom protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 23. listopada 2014. broj Kž-104/14-3, u sjednici održanoj 4. studenog 2015.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 26. listopada 2015. broj KZZ-DO-157/14 kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Virovitici od 21. ožujka 2014. broj K-119/13-19 tada optuženi S. H. proglašen je krivim zbog počinjenja četiri kaznena djela protiv spolne slobode, i to tri kaznena djela bludne radnje iz članka 155. stavka 2. KZ/11 činjenično opisana pod točkama 1., 3. i 4. izreke te presude za koja su mu, na temelju tog propisa, utvrđene kazne zatvora u trajanju po osam mjeseci, te kaznenog djela spolnog uznemiravanja iz članka 156. stavka 1. KZ/11 činjenično opisanog pod točkom 2. izreke te presude za koje mu je, na temelju tog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju četiri mjeseca, pa je optuženi S. H., uz primjenu članka 51. KZ/11, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine. Oštećena A. V. je, na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13. i 145/13.; dalje u tekstu: ZKP/08), upućena da imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u parici. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08, optuženom S. H. naloženo je naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 1.919,00 kuna kao i troškove oštećene A. V..

Presudom Županijskog suda u Bjelovaru od 23. listopada 2014. broj Kž-104/14-3 je, pod točkom I. izreke, u povodu žalbe optuženog S. H., a po službenoj dužnosti, preinačena prvostupanjska presuda u odnosu na djelo opisano pod točkom 2. izreke te presude na način da je optuženi S. H., na temelju odredbe članka 453. točke 1. ZKP/08, oslobođen od optužbe da bi „u razdoblju od mjeseca svibnja 2009. godine do mjeseca listopada 2012. godine, u Č., u prostorijama Doma za stare i nemoćne osobe „H.“, kao suprug vlasnice Doma za stare i nemoćne osobe „H.“ i osoba sa kojom oštećena A. V., kao njegovateljica u tom Domu, svakodnevno dolazi u doticaj, u cilju zadovoljenja vlastite pohote, verbalno spolno uznemiravao njegovateljicu A. V. na način da bi joj u prolazu govorio da ju „jebao“, da bi joj „lizao“, da bi mu mogla „popušiti“, a dana 01. rujna 2012. godine kada se sa A. V. zatekao sam u prostoriji za lijekove, skinuo hlače, izvadio spolovilo i dirao se rukama po njemu tražeći od A. V. da ga zadovolji rukama ili da ga zadovolji oralno, čime je A. V. doveo u neugodan i ponižavajući položaj, a uslijed takvog postupanja se kod A. V. razvio psihički poremećaj u obliku anksiozno depresivnog poremećaja, dakle, spolno uznemiravao drugu osobu koja se prema njemu nalazi u odnosu zavisnosti, pa da je time počinio kazneno djelo protiv spolne slobode, spolno uznemiravanje iz čl. 156. st. 1. Kaznenog zakona“. Pod točkom II. izreke je, uslijed odluke pod točkom I. i djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženog S. H., preinačena prvostupanjska presuda u odluci o kazni tako da je optuženiku za svako od kaznenih djela iz članka 155. stavka 2. KZ/11 za koja je proglašen krivim pod točkama 1., 3. i 4. izreke prvostupanjske presude, na temelju tog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju po osam mjeseci, pa je optuženi S. H., na temelju članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci te je optuženom S. H., na temelju članka 57. KZ/11, izrečena djelomična uvjetna osuda kojom je određeno da se dio jedinstvene kazne zatvora na koju je on osuđen u trajanju od jedne godine neće izvršiti ako on u vremenu provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo. Pod točkom III. izreke je u preostalom dijelu žalba optuženog S. H. odbijena kao neosnovana te je u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv ove drugostupanjske presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog povrede kaznenog zakona iz odredbe članka 469. točke 1. ZKP/08, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom utvrdi „da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan i da je pravomoćnom presudom Županijskog suda u Bjelovaru od 23. listopada 2014. broj Kž-104/12 povrijeđen zakon u odredbi čl. 469. toč. 1.

ZKP-a u korist okr. H. S.“.

Zahtjev nije osnovan.

Drugostupanjski je sud pobijanom presudom optuženog S. H. oslobodio od optužbe da bi počinio radnje koje su optužbom bile pravno označene kao kazneno djelo spolnog uznemiravanja iz članka 156. stavka 1. KZ/11, a u odgovarajućem dijelu obrazloženja presude je naveo da, „polazeći od činjeničnog opisa kaznenog djela iz čl. 156. st. 1. KZ/11 proizlazi da se ono ne može podvesti pod biće nekog od odgovarajućih kaznenih djela iz starog Kaznenog zakona zbog čega je zaključeno da se radi o potpuno novom kaznenom djelu. Prema tome, ne nalazeći postojanje pravnog kontinuiteta jer to kazneno djelo u vrijeme njegovog počinjenja nije bilo u starom Kaznenom zakonu predviđeno kao kazneno djelo, valja zaključiti da je sud, proglašavajući optuženika krivim na njegovu štetu povrijedio Kazneni zakon. Slijedom toga, drugostupanjski je sud u povodu žalbe optuženika, po službenoj dužnosti, pravilnom primjenom zakona donio oslobađajuću presudu po čl. 453. toč. 1. ZKP/08“.

Državni odvjetnik u zahtjevu navodi da su „za vrijeme izvršenja ovog kaznenog djela od svibnja 2009. do listopada 2012. na snazi (…) bila dva Zakona o radu. Zakon o radu iz 1995. bio je na snazi do 01. siječnja 2010. i ovaj Zakon je u čl. 30. st. 2. određuje da se dostojanstvo radnika štiti od uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja poslodavca, nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, pa se nameće zaključak da se, s obzirom da je okrivljenik bio osoba s kojim je oštećenica redovito dolazila u doticaj u obavljanju svojih poslova, odredba čl. 30. Zakona o radu odnosi i na njega. Zakon o radu koji je stupio na snagu 01. siječnja 2010. poziva se u čl. 130. na primjenu posebnog zakona u vezi sa zaštitom dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja. U trenutku stupanja na snagu novog Zakona o radu već je bio na snazi Zakon o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08), koji je stupio na snagu 01. siječnja 2009., a koji u čl. 3. st. 2. propisuje da je spolno uznemiravanje svako verbalno, neverbalno i fizički neželjeno ponašanje spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobi koja uzrokuje strah, neprijateljsko ili uvredljivo okruženje“.

Državni odvjetnik u zahtjevu zaključuje da bi „time (…) i s obzirom i na stari i na novi Zakon o radu u ponašanju okrivljenika bili ostvareni svi elementi kaznenog djela povrede na rad i drugih prava iz rada iz čl. 114. KZ-a s obzirom na zakonski opis djela koji glasi 'uskratio građaninu druga prava iz rada što su utvrđena zakonom' (…)“ te naglašava „da niti u jednom trenutku nijednom izmjenom zakona nije isključena zabrana spolnog uznemiravanja na radu“ jer da „oba Zakona o radu u 'druga prava iz rada' uključuju zabranu povrede dostojanstva spolnim uznemiravanjem“, a ističe i da „spolnu diskriminaciju brani i Europska konvencija o ljudskim pravima, koju je ratificirala i Republika Hrvatska, pa iz svega navedenog proizlazi da je zaštićeno dobro iz čl. 114. KZ/97 uživalo višestruku zaštitu, kako drugim zakonima, tako i Konvencijom, dok ovako diskriminirajuće ponašanje sada štiti odredba čl. 156. KZ/11.“

Nedvojbeno je da su radnje koje su optuženom S. H. bile inkriminirane predmetnom točkom optužnice, prema toj optužbi, bile počinjene u razdoblju od svibnja 2009. do listopada 2012., dakle, u vrijeme važenja Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11.; nastavno: KZ/97) koji nije propisivao kazneno djelo koje bi po svom nazivu, odnosno opisu odgovaralo kaznenom djelu spolnog uznemiravanja iz članka 156. KZ/11 koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013.

Tvrdnje državnog odvjetnika da se postupanje koje je optužnicom bilo stavljenu na teret optuženom S. H., kako je ono ranije opisano u obrazloženju ove presude, moglo podvesti pod kazneno djelo povrede na rad i drugih prava iz rada iz čl. 114. KZ/97 nisu prihvatljive za Vrhovni sud Republike Hrvatske.

Naime, iako je stavkom 2. članka 22.a (kojega državni odvjetnik u zahtjevu pogrešno označava kao članak 30.) Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95., 54/95., 65/95., 102/98., 17/01., 82/01., 114/03., 123/03., 142/03., 30/04. i 68/05. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje u tekstu: ZR/95) koji je bio na snazi do 31. prosinca 2009. uistinu bilo propisano da se dostojanstvo radnika štiti od uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja poslodavca, nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, dužnost takve zaštite dostojanstva radnika ležala je, prema odredbi stavka 1. tog članka ZR/95, na poslodavcu („Poslodavac je dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla tako da im osigura uvjete rada u kojima neće biti izloženi uznemiravanju ili spolnom uznemiravanju. Ova zaštita uključuje i poduzimanje preventivnih mjera“).

Člankom 130. stavkom 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09.; dalje u tekstu: ZR/09) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010. propisano je da se postupak i mjere zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja uređuju, između ostalog, i posebnim zakonom, čime se očigledno upućuje prvenstveno na Zakon o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ broj 85/08.; dalje u tekstu: ZSD) koji stavkom 2. članka 3. definira spolno uznemiravanje kao „svako verbalno, neverbalno ili fizičko neželjeno ponašanje spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobi, koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.“ Međutim, stavkom 3. članka 130. ZR/09 propisana je obveza poslodavca ili osobe koju on imenuje kao osobu koja je osim njega ovlaštena primati i rješavati pritužbe vezane za zaštitu dostojanstva radnika da u određenim rokovima ispita pritužbu i poduzme sve potrebne mjere primjerene pojedinom slučaju radi sprječavanja nastavka uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja ako utvrdi da ono postoji.

Iz činjenice da je dužnost zaštite dostojanstva radnika, koja je uključivala i zaštitu od spolnog uznemiravanja, i prema ZR/95 i prema ZR/09 bila obveza poslodavca jasno proizlazi i da je samo odgovorna osoba poslodavca mogla biti počinitelj onog oblika kaznenog djela iz članka 114. KZ/97 čiju primjenu na optuženikovo postupanje zahtjevom sugerira državni odvjetnik jer je samo poslodavac, odnosno osoba koja je u radnom procesu nadređena žrtvi, bilo poduzimanjem radnji koje predstavljaju diskriminaciju, bilo propuštanjem osiguranja uvjeta rada u kojima radnik neće biti izložen uznemiravanju ili propuštanjem poduzimanja preventivnih mjera radi sprječavanja mogućnosti takvog uznemiravanja (članak 22.a stavak 1. ZR/95), odnosno nepoduzimanjem potrebnih mjera primjerenih svakom pojedinom slučaju radi sprječavanja nastavka uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja (članak 130. stavak 3. ZR/09), mogla „uskratiti druga prava iz rada što su utvrđena zakonom“ (članak 114. KZ/97). Naime, upravo se poslodavac, osoba nadređena žrtvi, odnosno osoba koja je od strane poslodavca određena za postupanje vezano uz zaštitu dostojanstva radnika, pojavljuju kao garant njegovih prava iz rada i samo mu oni ta njegova prava, po prirodi stvari, mogu činjenjem ili nečinjenjem, odnosno nepoduzimanjem radnji koje im u slučaju pritužbe zbog diskriminacije od strane treće osobe (suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj pri obavljanju svojih poslova) nalaže zakon, uskratiti ili ograničiti.

Pritom se ističe da je spolno uznemiravanje, onako kako je ono definirano člankom 3. stavkom 2. ZSD, nesumnjivo bilo protupravno postupanje i prije njegovog određenja kao kaznenog djela iz članka 156. KZ/11, ali je sankcioniranje takvog ponašanja od strane osobe različite od poslodavca, osobe nadređene žrtvi, odnosno osobe koja je od strane poslodavca određena za postupanje vezano uz zaštitu dostojanstva radnika, bilo osigurano drugim oblicima pravne zaštite, primjerice, prekršajnim odredbama članka 26. ZSD.

Zbog iznesenog je, imajući na umu da je optuženi S. H., prema navodima optužnice, inkriminirane mu radnje počinio „kao suprug vlasnice Doma za stare i nemoćne osobe 'H.' i osoba sa kojom oštećena A. V., kao njegovateljica u tom Domu, svakodnevno dolazi u doticaj“, dakle, niti kao poslodavac oštećenice niti kao druga osoba koja bi bila garant njegovih prava iz rada, ispravno zaključio da te radnje ne sadrže obilježja nekog od kaznenih djela propisanih u KZ/97 koje bi svoj pravni kontinuitet našlo u kaznenom djelu iz članka 156. KZ/11, odnosno da djelo za koje je on optužen po zakonu nije (bilo) kazneno djelo pa ga je, pravilnom primjenom odredbe članka 453. točke 1. ZKP/08, oslobodio od optužbe da bi počinio to djelo stavljeno mu na teret.

Osim toga, valja napomenuti i da u ovome predmetu, kad bi i postojao pravni kontinuitet između nekog od kaznenih djela iz KZ/97 i onog iz članka 156. KZ/11, ne bi bilo moguće samostalno kažnjavanje optuženika za to kazneno djelo jer bi sve radnje optuženika opisane pod točkom 2. optužnice bile u prividnom stjecaju iz osnove konsumpcije s kaznenim djelom iz članka 155. stavka 2. KZ/11 zbog čijeg počinjenja na štetu iste oštećenice je optuženi S. H. proglašen krivim pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude.

Slijedom svega iznesenog, ne postoji povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08 koju ističe državni odvjetnik pa je njegov zahtjev, na temelju članka 512. ZKP/08, odbijen kao neosnovan.

Zagreb, 4. studenog 2015.

Zapisničar

Predsjednica vijeća

Marijana Kutnjak Ćaleta, v.r.

Vesna Vrbetić, v. r.